Ugledni hrvatski znanstvenik i jedan od vodećih svjetskih biofizičara Bojan Žagrović posjetio je u srijedu Institut Ruđera Boškovića (IRB) gdje je održao i predavanje o porijeklu genetskoga koda kao univerzalnoga jezika života, istaknuvši da je taj kod važan za nastanak svih živih bića na molekularnoj razini, ali i da je njegovo porijeklo još nepoznanica znanstvenicima.
Predavanje Bojana Žagrovića, redovitoga profesora molekularne biofizike na Sveučilištu u Beču, održano je u sklopu ciklusa predavanja renomiranih svjetskih znanstvenika na IRB-u, a organizacijski je dio projekta Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ) “Računalna rješenja u bioznanostima: Uloga molekulske fleksibilnosti (CompSoLS-MolFlex)” pod vodstvom dr. sc. Davida M. Smitha, priopćio je Odsjek za odnose s javnošću IRB-a.
Genetski kod univerzalni jezik života
Govoreći o porijeklu genetskoga koda kao univerzalnoga jezika života, profesor Žagrović istaknuo je da je genetski kod važan za nastanak svih živih bića na molekularnoj razini, ali i da je njegovo porijeklo još nepoznanica znanstvenicima.
“Od bakterija do biljaka, životinja i čovjeka, žive stanice čitaju zapis iz gena koristeći jedan te isti jezik – genetski kod. Dok znanstvenici razumiju riječi i gramatiku toga jezika, još se gotovo ništa ne zna o tome koje su fizikalno – kemijske pokretačke sile do njega dovele”, rekao je Žagrović.
Predstavio je glavne teorije o porijeklu genetskoga koda, spomenuo najnovije rezultate svojih istraživanja koji upućuju na to da se kod razvio iz izravnih, komplementarnih interakcija između nukleinskih kiselina i proteina.
Profesor Žagrović je rekao kako mu je drago što je mogao održati predavanje na IRB-u o porijeklu genetskoga koda i istraživanjima kojim se bavi, te dodao da mu je posebno drago što je, nakon predavanja, mogao sudjelovati u kvalitetnoj znanstvenoj raspravi s brojnim kolegama. Napomenuo je da se implikacije istraživanja o kojima je govorio protežu na različita područja molekularne biologije i uspostavljaju izravnu poveznicu između prvobitnih početaka biologije i njezine sadašnjosti.
Bojan Žagrović ugledni je hrvatski znanstvenik koji je u inozemstvu ostvario zavidnu znanstvenu karijeru. Nakon što je diplomirao biokemiju na Sveučilištu Harvard, doktorirao iz biofizike na Sveučilištu Stanford u grupi prof. dr. Vijaya Pande te nakon trogodišnjega poslijedoktorskog usavršavanja na ETH-u u Zürichu u grupi prof. dr. Wilfreda van Gunsterena, Žagrović je 2007. postao znanstveni direktor MedILS-a u Splitu i voditelj projekta iz računarske biofizike.
Od 2010. profesor je na Sveučilištu u Beču, a bavi se računarskom i eksperimentalnom biofizikom s fokusom na interakcije između nukleinskih kiselina i proteina. Dobitnik je EMBO poslijedoktorske stipendije, Tomorrow’s PI nagrade časopisa Genome Technology, Starting granta Europskog istraživačkog vijeća (ERC), START nagrade Austrijske znanstvene naklade, McGraw – Hill nagrade European Protein Society-a, a član je i Mlade kurije (Junge Kurie) Austrijske akademije znanosti.
Žagrovićev znanstveni rad prvenstveno je usmjeren na istraživanja interakcija između proteina i nukleinskih kiselina, a u dosadašnjem radu posebno se istaknuo korištenjem najsuvremenije tehnike distribuiranog računanja na internetskoj mreži (tzv. Folding@Home projekt) u kojem volonteri iz cijeloga svijeta doniraju računalno vrijeme na osobnim računalima na kojima se vrte simulacije smatanja (savijanja) proteina.
Uspostavio je i analizirao prve atomističke simulacije potpunoga proteinskog savijanja jer proteini, kao složene biološke molekule, moraju zauzeti točno određenu konformaciju (strukturu) da bi obavili svoje biološke funkcije.
Kako je objašnjeno u priopćenju, važnost proučavanja svijanja proteina očituje se u činjenici da se na taj način dobivaju informacije o strukturi koja je odgovorna za normalnu biološku aktivnost ili pak može uzrokovati neki poremećaj u organizmu poput razvoja neurodegenerativne bolesti.
Na Sveučilištu u Beču osnovao je Vienna PTM koji služi za molekularno – dinamičke simulacije posttranslacijskih modifikacija što pojednostavljeno znači da se raspon funkcija proteina proširuje nakon vezanja drugih biokemijski aktivnih grupa.
