21. veljače 1993. Uskoplje – zločini Bošnjaka nad Hrvatima i sijači mržnje i optužbi koje ne prestaju

U selu Bojska, sjeverno od Uskoplja 7. veljače 1993. godine ubijeno je više hrvatskih civila. U jednoj šumici pored sela izmasakrirani su Ilija (Franje) Okadar i njegova sestra Pavka (Franje) Okadar. Otac Franjo Okadar (1907.) i sestra Finka uspjeli su pobjeći i privremeno se skloniti u kuću Dragana Franjića.

Tamo su ih Bošnjaci pronašli i ubili 21. veljače 1993. godine. Nakon usmrćivanja, tijela oca i kćeri su izmasakrirana.

Postrojbe Armije BiH pokušavaju zauzeti hrvatska sela uz komunikaciju prema Bugojnu – Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče, Trnovaču. Pale sve do čega mogu doći, a ubijeno je i masakrirano više civila Hrvata. Vojnici su masakrirali Vinka Šapinu (čak su mu i oči izvadili).  Muslimansko-bošnjačka vojska granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne.

Još 12. veljače 1993. napadnuti su Lužani, te je u teškim borbama ubijeno 64 vojnika HVO-a, a dio Hrvata je ubijen i masakriran.

Koji dan kasnije u selu Bistrica 17. siječnja 1993. godine dogodio se ponovno užasan ratni zločin. Iz vatrenog oružja ubijena je Hrvatica Ruža Kvasina, a druga dva civila Hrvata – Stipo Škraba, 56 godina, i Ivica Škraba, 54 godine, odvedeni su u dio sela zvan Smajići i ubijeni. Njihove kuće su zapaljene i do temelja uništene. Nakon 15 dana civil Ante Ivaković je otkrio leševe Ivice i Stipe Škrabe. Isti dan i on je ubijen iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. Predstavnici UNPROFOR-a preuzeli su leševe, napravili obdukciju i izvijestili da su leševi izmasakrirani.

Dana 5. veljače izgorio je Dom Svetog Ante Padovanskog-

Prema iskazu svjedoka I.K., danog u Splitu 29. lipnja 1993. godine, očevidac ubojstva Ruže Kvasine je njezin sin, koji je vidio ubojice u uniformama s oznakama Armije BiH. On je čuo kako su dva vojnika pitala njegovu majku gdje su joj djeca. Poslije toga jedan je vojnik Armije BiH ispalio rafal u pokojnu Ružu, ukupno 17 metaka. Svjedok izjavljuje da je sin Ruže Kvasina pucao u majčinog ubojicu i usmrtio ga, a drugi je napadač pobjegao.

U selu Bojska, sjeverno od Uskoplja 7. veljače 1993. godine ubijeno je više hrvatskih civila. U jednoj šumici pored sela izmasakrirani su Ilija (Franje) Okadar i njegova sestra Pavka (Franje) Okadar. Otac Franjo Okadar (1907.) i sestra Finka uspjeli su pobjeći i privremeno se skloniti u kuću Dragana Franjića gdje su ih Bošnjaci pronašli i ubili 21. veljače 1993. godine. Nakon usmrćivanja, tijela oca i kćeri su izmasakrirana. Svjedok tih ubojstava, D.F., uspio je pobjeći. Prema jednom dokumentu, pisanom Finkinom rukom, sestre Pavka i Finka Odakar su bile silovane već 7. veljače.

Od Hrvata počela čistiti sela Milići, Ponir, Krupa, Bistrica, Batuša i Pajić Polje. Svi Hrvati iz navedenih sela su protjerani, a neki su i ubijeni. Sva imovina Hrvata je popljačkana ili je spaljenja.

Još je jedan zločin vezan uz Uskoplje, a radi se o konvoju humanitarne pomoći u Novu Bilu. Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile.

Kada je izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Naoružani su nasrnuli na krhke i goloruke humanitarce, zlo na dobrotvore, kako zapisa fra Franjo Grebenar, župnik iz Nove Bile. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlajića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

I danas se siju lažne optužbe prema Hrvatima – često oni koji žive na Zapadu i ne žive u Uskoplju i BiH sa svojim susjedima

Sve to nije dovoljno, nego i danas postoje među Bošnjacima oni koji izazivaju mržnju. Osobito su ekstremni ljudi koji dolaze iz inozemstva i ne žive u Uskoplju, te tada siju sjeme mržnje između Hrvata i Bošnjaka. Takvih situacija ima i u Hrvatskoj, kada se ljeti u Dalmaciju, u zaleđe Zadra, sliju brojni Srbi koji danas žive u Srbiji, često potomci onih koji su otišli u Srbiju. Tada dolazi do povećanog broja incidenata u selima zadarskog i šibenskog zaleđa, te provokacija Hrvata koji su već u nekoliko navrata tamo proživljavali četničke pokolje, zadnji put u Domovinskom ratu.

No, vratimo se u Uskoplje. Jedan od onih koji šire mržnju prema susjedima Hrvatima bio je i Bošnjak Adis Pokvić koji živi u Austriji. On je u ljeto 2019. ispisivao ustaške grafite u Uskoplju i prijetnje Bošnjacima želeći krivnju baciti na Hrvate. To je izazvalo veliku nelagodu i međunacionalne tenzije u mjestu, na sličan način na koji je inscenirani ‘slučaj Škalamera’ izazvao iste godine u Rijeci. I u jednom i u drugom slučaju radilo se optužbi na račun Hrvata za širenje nekakve fiktivne mržnje, u Uskoplju prema Bošnjacima, a u Rijeci prema Srbima.

Takve stvari su u Hrvatskoj i BiH istog dana dospjele u naslovnice svih medija, s mrziteljskim i nedokazanim optužbama na račun Hrvata.

Dok je u Rijeci, tek nakon reakcije javnosti otkriveno da je sve bila inscenirana laž i da se radilo o sukobu dvojice ljudi, od kojih je jedan slučajno bio Srbin a drugi Hrvat, oko parkirnog mjesta (premda su osude već donijeli i mediji, i političari, i predstavnici srpske manjine, te sudac koji je poslao Škalameru u istražni zatvor), u Uskoplju se otkrilo da je ustaške parole i prijetnje Bošnjacima ispisivao – Bošnjak koji živi u Austriji. Želeći nauditi Hrvatima i suživotu u Uskoplju.

Na sreću, otkriven je; ostaje pitanje koliko se toga inscenira, optuži, presudi u medijima, a ne otkrije se.

Ovaj obrazac lažnih ili preuveličanih optužbi na račun Hrvata za ustaštvo ili međunacionalnu mržnju je prečesti da bi bio – slučajan i netendenciozan.

Mladi Bošnjak iz Austrije ispisivao ustaške i nacističke parole u Uskoplju s ciljem da se Hrvate optuži za mržnju

Foto: Snimka zaslona

Izvor: narod.hr