12. prosinca 1760. umro Andrija Kačić Miošić – svećenik franjevac i hrvatski pučki pjesnik

»Kačić kao čovjek pripada među
najidealnije – a kao pisac među
najznamenitije likove, što ih naša
književna povijest poznaje«
(Vienac, 22/1890, 543).

Taj rijetki superlativ, koji je hrvatska književna povijest koncem 19. stoljeća dala franjevcu i piscu fra Andriji Kačiću Miošiću, ništa nije izgubio na vrijednosti ni danas, nakon više od stotinu godina.

Taj najistaknutiji hrvatski pučki pjesnik, poznat u hrvatskom puku kao „časni starac Milovan“, svojim životom zadužio je hrvatski puk južne Hrvatske, ali i cijeli hrvatski narod.

Fra Andrija Kačić Miošić rodio se u malome primorskom selu Bristu kod Makarske. Kao mladić, po uzoru na ujaka, Andrija se odlučio na redovnički i svećenički život, na službu Bogu i (hrvatskom) čovjeku.

Svršivši s uspjehom prvo školovanje u Zaostrogu mladi je Antun 10. ožujka 1720. pod imenom fra Andrija stupio u franjevački red u tome istom samostanu, u kome je dvije godine ranije u isti red ušao i fra Filip Grabovac (1749.), Kačićev književni preteča. Vrlo oštrouman i bistar mladić, darovit za školu preko Osijeka, Budima, završio je u Veneciji studij profesora teologije.

Služio je kao svećenik u Opuzenu, Sumartinu na Braču i u Zaostrogu. Taj posljednji period, u blizini rodnog doma, bio je i najplodnije vrijeme njegovog književnog djelovanja.

Fra Andrija umro služeći nesebično hrvatskom težaku

Kada su, naime, neki siromašni seljaci iz njegova zavičaja vraćajući se lađom iz Neretve s nešto isprošena žita u oluji ispod Baćine kod Ploča 27. listopada 1760. doživjeli brodolom, te izgubili ne samo sve isprošeno žito, nego se od petero njih troje utopilo, fra Andrija potresen tragedijom svojih zemljaka pođe u Neretvu u karitativnu akciju za njihove postradale obitelji. Kažu da je Kačić za unesrećene skupio tri puta više žita negoli su oni bili prvi put isprosili. Ali, na povratku iz Neretve naše putnike uhvati nevrijeme na moru s jakom kišom, od čega Starac Milovan zadobi upalu pluća i nakon kraćega bolovanja umrije u zaostroškome samostanu u nedjelju u ponoć, 14. prosinca 1760. u 57. godini života.

Slavni pjesnik pokopan je na ulazu u samostansku crkvu u Zaostrogu, i to u jedan od dvanaest pretinaca velike svećeničke grobnice – bez oznake u kojemu.

Na ulazu u grobnicu 1890. postavIjena je mramorna ploča s natpisom u stihovima fra Gabre Puratića (1905.), koji glase:

POKOJ TEBI STARČE MILOVANE
KOJI RODU PISMARICU DADE
S KORABLJICOM DA MU VIDA JADE
DOK MU ZORA BOLJEG DANA SVANE
HLADNU PLOČU ŠTO TI KOSTI SKRIVA
HARAN NAROD POBOŽNO CĚLIVA
(1760.)

Djelo velikog fra Andrije i ogroman utjecaj na formaciju hrvatskog jezika

Kačić je iza sebe ostavio četiri tiskane knjige (Elementa peripathetica 1752., Razgovori ugodni naroda slovinskoga 1756., prošireni i veći Razgovori ugodni naroda slovinskog 1759. i Korabljica 1760.), od kojih je prva pisana latinskim jezikom za klasično naobražene intelektualce, a druge tri na hrvatskom za prosti puk. Sva su ta djela u razdoblju od posljednjih osam godina njegova života objavIjena u Mlecima, tadašnjem političkom i kulturnom središtu Južne Hrvatske, koja se tada nalazila u sklopu Mletačke republike.

Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga – zbirka poezije na štokavskoj ikavici(šćakavici, kako neki govore) koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva – imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj hrvatskoga jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bilo do Drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet.

Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna lingua franca i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja.

“Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva stoljeća prije Vuka Karadžića, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika”, napisao je Šimun Musa u djelu „Andrija Kačić Miošić i njegovi prosvjetiteljski i jezični prinosi“.

Izvor: narod.hr/sss-makarska.hr
Photo: snimka zaslona