Sve češće se od roditelja školaraca može čuti kako su domaće zadaće koje učenici dobivaju toliko teške da ih djeca ne mogu riješiti bez njihove pomoći. Stoga se roditelji pitaju je li gradivo primjereno učenicima ili „oni moraju ponovno ići u školu“. Što o tome imaju za reći psiholozi?
Škola i obitelj dvije su najvažnije institucije koje utječu na razvoj djeteta. Iako između njih često postoji nesuglasje, u novije vrijeme sve se više ističe važnost njihove povezanosti. Tako obrazovne reforme u razvijenim zemljama često ističu da je poticanje roditeljskog uključivanja u obrazovanje djece jedan od glavnih ciljeva tih reformi.
Važnost roditeljske uključenosti u obrazovanje djece počelo se istraživati prije više od pedeset godina. Tada se na ulogu roditelja pretežno gledalo samo kroz njihov stupanj obrazovanja te materijalno okružje koje uspijevaju osigurati svojim školarcima. Međutim, nakon nekoliko godina istraživanja, otkriveno je da su puno važnije interakcije roditelja i djece vezane upravo uz izvršavanje školskih zadaća i savladavanje gradiva nego materijalno okružje. Danas se smatra da je uključenost roditelja u obrazovanje djece jedna od ključnih odrednica školskog uspjeha. Tako se „zadaće“ roditelja mogu grupirati u pet kategorija. To su: roditelji kao motivatori; roditelji kao savjetnici pri savladavanju gradiva; roditelji kao savjetnici u procesu učenja; roditelji kao oni koji se brinu za učenikov napredak i nadziru rezultate te roditelji kao oni koji osiguravaju materijalne resurse.
Dakako, ove zadaće nisu lake. Tako su neka međunarodna istraživanja (domaćih nažalost o ovoj temi gotovo da i nema) pokazala da većina roditelja želi ispunjavati ove svoje zadaće, ali ne zna kako. To posebno dolazi do izražaja kod predmeta poput matematike i prirodoslovlja (fizika, kemija, biologija) Velik broj roditelja osjeća da ne može pomoći svojoj djeci jer su i sami imali problema s tim predmetima. U našem kontekstu roditeljska uključenost tako se svodi na plaćanje instrukcija. Time roditelji svoju ulogu savjetnika u učenju prepuštaju drugima. Međutim, važno je da pritom ne ispuste iz vida svoje druge uloge poput motivatora i supervizora. Podrška i interes koje samo roditelji mogu iskazati osnažit će učenike da se i sami više potrude oko savladavanja gradiva.
Stoga odgovor na pitanje iz naslova nije isključiv. Dakle, domaće zadaće nisu namijenjene niti samo učenicima, niti samo roditeljima nego, i učenicima, i roditeljima. Prema tome, dragi roditelji, želimo vama i vašim školarcima uspješnu novu školsku godinu!
* Natalija Ćurković doktorirala je psihologiju na Sveučilištu u Zagrebu 2012. godine u polju školske psihologije i psihologije obrazovanja. Za vrijeme doktorskog studija boravila je godinu dana na Sveučilištu Massachusetts (SAD) gdje se specijalizirala za područje mjerenja znanja. Profesionalno se bavi analizama i istraživanjima u obrazovanju. Područje njenog interesa također obuhvaća psihologija obitelji.
