3. veljače 1927. Izidor Kršnjavi – hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar, kulturni i javni djelatnik 

Kršnjavi, Isidor (Iso) (Našice, 22. IV. 1845 – Zagreb, 3. II. 1927). U Beču je studirao povijest umjetnosti i filozofiju (1866–70), a slikarstvo na akademijama u Beču i Münchenu; boravio u Italiji 1872–77. Bio je prvi profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu (1877–1918).

Potaknuo je osnivanje Društva umjetnosti (1878), Muzeja za umjetnost i obrt (1880) i Obrtne škole (1882); zauzimao se za obnovu kućne radinosti i narodnog obrta. Bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora i urednik prvoga kataloga; reorganizirao je Arheološki muzej. God. 1887–91. studirao je pravo u Beču. Ambiciozan i politički pragmatik napustio je Stranku prava i 1884. postao saborski zastupnik na listi Khuenove Narodne stranke te bio izabran za predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (1891–95); kasnije se priključio frankovcima, ali ih je 1910. napustio.

Kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu proveo je veći broj reformi u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi; za njegove je uprave izgrađen i obnovljen velik broj školskih ustanova i crkava (gimnazije u Zagrebu i Sušaku, Glazbeni zavod i dovršenje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu). Obnavljao je kulturno-umjetničke spomenike (obnova zagrebačke katedrale, grkokatoličke crkve u Križevcima). Zauzimao se zajedno s Bolléom za čistoću stila prema restauratorskim načelima E. Viollet-le-Duca. U dekoriranju zidova palače Bogoštovlja i nastave (Opatička 10 u Zagrebu), koje su s udjelom Obrtne škole i H. Bolléa izveli V. Bukovac, M. C. Medović, O. Iveković, I. Tišov, F. Kovačević, R. Frangeš-Mihanović, želio je istaknuti kršćanske, klasične i humanističke temelje hrvatske kulture.

Izgradio je veći broj umjetničkih atelijera i omogućio mnogobrojnim umjetnicima stipendije, što je dovelo do raskola u Društvu umjetnosti i 1897. do službenoga početka hrvatske moderne. U njegovu se slikarskom opusu (mrtve prirode i krajolici te skice prema starim majstorima) očituje utjecaj münchenske slikarske škole. Kao povjesničar umjetnosti predstavio se djelima Dvije radnje o umjetnosti (1876) i Giambattista Tiepolo (1876), a formalne i estetičke probleme graditeljstva obradio je u djelu Oblici graditeljstva u starom vieku i glavna načela građevne ljepote (1883). U svojim estetičkim razmatranjima nije ostao na herbartizmu i formalizmu iz svojih ranijih radova, već je svoje poglede prilagodio suvremenim težnjama na početku XX. st. Preveo je Danteovu Božanstvenu komediju. Uz mnogobrojne radove, članke i oglede, događaje iz umjetničkoga života objavio je u memoarskom prikazu Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (1905), a njegovi Zapisci (I–II) objavljeni su 1986.

Izvor: narod.hr/enciklopedija.hr