“… Zaklinjem se suncem koje me greje, zemljom što me hrani, Bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije”, izrekao je Splićanin Oskar Tartalja (Tartaglia) u Beogradu 1912. godine.
Time je, držeći ruku na križu, nožu i revolveru, pristupio tajnoj terorističkoj organizaciji “Crna ruka”, kao jedan od brojnih Hrvata koji je bio zaražen virusom jugoslavenstva i ideje Jugoslavije u vrijeme pred I. svjetski rat.
Ta je organizacija, uz prešutno odobravanje beogradske vlade, nastojeći uništiti Austro-Ugarsku i pripojiti Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku Srbiji, “zakuhala” Prvi svjetski rat. Dogodilo se to atentatom na Franju Ferdinanda na današnji dan 1914. u Sarajevu.
Prema statutu Crne Ruke bilo je dopušteno “ubijati, uništavati, odavati državne tajne (…) radi osvajanja vlasti.”
Crna ruka, čije je pravo ime bilo “Ujedinjenje ili smrt”, okupljala je od 1911. znatan broj srbijanskih terorista i ektremista spremnih na sve što bi išlo u prilog stvaranja Velike Srbije, na račun ostalih naroda i ponajviše Hrvata. Ta tajna srpska organizacija zahvaljivala je svoje postojanje šačici časnika koji su se proslavili 1903. ubojstvom srpskoga kralja Aleksandra Obrenovića. Ubojice kraljeva doveli su na prijestolje suparničku dinastiju Karadorđevića nadajući se da će voditi slobodniju protuaustrijsku politiku. Radilo se o tome da se suprotstave balkanskim ambicijama Habsburgovaca kako bi stvorili Veliku Srbiju”koja bi okupljala južne Slavene, koji su njihovim planom svi trebali biti asimilirani i postati Srbi.
Cijelo 20. stoljeće nastavila se „crnorukaška“ borba za Veliku Srbiju koja je imala utjelovljenje u obje Jugoslavije, koje su Srbi objeručke prigrlili kao „svoju državu“, a nacionalno svjesni Hrvati s gnušanjem odbacivali. Ideja Crne ruke je kulminirala Domovinskim ratom, pokušajem okupacije Hrvatske i njenog pripajanja Srbiji.
Crna ruka – morbidan i tajanstveni obred inicijacije srbijanskih terorista
U kontekstu tadašnjeg vremena organiziraju se nacionalistička društva: pokret Mlada Bosna koji okuplja uglavnom studente, Narodna odbrana sastavljena od civila i Crna ruka; paravojna tajna organizacija s terorističkim ciljevima.
Utemeljitelji organizacije Crna ruka ustanovili su obred inicijacije koji je bio morbidan i tajanstven, sličan okultnim radnjama. U prostorijama novina Piémont pristupnik mora prisegnuti pred stolom prekrivenim crnim mrtvačkim pokrovom na kojem su bili postavljeni križ, nož i revolver. Pred maskiranim muškarcem, potpuno odjevenim u crno, on ponavlja: “Sunca mi koje me grije, zemlje mi koja me hrani, zaklinjem se pred Bogom krvlju svojih otaca, na svoju čast i svoj život da ću se od ovog časa i do časa svoje smrti vjerno držati pravila ove organizacije i biti spreman za žrtve koje mi treba nametnuti.”
Nakon što je potpisao taj tekst, novo iniciranom se dodjeljuje broj kojim će od sada biti označen u društvu. Osim upravnog odbora uglavnom sastavljena od vojnika članovi nemaju međusobno nikakav kontakt. Zapovijedi prenosi neposredni nadređeni koji zahtijeva slijepu poslušnost: nakon i najmanjeg pogrešnog koraka nužno slijedi smrt. Pukovnik Dragutin Dimitrijević, poznat pod imenom Apis, nepogrešivo upravlja tom organizacijom. Šef obavještajne službe glavnoga stožera srpske vojske, taj nekadašnji špijun i profesor taktike ima samo jedan cilj: borbu za ujedinjenje južnih Slavena pod vodstvom Srbije i to svim sredstvima.
Srbijanski nacionalizam – zloćudni tumor koji cijelo stoljeće razara Europu
Austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova žena ubijeni su 28. lipnja 1914. u Sarajevu: započeo je zaplet koji je doveo do Prvoga svjetskog rata. Izvršitelji od kojih je Gavrilo Princip pucao, uhićeni su i osuđeni sljedećih mjeseci. To su mladi ljudi, antiaustrijski raspoloženi, članovi društva Mlada Bosna koji su već zabilježili nekoliko pokušaja ubojstava. Na pitanje tko su bili pravi poticatelji atentata potrošeno je već mnogo tinte. Optuživali su srpskog predsjednika vlade, Mađare, Nijemce, masone, čak i Habsburgovce, i dakako Crnu ruku.
Danas je utvrđeno da je Apisova organizacija opskrbljivala oružjem Principa i njegove prijatelje.
Kada je 28. lipnja 1914. Gavrilo Princip u Sarajevu zapucao na Franju Ferdinanda i suprugu mu Sofiju, njegovu su ruku vodile zamisli Crne ruke.
Naime, Princip je bio pripadnik organizacije “Mlada Bosna”, koji su bili toliko zaneseni srpskom nacionalnom mitologijom da su vjerovali da ubojstvom austrougarskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda mogu ostvariti “oslobođenje” Bosne i Hercegovine i dijelova Hrvatske, te ujedinjnje sa Srbijom (naravno, po njihovim mjerilima op.). Zato su Princip i njegovi prijatelji otišli „na školovanje“ u Beograd i tamo pokušali doći do Apisa koji je rukovodio razgranatom mrežom agenata i raspolagao milijunskim donacijama iz Rusije i stotinama tisuća dinara pronevjerenih iz srbijanskog časničkog mirovinskog fonda.
U proljeće 1914. dok je Apis bio zaokupljen strahom da Austro-Ugarska priprema napad na Srbiju, glavnina sprske vojske je po Makedoniji i Kosovu ratovala s bugarskim i albanskim gerilcima koje je Srbija okupirala u Balkanskim ratovima. Srpska vojska je tamo činila takve zločine, koji su bili temeljito dokumentirani od britanske diplomacije, te su zgrozili sav civilizirani svijet. Ali koje je vlada u Londonu, zbog kasnijih savezničkih odnosa sa Srbijom, prikrila.
Glavnom opasnošću Apis je smatrao pragmatičnog i miroljubivog, ali vrlo otresitog, Franju Ferdinanda.
Franjo Ferdinand planirao „Veliku Hrvatsku“ kao dio Austro-Ugarske?
Iz hrvatske perspektive posebno zanimljivo zvuči mišljenje, koje je u najnovije vrijeme iznio američki povjesničar Geoffrey Wawaro, kako se u Beogradu tada mislilo da Franjo Ferdinand planira stvaranje “Velike Hrvatske, rimokatoličke superdržave” koja bi, ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije nego bi, na duge staze, djelovala kao sredstvo apsorpcije Srba u preuređenu monarhiju Habsburgovaca.
Zato su manevri austrougarske vojske zakazani za kraj lipnja 1914. u okolici Sarajeva, Apisu izgledali kao realna opasnost, pa je odlučio pod svaku cijenu ukloniti Franju Ferdinanda. Sasvim neočekivani uspjeh sarajevskog atentata, za što je u velikoj mjeri zaslužan loša organiziranost austrougarskog osiguranja, stvorio je situaciju u kojoj je postojala realna opasnost od razotkrivanja beogradske obavještajne mreže i diplomatske izolacije Kraljevina Srbija.
Ipak, iako je austrougarska vlada imala pouzdane informacije o Crnoj ruci i tajnoj politici beogradske vlade, istraga nakon sarajevskog atentata bila je prilično aljkava i dijelom politički motivirana, jer se Beču žurilo stvoriti politički alibi za oružani obračun sa Srbijom.
Zbog činjenice da je Srbija u Velikom ratu, ali i kasnije, postala omiljena balkanska saveznica Zapada, trebalo proći čitavo stoljeće od sarajevskog atentata da bismo mogli zaviriti iza kulisa uspješne Pašićeve politike sakrivanja i prikrivanja. Primjer toga je suvremeni kanadski povjesničar Gordon Martel koji smatra da je pozadina izbijanja Velikog rata još uvijek skrivena u Beogradu gdje su “Crna ruka”, Apis i Pašić, nastojeći “sve južne Slavene ujediniti pod svojom zastavom”, prije više od jednog stoljeća “zakuhali” prvi globalni sukob 20. stoljeća.
Svesrpska ideologija – Titova rehabilitacija Crne ruke!
Svesrpska ideologija koja pokreće Crnu ruku zavela je dobar dio Srba. U kratko vrijeme organizacija broji tisuće pripadnika u Srbiji i Bosni. Crna ruka infiltrira se u druga nacionalistička društva kako bi preuzela kontrolu: Narodna odbrana i studentske udruge kao rasadnik korisnih revolucionara. Mreža je ubrzo dovoljno ustrojena kako bi se mogle početi razmatrati akcije velikih razmjera.
Crna ruka organizira atentate na crnogorskog kralja, sarajevski atentat, te izvodi brojne zakulisne radnje na zacrtanim teritorijima Velike Srbije: Crnoj Gori, BiH, Makedoniji, dijelu Bugarske, Kosovu i dijelu Albanije, te velikom dijelu Hrvatske.
Član Crne ruke bio je i ubojica hrvatskog vođe i parlamnetarnih zastupnika u Beogradu Puniša Račić.
Pobuna i subverzija potiču se svim sredstvima, sjena građanskoga rata nadvija se nad zemlju. Atentati su usmjereni na vladu i osobe bliske kralju.
Govori se i o tome da se ukine upravitelja Bosne i Hercegovine i grčkoga kralja. Knez Aleksandar, nasljednik srpskoga prijestolja, 11. rujna 1916. zamalo nije izbjegao atentat koji se pripisuje Crnoj ruci optuženoj da želi svrgnuti dinastiju u korist vojne diktature. Ubrzo je razotkrivena, a njezini šefovi osuđeni.
“Mogao sam počiniti pogreške u izvršenju svoje zadaće”, piše Apis u svojoj oporuci, “ali to je uvijek bilo s uvjerenjem da sam radio za dobro svoje zemlje. Neka mi Srbi oproste zbog mojih pogrešaka.”
Želja mu je uslišana 1953. kada Tito odlučuje rehabilitirati Crnu ruku koja je tada ušla u legendu borbe za ujedinjenje jugoslavenskih naroda.
Dodatak – Oskar Tartalja, Hrvat i Crna Ruka
Oskar Tartalja (Tartaglia), koji je u travnju 1912. pristupio kontroverznoj organizaciji “Crna ruka”, nije bio velikosrpski politički brat Dragutina Dimitrijevića Apisa i Nikole Pašića.
Bio je novinar i pravnik koji se rodio u Splitu 1887. u staroj plemićkoj obitelji. U mladosti, početkom 20. stoljeća, prihvatio je ideju jugoslavizma, tj. vjerovao je u proces stapanja južnoslavenskih naroda od Slovenije do Bugarske. Dakle, realistički gledano, čitavog života bio je zanesen političkom iluzijom koju je sam sažeo sljedećim dirljivim riječima:
“Zastava narodna, zastava naša… to je hrvatska zastava, ali potpuno hrvatska, nenatrunjeno i nepomućeno hrvatska, slobodno hrvatska i široko hrvatska, a to za nas znači u isti mah i srpska i slovenačka: jugoslavenska.”
Tijekom Prvog svjetskog rata je, kao sumnjivac povezan sa Srbijom, Tartalja gotovo tri godine proveo u austrougarskim tamnicama u Splitu, Šibeniku, Zadru, Rijeci, Mariboru i Grazu.
Nakon rata, u novostvorenoj južnoslavenskoj državi, njegovo je iskreno jugoslavenstvo došlo u sukob s vlašću vječitog Nikole Pašića i kralja Aleksandra Karađorđevića, kojima je, među ostalim, zamjerao sudsko ubojstvo Dragutina Dimitrijevića Apisa na Solunskom procesu 1917. godine. U rodnoj Hrvatskoj skeptičnim okom je gledao populistički patriotizam Stjepana Radića i nastojanje njegova nasljednika Vlatka Mačeka da stvori federalnu Hrvatsku u okviru Jugoslavije.
Tartaljin jugoslavizam nije bio po volji sve jače hrvatskom Splitu pa mu je 1937. netko provalio u odvjetnički ured na Prokurativama i sve mu spise razbacao po Marmontovoj ulici. Kada su se Hrvatska i Jugoslavija 1941. našle u vrtlogu Drugog svjetskog rata, Tartalju su Talijani kao nepoćudnog uhitili i gotovo dvije godine držali u koncentracijskim logorima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.