26. listopada 1875. Svetozar Pribičević – zašto je okrenuo leđa velikosrpstvu Beograda?

Dok je boravio u Parizu krajem je prosinca 1933. godine napisao „Pismo Srbima“. Na početku pisma napada kralja i njegovu elitu da nije ništa dobro donijela narodu i da sadašnja vlast u Kraljevini Jugoslaviji ne proizlazi iz naroda. Postavlja mnogobrojna retorička pitanja s kojima napada kralja i daje do znanja ljudima da lošije žive. U drugom se dijelu teksta direktno obraća Srbima i napominje im da su kralj i dvor iskoristili njegovu ideju narodnog jedinstva za širenje svoje hegemonije nad ljudima, pretežito Hrvatima u državi i samim time da štete i Srbima jer su i oni dio toga naroda. 

Od 1902. godine bio je glavnim urednikom glasila Srpske samostalne stranke, Novog Srbobrana. Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u Hrvatsko-srpsku koaliciju, a nakon povlačenja Frana Supila (1909.) preuzeo je vodstvo Koalicije. Sudjelovao je u pripremi sjednice Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918. te je podnio prijedlog o raskidu svih državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom. Pridonio je opozivu Ženevske deklaracije i zagovarao što brže povezivanje Države SHS s Kraljevinom Srbijom pa je uspio ishoditi odlazak delegacije Narodnoga vijeća u Beograd bez temeljite rasprave i oblikovanja čvrstih stajališta o ustroju buduće države: poduzima u to vrijeme Pribičević sve što je bilo u njegovoj moći (a njegov politički utjecaj je bio znatan) da što prije zaživi jugounitarizam, smatrajući da ovaj pokret ima svijetlu budućnost. Sudjelovao u izradbi adrese Narodnoga vijeća i bio jedan od potpisnika akta o ujedinjenju.

U Kraljevstvu/Kraljevini SHS bio je ministrom unutarnjih poslova (1918.-1920.) a kasnije u dva navrata ministrom prosvjete (1920.-1922. i 1924.-1925.). Bio je pobornikom centralizma i unitarizma u novoj državi. Do 1927. godine bio je politički protivnik Stjepana Radića, HSS-a i oporbe centralizmu i unitarizmu. Dok je bio jedan od važnih ljudi u novoj državi (ministar unutarnjih poslova) nad Stjepanom Radićem i njegovim političkim djelovanjem vodio je poseban nadzor nastojeći ukloniti ga iz političkoga života. Bio je jednim od čelnika Demokratske stranke koja je osnovana 1919. godine. Demokratska stranka bila je utemeljena na programu unitarne jugoslavenske države s centralističkim ustrojem; program je znatno utjecao na donošenje Vidovdanskog ustava (1921.). Zbog sukoba s Ljubom Davidovićem, koji je bio sklon ublaživanju centralizma i sporazumu sa Stjepanom Radićem, istupio je 1924. godine iz stranke i osnovao Samostalnu demokratsku stranku.

Od poslušnika Beograda k savezu sa Stjepanom Radićem

Pritom je ostao dosljedan unitarističkom i centralističkomu programu te je, unatoč protivljenju velikosrpskim pretenzijama srpskih radikala, u sporazumu s Nikolom Pašićem formirao vladu Nacionalnoga bloka. Kada su, međutim, Pašićevi radikali procijenili da je HRSS i nadalje ostala najjačom strankom u Hrvatskoj, te 1925. godine odbacili suradnju s Pribićevićem i postigli sporazum s Radićevom strankom, Pribićević je prešao u oporbu. 1925. godine napustio je politiku unitarizma i centralizma. Slijedio je odlučan obrat u njegovoj politici pa je od 1927. godine istupao, zajedno sa Stjepanom Radićem, protiv velikosrpske hegemonije. Zajedno s Radićem osnovao je Seljačko-demokratsku koaliciju te se zauzimao za federalističko uređenje države i reviziju ustava.

Tijekom 1928. godine Radiću i Pribićeviću sve više počinje se prijetiti smrću a prijeti se i njihovim suradnicima. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću (npr. u Jedinstvu, bliskom predsjedniku vlade Velji Vukičeviću, nekoliko puta) uz obrazloženje kako oni rade protiv temelja države. U to su vrijeme u Narodnoj skupštini, tijekom zasjedanja, također prijetili smrću Radiću, Pribićeviću i njihovim suradnicima no ni čelništvo Narodne skupštine a ni drugi faktori nisu poduzeli ništa kako bi ispitali ili spriječili te prijetnje i ozbiljnost izraženih namjera.

To je kulminiralo 20. lipnja 1928. godine atentatom u Narodnoj skupštini. Pribićević je tada bio u Narodnoj skupštini kada je Puniša Račić, dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke, revolverskim hitcima, usmrtio zastupnike HSS-a Đuru Basarička i Pavla Radića, smrtno ranio Stjepana Radića te ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara. Sjedio je u zastupničkoj klupi do Stjepana Radića ali nije bio pogođen.

“Pismo Srbima” – što je poručio Pribičević iz Pariza?

Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, 1929. godine, uhićen je i interniran u selo Brus podno Kopaonika a kada se razbolio prebačen je u Beograd gdje je ostao izoliran od javnosti do srpnja 1931. godine. Tada je pušten i dopušten mu je odlazak u inozemstvo. U emigraciji je boravio u Pragu i Parizu. Tijekom boravka u emigraciji bio je izraziti protivnik jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića.

Dok je boravio u Parizu krajem je prosinca 1933. godine napisao „Pismo Srbima“. Na početku pisma napada kralja i njegovu elitu da nije ništa dobro donijela narodu i da sadašnja vlast u Kraljevini Jugoslaviji ne proizlazi iz naroda. Postavlja mnogobrojna retorička pitanja s kojima napada kralja i daje do znanja ljudima da lošije žive. U drugom se dijelu teksta direktno obraća Srbima i napominje im da su kralj i dvor iskoristili njegovu ideju narodnog jedinstva za širenje svoje hegemonije nad ljudima, pretežito Hrvatima u državi i samim time da štete i Srbima jer su i oni dio toga naroda. Iz svega je navedenog vidljivo da Svetozar Pribićević za sve nedaće u državi optužuje dvor i sebe uz Hrvate i Srbe prikazuje kao mučenike ne odričući se ideje jedinstva.

Napisao je knjigu Diktatura kralja Aleksandra (La dictature du roi Alexandre) koja je izdana na francuskome jeziku, u Parizu, 1933. godine. Diktatura kralja Aleksandra njegov je politički obračun s kraljem Aleksandrom, i u njoj se izjašnjava za republikansko i federalno ustrojstvo Jugoslavije. Nakon pogibije kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu u Marseilleu, 9. listopada 1934. godine, bio je smjesta uhićen i od francuske policije tretiran grubo, iako je imao odličje Reda Legije časti, te je neko vrijeme držan u samačkoj ćeliji i konačno pušten na slobodu kada je francuska policija utvrdila kako nije imao nikakve veze s atentatorima.

Umro je u Pragu 1936. godine. Želio je biti pokopan u selu Glavičani kod Dvora, ali to tadašnja jugoslavenska vlada nije dopustila te je pokopan u Pragu na Olšanskom groblju, 19. rujna 1936. godine, a nakon Drugoga svjetskog rata njegovi posmrtni ostatci preneseni su i pokopani, 21. listopada 1968. godine, na Novom groblju u Beogradu.

Izvor: narod.hr