Prof. Vrček: Mikroplastika završava u ljudskim plućima, a to je pojačano nošenjem maski

Valerije Vrček testiranja
Foto: pharma.unizg.hr

Krajem prošle godine američki su znanstvenici objavili rezultate o mikroplastici u stolici odraslih ljudi i male djece (ES&T Lett. 2021, 8, 989). Pokazali su da je količina mikroplastike u probavnom sustavu djeteta desetak puta veća, odnosno da djeca žvaču i gutaju više plastike. Nedavno su nizozemski znanstvenici prvi put dokazali i izmjerili mikroplastiku u ljudskoj krvi (Environ. Int. 2022, 163, 107199). U jednoj litri krvi teče nekoliko tisuća mikrograma plastike. Drugim riječima, dio plastike s dnevnoga menija apsorbira se u krvotok. Prema znanstvenim proračunima čovjek svakoga tjedna pojede oko 5 grama plastike, piše prof. dr. sc. Valerije Vrček za Glas koncila.

Iznenađenje na dnu pluća

U najnovijoj studiji engleski su znanstvenici dokazali i izmjerili sadržaj mikroplastike u – plućima (Sci. Tot. Environ. 2022, 831, 154907). Gdje god zavire svojim instrumentima – znanstvenici otkrivaju tragove plastike. Svako uzorkovanje ljudskoga tkiva ili organa, čini se, završava detekcijom mikroplastike. S engleskom se studijom može zaključiti: osim što se jede i apsorbira u krvi, plastika se i diše. U većine ispitanika (85 posto) otkriveni su plastični fragmenti i vlakna u svim dijelovima pluća, pa čak i u onim najdonjim dijelovima gdje su bronhioli vrlo uski. Laura Sadofsky, voditeljica istraživanja na engleskom sveučilištu u Hullu, iznenađena je: »Nismo vjerovali da ćemo najveći broj plastičnih čestica pronaći upravo u donjim dijelovima pluća, a posebno ne čestice takvih veličina. Zbog suženih dišnih putova očekivalo bi se da se mikroplastika filtriranjem eliminira, a ne da se uvuče toliko duboko.«

Novi azbest

Plastične čestice koje se zabadaju u plućno tkivo mogu biti nevidljive golim okom ili su dužine veće od 2 milimetara. Ili, kako se čude autori studije: »Prevelike su da bi bile prisutne, ali ipak su prisutne.« Stoga plastična prašina koju udiše čovjek podsjeća na ekološku i toksičnu aferu »novoga azbesta«. No dok je azbest moguće ukloniti s krova ili odlagališta, plastifikacija okoliša postala je nepovratan proces. U obliku mikroplastike ili, još gore, nanoplastike, proizvodi industrije polimera zauvijek ostaju u prirodi.

Za sada nisu poznate metode ili tehnike kojima bi se mikroplastika uklonila iz vode, zemlje ili zraka.

Pandemijska plastika

Engleski su istraživači, u najnovijoj studiji, pokazali da je dišni sustav još jedan put kojim je čovjek izložen mikroplastici. Osim količine, odredili su i vrstu plastike kojom su onečišćena pluća. Najzastupljenije čestice su polipropilenski polimeri (PP) i polietilen-tereftalatni polimeri (PET). Osim tih materijala, zastupljene su polistirenske (PS) i polietilenske (PE) mikročestice. Zanimljivo je da se upravo ti polimeri često nalaze u sastavu zaštitnih maski, koje su milijarde ljudi nosile tijekom pandemije koronavirusa. Neovisno o (ne)mogućem zaštitnom učinku u sprječavanju širenja virusa, disanje kroz masku pretpostavlja uvlačenje mikroplastičnih čestica, dlačica ili filamenata u nosnu šupljinu, grlo i pluća. Inhalacija plastike neizbježan je dio epidemioloških mjera.

Barijera za disanje

Zaštitna maska, koja je postala dio novoga normalnoga, može se smatrati plastičnom barijerom za disanje. No autori studije nisu svoje rezultate povezali s dvogodišnjom obvezom nošenja plastičnih zaštitnih maski ni s višemjesečnim prisilama boravka u zatvorenim prostorijama. To je razumljivo. Znanstveni argumenti koji su kritika epidemioloških politika još nisu dobrodošli u zbirkama časopisa svih izdavačkih kuća, stoga autori izbjegavaju »velike priče« i objavljuju samo sirove podatke. No i te su brojke dovoljno jasne da je lako zaključiti kako je dvogodišnje disanje kroz masku povećalo količinu plastike u plućima svih ljudi.

Znanstvenici koji nisu vezani uz institucije, projekte ili izdavače lakše se upuštaju u interpretacije tako objavljenih rezultata. Tako, na primjer, Chris Schaefer, kanadski stručnjak za respiratorne vježbe i terapije, nije iznenađen detekcijom mikroplastike u plućima i povezuje to otkriće s pandemijskim običajem maskiranja: »Vlaga i toplina daha uzrokuje degradaciju plastične maske u sitne mikročestice. Inhalacija preko takve barijere za disanje je rizična. Ako imate neugodan osjećaj iritacije u grlu, kao da ste progutali mačju dlaku, budite sigurni da ste udahnuli mikroplastiku iz maske.«

O autoru

* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.