Gavran: Sloboda i demokracija su permanentno ugrožene u Europi i svijetu, zato trebamo predstave

Miro Gavran izabran je za novog predsjednika Matice hrvatske koja će sljedeće godine proslaviti 180. rođendan. “Politička manipulacija ne prestaje ni danas”, ističe Gavran u velikom razgovoru za Večernji list koji djelomično prenosimo…

Miro Gavran hrvatski je književnik, autor 55 kazališnih tekstova, 10 romana te isto toliko knjiga za djecu. Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih priznanja i nagrada, a djela su mu prevođena na četrdesetak jezika, uključujući kineski i japanski. Gavranova dramska djela vidjelo je više od četiri milijuna ljudi na svim kontinentima, a nedavno je izabran za novog predsjednika Matice hrvatske.

Plodno tlo za budućeg pisca

Kako je izgledao Vaš prvi polazak u školu s obzirom na to da ste u njoj rodili, živjeli i odrastali? Opišite nam svoje djetinjstvo na Gornjoj Trnavi…

Moji roditelji bili su učitelji u predivnoj školskoj zgradi, nalik dvorcu. Stan u kojem sam živio bio je devet metara udaljen od učionice, pa sam se u svojoj knjizi za djecu “Svašta u mojoj glavi”, u kojoj glavni junak poput mene živi u školi, šalio kako mu je bilo najteže kad bi za domaću zadaću morao pisati sastavak “Moj put od doma do škole”. Mama Ljilja učila me u prvom i drugom razredu, a otac Ivan u trećem i četvrtom. Već kao dijete znao sam ušetati u razred i promatrati roditelje kako predaju djeci. To moje selo je na 7 km od Nove Gradiške. Mama i tata su poput onog učitelja u Brešanovoj “Mrduši”, znali režirati kazališne predstave u društvenom domu i sve su činili da život na selu ima i kulturnih sadržaja. Sve to zajedno bio je odličan ambijent za budućeg pisca.

Koji je u Vašem pamćenju najraniji zabilježeni doživljaj književnosti?

Poput većine djece, počeo sam sa stripovima. Tek u trećem razredu osnovne prebacio sam se na knjige. Teško mi je prisjetiti se koju sam prvu pročitao.

Već na prijemnom ispitu za dramaturgiju, susreli ste se s velikanima. Jeste li se bojali, čime ste se predstavili?

Na prijemnom ispitu bili su doista iznimni autoriteti: Ranko Marinković, Ivan Kušan, Zvonimir Berković, Nikola Batušić i Vladan Švacov. Naravno da sam imao tremu, i to veliku. Na klauzuri sam imao četiri sata za dramatizaciju jedne priče Vjekoslava Kaleba, a morao sam predati, jednu dramsku adaptaciju te jednu filmsku sekvencu koje smo mi pristupnici trebali doma napisati. Ispitivali su me čitav jedan sat. Bilo mi je sumnjivo što to tako dugo traje, druge kandidate su ispitivali po dvadesetak minuta. Tek puno godina kasnije, doznao sam od tih profesora da je to bilo zato što su se oduševili mnome i mojim tekstovima.

Perfidna politička manipulacija ne prestaje ni danas

Već kao student napisali ste jedan od svojih najboljih dramskih tekstova. Kako danas pamtite mladića iz kojeg je izašla “Kreontova Antigona”? U tom se komadu duboko promišlja odnos moći i naroda. Jesu li naša sloboda i demokracija barem malo manje totalitarne od svijeta koji ste opisali?

Imao sam 22 godine kada je ta drama izvedena u Gavelli. Govori o političkoj manipulaciji. Te daleke 1983. godine razotkrivala je manipulaciju toga vremena, a u kasnijim vremenima ostala je jednako atraktivnom. Perfidna politička manipulacija ne prestaje ni danas. Nažalost, sloboda i demokracija su permanentno ugrožene u Europi i svijetu. Zato nam povremeno trebaju kazališne predstave koje na to upozoravaju.

Kako ste doživjeli i preživjeli rat?

Bilo je to iznimno teško razdoblje, roditelji su živjeli kao umirovljenici u Novoj Gradiški gdje je padalo po tisuću granata dnevno. Jedva sam ih nagovorio da dođu u naš podstanarski stan u Zagreb gdje su preživjeli pola godine sa mnom, suprugom i trogodišnjim sinom. Četvero glumaca koji su bili u predstavama Teatra ITD su u jesen 91. uplašeni ratnim događanjima otišli u inozemstvo, pa sam kao ravnatelj teatra spašavao repertoar kako sam znao i umio, a predstave smo tih mjeseci zbog policijskog sata izvodili u pet sati poslijepodne. Dan prije Nove godine bila je raketirana kuća mojih roditelja u Gradiški, brat je otišao u vojsku na neko vrijeme, sve se činilo iznimno teškim i dramatičnim. Srećom, sve smo nekako prebrodili i nastavili sa životom. Eh, da, tada nam je trebalo humora i ljudi su bili sretni kada smo ih dobrim komedijama nasmijali.

Vjera i molitva me ispunjavaju poput najljepše glazbe

Kako ste i zašto u zrelim godinama postali praktični vjernik, katolik i kako ste se u tom pogledu prije toga osjećali?

Iako kršten, nisam bio praktični vjernik, a kako sam oduvijek osjećao da svijet nije samo ovo materijalno, kao tridesetogodišnjak okrenuo sam se istočnjačkoj duhovnosti, meditaciji i sličnim praksama… U jednom trenutku došao sam do zida i osjetio da to nije moj svijet. Imam nešto puno čvršće i jače, primjerenije našem podneblju, našoj kulturi i suvremenom čovjeku. S 38 godina me istinski privukao kršćanski pogled na svijet, osjetio sam u tome mir i ispunjenje. Svaki dan započinjem i završavam molitvom te pročitam ulomak iz Novog zavjeta. To me ispunjava poput najljepše glazbe. U tome nalazim čvrst oslonac, pa čak i nadahnuće za svoje pisanje. Nije stoga čudno da sam ispisao i tri komada nadahnuta biblijom. To su “Judita”, “Krstitelj” i “Poncije Pilat”.

Sve više sumnjam može li povijest biti “učiteljica života”

Vrlo jasno otklanjate da Vas se klasificira kao konzervativca ili desničara. Deklarirate se jednom riječju: tradicionalist. Koja je to tradicija, u političkom i svjetonazorskom smislu, Vaše uporište?

Bježim od politike u praktičnom smislu, iako je povremeno tematiziram u svojim djelima. Nisam član ni jedne stranke, ali je moj pradjed bio HSS-ovac. U političkom smislu, simpatizirao sam ono što su zagovarala braća Radić i Maček. Imali su tu neku umjerenost, ljubav prema malom i velikom čovjeku. Izbjegavali su bjelosvjetske pomodne političke trendove, od komunizma do fašizma, a opet su u političkom smislu bili izrazito praktični i realni. Afirmirali su tradicionalan pogled na svijet, a istodobno bili otvoreni prosvjeti, kulturi, svemu novome… Iskreno, meni je žao što to danas nije platforma na kojoj se grade Europa i Hrvatska.

Više puta ste rekli kako Hrvatskoj, umjesto onog za prošlost, treba Vijeće za suočavanje s budućnošću…

Trebamo se okrenuti budućnosti, već samim time što se prošlost ne može popraviti ni izmijeniti. Sve više sumnjam mogu li prošlost i povijest biti “učiteljicama života” jer čovječanstvo i sada na globalnom planu čini pogreške koje je činilo u osvit Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Ne da mi se sada o tome govoriti, osjećam samo tugu i razočaranje. Ovog sam ljeta sve to izrazio u poemi kojoj je naslov “Obrana Jeruzalema”. Kao knjiga će izaći iduće godine.

Što se pandemije tiče, naoružao sam se strpljenjem

Je li za dolazak na Vaše predstave u Lisinskom potrebna COVID potvrda?

Tijekom ljeta i listopada izvodili smo predstave pred smanjenim brojem gledatelja. Uz obvezne maske, mjerenje temperature i bilježenje broja mobitela posjetitelja, nismo išli na COVID potvrde. Odustali smo od izvedbi u Lisinskom u studenome i prosincu, pričekat ćemo da se sve ovo smiri. Onda ćemo ponovno vratiti našoj publici. U međuvremenu ćemo krenuti s pripremom nove premijere koju namjeravamo izvesti u ožujku. Kao vječni optimist, uvijek se prisjetim da je ona španjolska gripa, koja je usmrtila deset puta više ljudi od ove pandemije, trajala dvije godine i dva mjeseca, pa sam se naoružao strpljenjem. Vjerujem da će sve završiti u ožujku 2022. i da se nikada više neće ponoviti ni vratiti kao što se ni “španjolka” nikada nije vratila.

Usuđujem se reći da poznajem vrline i mane Matice hrvatske

Što je za Vas do sada u životu predstavljala Matica hrvatska?

U mojim emocijama, a i u emocijama svakog čovjeka kojem su hrvatska kultura i hrvatski identitet važni, Matica je nešto posebno, nešto iznimno. U tih stotinu osamdeset godina koliko Matica postoji predivni umjetnici, znanstvenici i prosvjetitelji su stvarali i surađivali pod okriljem Matice hrvatske. O tome koliko je u 19. stoljeću Matica bila važna hrvatskom čovjeku ne treba trošiti riječi, u razdoblju između dva svjetska rata također je imala iznimno značajnu ulogu, kao i od 1967. pa do 1971. godine. Bio sam 1990. na onoj obnoviteljskoj Skupštini Matice hrvatske i pamtim taj zanos koji je prožimao nazočne u osvit stvaranja hrvatske države. Od tada sam član Matice hrvatske. U zadnja dva mandata bio sam članom Glavnog odbora MH i usuđujem se reći da poznajem ustroj, vrline i mane te ustanove. Umišljam da mogu pridonijeti njezinom djelovanju, uvažavajući sve ono što je ona do sada značila.

Tko ne skrbi o svome jeziku, ne skrbi ni o identitetu

U razgovoru za Vijenac uoči izbora rekli ste da biste voljeli “da Matica hrvatska žurno uputi Hrvatskom saboru naš Prijedlog zakona o uporabi i zaštiti hrvatskog jezika”. Koje su to najveće ugroze od kojih, po vama, treba zaštititi hrvatski jezik?

Matica hrvatska je pod vodstvom svojega bivšeg predsjednika akademika Stjepana Damjanovića već 2013. godine sastavila jedan prijedlog toga zakona na koji se vlast oglušila, a godinu dana ranije klub zastupnika Laburista pokušao je ići s prijedlogom zakona koji je Sabor tada odbio. Volio bih da, akceptirajući sve ono što je već pod gospodinom Damjanovićem urađeno u pripremama toga zakona, ovaj put uz vrsne jezikoslovke Matica uključi i ponajbolje književnike, ali i pravnike. Tko ne skrbi o svome jeziku, ne skrbi ni o svome identitetu, književnosti, prosvjeti.

Koliko je važan zakon o jeziku mogu posvjedočiti i pravnici koji u dokumentima nailaze na dvojbene dvoznačne interpretacije pojmova, a o tome kako nam izgledaju i kako se pišu nazivi nekih restorana, kafića, ureda… dovoljno je prošetati Ilicom i zaboli Vas glava. Samopoštovanje svakoga naroda počiva i na odnosu prema svome jeziku. Moramo pronaći neke modalitete kako i neke engleske izraze koje nam donose nove tehnologije na nježan način prilagoditi našem jeziku. Uvjeren sam da će, ako dobro pripremimo taj prijedlog zakona, za njega dići ruku sve stranke u Saboru.

Izvor: narod.hr/vecernji.hr