Djeca s autizmom mogu lakše razumjeti izraze lica i snalaziti se u društvenim interakcijama uz pomoć Google naočala uparenih s aplikacijom na pametnom telefonu, pokazuje mali eksperiment.
Sustav nazvan “Supermoćne naočale” pomaže im otkriti što se događa s ljudima oko njih, utvrdili su znanstvenici. Eksperiment je obuhvatio 71 dijete u dobi od 6 do 12 godina koji su bili u standardnom programu za autizam koji koristi strukturirane vježbe poput kartica s licima koja pomažu djeci da prepoznaju različite emocije.
Skupina od 40 djece dobila je na korištenje sustav “Supermoćne naočale” – naočale s kamerom i zvučnikom koje su slale informaciju o tome što su djeca vidjela i čula u aplikaciju na pametnom telefonu koja je kreirana da im pomogne da otkriju o kakvoj se društvenoj interkaciji radi i da odgovore na nju.
Dok djeca s autizmom mogu imati problema da prepoznaju i odgovore na emocije, aplikacija im odmah daje povratnu informaciju i pomaže u jačanju njihovih vještina.
Nakon šest tjedana korištenja “Supermoćnih naočala” po 20 minuta četiri puta tjedno djeca koja su koristila ovaj oblik digitalne potpore imala su bolje rezultate na testovima socijalizacije, komunikacije i ponašanja u odnosu na kontrolnu grupu od 31 djeteta koje je primalo samo standardnu skrb za autizam.
Uz supermoćne naočale “djeca se uče da posežu za društvenim interakcijama, da su lica zanimljiva i da mogu svladati što im ta lica govore”, kaže voditelj istraživanja Dennis Wall sa sveučilišta Stanford u Kaliforniji.
“To je moćno jer potiče na društvene interakcije dijete i ono uči da to može dobiti”, kazao je Wall.
Naočale su dizajnirane da odgovore na zajedničku teškoću djece s autizmom – kako razumijeti društvene signale i koristiti prošla iskustva u odgovorima na razne situacije.
Naočale služe kao prevoditelj, a aplikacija se oslanja na umjetnu inteligenciju u nuđenju povratne informacije koja pomaže djetetu da prati emocije na licu i razlikuje ih. Kad dijete pogleda nečije lice zasvijetli zelena boja i potom aplikacija uz pomoć emojia kaže djetetu koju emociju vidi, radi li se o sreći, ljutnji, strahu ili iznenađenju.
“Izrazi lica su kompleksni, dinamični, jedinstveni”, kaže Geraldine Dawson iz Dukeova centra za autizam i razvoj mozga u Durhamu u Sjevernoj Karolini.
“Emoji je mnogo jednostavniji”, dodaje ona. “Zato to ima smisla jer je osobi s autizmom lakše razumjeti emoji”.
Aplikacija sprema podatke pa roditelji kasnije mogu s djecom razgovarati o tome koliko su točno prepoznala emocije i kako su na njih odgovorila.
