Studija ugledne znanstvenice, dr. Priscille Thomas, objavljena u The British Journal of Psychiatry 2011. godine, pokazuje kako je kod žena koje su napravile pobačaj za 81% povećan rizik od psihičkih poremećaja.
Te podatke iznio je, u sklopu predavanja „Izlazak iz tame – postabortivni sindrom i što o njemu trebate znati“, dr. sc. Petar Bilić, psihijatar iz Klinike za psihijatriju Vrapče, u organizaciji udruge Hrvatska za život. “U tom preglednom radu”, navodi dr. Bilić, “obuhvaćene su 22 studije s ukupno 163 871 ženom koja je imala pobačaj te je to istraživanje s najvećim obuhvaćenim brojem žena.”
Postabortivni sindrom kao javnozdravstveni problem: Poziv na predavanje
Istaknuo je da je postabortivni sindrom, kao skup psihičkih poremećaja, u Hrvatskoj slabo poznat termin te da se u svijetu o tom mnogo više piše i zna. Govoreći kako je loše kada se svjetonazor miješa u struku i znanost, upozorio je da postoje “pro-choice” grupe koje negiraju taj termin.
Iznio je podatke koji pokazuju da su u Hrvatskoj pobačaji dosta česta pojava: “prema izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz 2015., registrirano je 9103 pobačaja. Od tih 9103 pobačaja na zahtjev žene bilo ih je 3020, dakle 33%. Spontanih je bilo gotovo 20%, 1681, a ostali su 68%. U kategoriji ostalih pobačaja ulaze izvanmaterična trudnoća, abnormalni produkti začeća i nespecificirani pobačaji.” Zamijetio je jednu zanimljivost vezanu uz nespecificirane pobačaje; “Danas kada imamo razvijenu medicinu imamo sve veći broj nespecificiranih pobačaja!”. Također je napomenuo da se podaci odnose samo na one pobačaje koji su prijavljeni, tj. legalni.
“Čini se nevjerojatnim da od 3020 pobačaja na zahtjev žene nema baš nijednog postabortivnog sindroma. Ako u Google tražilicu upišemo “postabortion sindrom” dobit ćemo 163 000 stranica. U Pubmed-u, koja je najveća i najvažnija baza znanstvenih radova, kada se upiše “postabortion sindrom” nalazi se nekih 200-tinjak radova.”
Zatim je u svom predavanju dr. Bilić svratio pozornost na problematiku termina: “Treba objasniti postojanje postabortivnog sindroma u stručnom smislu. U Hrvatskoj je na snazi međunarodna klasifikacija bolesti, deseta revizija, kao službena klasifikacija bolesti. U toj klasifikaciji nema postabortivnog sindroma niti ima šifre za takav termin. Slično je i u mnogim drugim zemljama svijeta gdje je na snazi ICD 5 (International Classification of Diseases) koji je izdala američka psihijatrijska udruga. Postavlja se pitanje da li je taj termin izmišljen i da li ga uopće ima? Sličnu situaciju imamo kod mobinga. Isto tako termina mobing nema niti u psihijatrijskom sustavu NKB 10, niti u ICD 5, međutim to ne znači da ga u svakodnevnom životu nema.”
Dr. Bilić postavio je pitanje: “Kako je moguće da postabortivnog sindroma nema?”, te nastavio: “Naime, pod postabortivnim sindromom se nalaze različite kliničke slike: depresija, anksioznost, uporaba psiho-aktivnih tvari, akutna stresna reakcija, PTSP i različite neuronske reakcije. I svim tim psihičkim poremećajima jedno je zajedničko – etiologija [uzrok] gdje je prisutan pobačaj.”
Naglasio je da valja paziti što termin “postabortivni sindrom” sadrži. “Na internetu se, naime, često može naći da je postabortivnom sindromu najsličnija dijagnoza PTSP-a, posttraumatski stresni poremećaj. Hrvatska ima puno iskustva s tom dijagnozom, ali treba naglasiti, prema kriterijima postavljanja dijagnoze, ovdje [kod PTSP-a] je potreban traumatski stresni događaj i situacija mora biti velikog intenziteta uz osjećaj životne ugroženosti ili katastrofične prilike.”
Uspoređujući ta dva sindroma, dr. Bilić je istaknuo: “Kod pobačaja nemamo životnu ugroženost, ipak se događa u kontroliranim uvjetima, tako za fizičko, tjelesno stanje rizik nije velik. Ali stres je itekako prisutan, a psihički poremećaji su izravno povezani sa stresom i njegovim intenzitetom. Intenzitet stresa ovisi o nizu parametara, različitih životnih okolnosti u kojima se nalazi trudna žena. Tu su dakle dob, psihička zrelost, postojanje nekakvih poremećaja ličnosti, nesigurnosti, nisko samopouzdanje, pesimistične osobe imaju veći rizik za razvijanje stresa i većeg intenziteta stresa te one osobe koje nemaju kontrolu nad svojim životom. Isto tako nije isto da li je pobačaj prvi put ili je već ponovljeni. Bitno je istaknuti i okolinu u kojoj trudnica živi, odnosno pritiske iz okoline s kojima se ona susreće ili s druge strane potporu iz okoline. Isto tako intenzitet stresa ovisi i o socijalnom statusu.”
“Odluka o pobačaju”, nastavio je dr. Bilić, “se meni osobno čini da je često puta nagla, impulzivna, bez dovoljno informiranja, bez mnogo razmišljanja, bez sagledavanja posljedica. A sa takvim srljanjem u te odluke povećava se i rizik za razvijanje psihičkih poremećaja.”
“Ti psihički poremećaji mogu biti kronični i odgođeni, te se znaju javljati 7 do 10 godina nakon počinjenog pobačaja. Česte su obrambene reakcije, mehanizmi koji se koriste kako bi se potisnuo osjećaj krivnje. Ovdje treba prvenstveno istaknuti racionalizaciju kao pronalaženje raznih prihvatljivih argumenata i isprika zbog kojih je žena pobacila. Zatim tu su potiskivanje, kompenzacija, iskazivanje suprotnih osjećaja, npr. pristupanje pokretu za promicanje života.”
Na kraju predavanja, dr. Bilić je zaključio: “Treba reći da se oko termina postabortivnog sindroma vode nepotrebni prijepori, da je od strane struke neprepoznat, da je potrebno ozbiljnije pristupiti prevenciji postabortivnog sindroma, a psihijatrijsko liječenje – obzirom da je sve to na razini opće psihijatrije je i ograničenog uspjeha.”
* predavanje se održalo u sklopu projekta “Jačanje kapaciteta udruga za društveno zagovaranje”, koji financijski podupire Grad Zagreb
