4. lipnja 1989. Poljska – kako je hrabri katolički narod rušio komunizam?

Pobjedom stranke sindikata Solidarnost na prvim slobodnim izborima u Poljskoj održanim 4. lipnja 1989. najavljen je pad komunističkog totalitarizma u Europi koji je u 70 godine mučne i krvave diktature odnio milijune nevinih života.

To je bila i kruna djelovanja prvog antikomunističkog sindikata na čelu sa Lechom Walesom kojim je počela nepovratna obnova Poljske, ali i svih naroda koji su trpili diktaturu komunizma.

Danas nakon gotovo 30 godina Poljaci su s velikim uspjehom lustrirali najveći dio komunističkih kadrova, država je u velikom ekonomskom i društvenom prosperitetu, dok istovremeno u Hrvatskoj postkomunističke elite još uvijek dominiraju medijima i društvom.

Izbori su bili djelomično slobodni jer je PURP (Poljska ujedinjena radnička partija) unaprijed imao garantiranih 65% mjesta u Donjem domu Sejma, poljskog parlamenta. To je pokazalo izrazito veliku antikomunističku opredijeljenost poljskog naroda.

Dana 24. kolovoza sastavljena je nova vlada na čelu s Tadeuszom Mazowieckim, koji je tako postao prvi nekomunistički premijer od kraja 1940-ih.

Mnogi stari centri europske višestoljetne civilizacije poput Praga, Budimpešte, Bratislave, Krakova, Lavova, Zagreba, Ljubljane, Gdanjska i mnogih drugih su tijekom 20. stoljeća, a posebno 1945. pali pod vlast okrutnog jednopartijskog i ideološki obojenog sustava zvanog komunizam. To je prouzročilo ne samo velike ljudske, nego i moralne, kulturne, civilizacijske i druge gubitke. Šteta koju je učinio komunizam u zemljama srednje i istočne Europe bila je tako velika da se teško može dugoročno mjeriti sa bilo kojim poremećajima i štetama u modernoj europskoj mirnodopskoj povijesti.

Zbog toga je pad komunizma (Miroljubljive revolucije ili Slom komunizma) i događaji koji su u jesen 1989. u srednjoj i istočnoj Europi doveli do ukidanja komunizma bio prijeloman trenutak u novijoj modernoj povijesti tih zemalja, a dočekan je općim konsenzusom naroda kao put u slobodu. Jedino je manjina komunističkih vlastodržaca i njihovih suradnika sa obiteljima tog represivnog vojno-policijskog sistema to doživjela kao gubitak vlastitih privilegija i upravljanja društvom i podčinjenim državama.

Nakon što je narod Poljske promijenio vlast, Mađarska je otvorila granicu s Austrijom i dozvolila Istočnim Nijemcima prijelaz u slobodnu Europu nakon više od 40 godina strahovlade okrutnih komunista. Dana 9. studenoga pao je Berlinski zid i slijedila „Baršunasta revolucija“ u Čehoslovačkoj, a 10. studenoga pao je i komunizam u Bugarskoj.

U narednim godinama došlo je i do (mirnog) raspada Sovjetskog Saveza.

Narodi Europe su slavili raspad monstruma zvanog komunizam, a Božjom providnošću je sve prošlo u miru. Osim u Jugoslaviji, gdje je Titova JNA (sljedbenica partizanskog pokreta i ‘antifašizma’) spremala još jedan pokolj sličan onom 1945. – trebalo je napraviti genocid nad Hrvatima i to se dogodilo na preko 30% okupiranog teritorija gdje više Hrvata nije bilo.

Tako se 1991. raspala se i Jugoslavija kao jedina od komunističkih država koja se raspala na ‘krvavi način’ uz agresiju vladajućeg srpskog naroda i komunističke vojske JNA na ostale nesrpske narode Jugoslavije (Slovence, Albance, Hrvate i Bošnjake).

Raspad Jugoslavije bio je praćen ratom samo zbog toga što je Jugoslavija u praksi bila velikosrpska tvorevina, uz negiranje nacionalnih, vjerskih i drugih prava nesrspkih naroda. Agresija je bila očekivana jer su Srbi nestankom Jugoslavije izgubili svoj privilegirani položaj koji su imali i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji.

Krvavi raspad Jugoslavije, prve i druge, nasuprot mirnim raspadima drugih komunističkih carstava, pa i stožernog SSSR-a, dokaz je patološkog velikosrpskog karaktera te umjetne tvorevine.

Jugoslavija ne smije nikada više zaživjeti, to garantira i Ustav Hrvatske, ali i totalitaristički simboli Jugoslavije moraju doći pod kazneni progon, kao i svako veličanje te genocidne tvorevine. U Kumrovcu su bili slobodno nošene zastave Jugoslavije s obilježjima zločinačkog režima, a policiji nije palo na pamet podnositi kaznene prijave kao u Slunju ili Kninu prilikom proslave Oluje.

Je li to baš slučajnost ili ne, procijenite sami.

Izvor: narod.hr