Bolje biti u pokretu i debeo, nego mršav i tjelesno neaktivan – tvrdi prof. dr. sc. Lana Ružić, doktorica medicine, redovna profesorica na Katedri medicine sporta i vježbanja na Kineziološkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ističuči kako sve brojnija istraživanja pokazuju da treba mijenjati uvriježeno mišljenje da su pretilost i visok indeks tjelesne mase jedni od najvećih rizika za zdravlje.
“Činjenica je da pretile osobe češće obolijevaju od različitih metaboličkih bolesti i bolesti krvožilnog sustava, no ono što se uporno zanemaruje jest također dokazana činjenica koja govori u prilog tome da je debljina često povezana sa sjedilačkim načinom života i tjelesnom neaktivnosti” kaže dr. Ružić na temelju svog dugogodišnjeg iskustva i rada na više znanstvenoistraživačkih projekata u kojima je proučavala šećernu bolest i genotipizaciju u vrhunskih sportaša ekipnih sportova.
“Pokazalo se,naime, da su osobe s visokim indeksima tjelesne mase najčešće i osobe s nižim razinama tjelesne spremnosti, pa se nameće pitanje – obolijevaju li zbog debljine ili neaktivnosti?”, kaže doktorica.
Veliko istraživanje znanstvenika Stevena Blaira objavljeno u časopisu “Journal of the American Medical Association”, provedeno na 2600 ljudi starijih od 60 godina tijekom 12 godina, razotkrilo je na koji način razina tjelesne spremnosti i postotak masnog tkiva utječu na smrtnost. Rezultati su bili zapanjujući.
Pokazalo se da osobe čija je razina tjelesne spremnosti bila u donjoj petini imale su četiri puta veću smrtnost od onih u gornjoj petini i dva puta veću od onih u petini iznad njih samih, i to bez obzira na postotak tjelesne masti. Tad je osmišljena i krilatica koja upućuje na nova saznanja – „Better fit and fat than slim and sedentary”, odnosno „Bolje biti aktivan i debeo nego mršav i tjelesno neaktivan”, prenosi slobodnadalmacija.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
