Ovogodišnja Nobelova nagrada iz medicine dodijeljena je znanstvenicima Katalin Karikó i Drewu Weissmanu, koji su zajedno sudjelovali u razvoju mRNK cjepiva. Iako su u tom poslu sudjelovali mnogi, pa i mnogo važniji i poznatiji istraživači, kraljevsku će obitelj u Stockholmu upoznati samo dvoje sretnika, piše Valerije Vrček za Glas Koncila.
Vakcinacijski aparthejd
Među onima koji su se mogli nadati zlatnoj medalji svakako je turski bračni par Ugur Sahin i Özlem Türeci, vlasnici kompanije BioNTech, koja je na tržište emitirala milijarde doza mRNK cjepiva. Međutim, još prije dvije godine pokrenute su inicijative i otvorena pisma protiv njihove nominacije za Nobelovu nagradu (npr. organizacija »The People’s Vaccine«) jer ih, zbog financijskoga egoizma, smatraju vakcinacijskim aparthejdom.
Zamršena povijest otkrića
U znanstvenom je smislu još zaslužniji za otkriće mRNK cjepiva Robert Malone. On je 1987. godine napravio ključni eksperiment: pomiješao je lančaste molekule glasničke RNK s lipidnim kapljicama, a nakon »masnoga obroka« ljudske su stanice počele proizvoditi proteine upravo prema uputama skrivenima u mRNK. Njegovo je ime na prvim patentima i njegovim imenom započinje inauguracijski tekst u časopisu »Nature« – o zamršenoj povijesti mRNK cjepiva (Nature 2021, 597, 318).
>Vrček: Oblačno s plastikom – mikroplastika je postala dio vremenske prognoze
No tijekom pandemije koronavirusa Malone je postao enfant terrible, neposlušan znanstvenik, koji je mRNK cjepivo prozvao robom s grješkom. Zbog kritike politike cijepljenja dobio je etiketu persona non grata te je isključen iz javnosti.
Jednim udarcem dvije muhe
Dodjelom Nobelove nagrade Katalin Karikó i Drewu Weissmanu švedsko se povjerenstvo riješilo turskoga bračnoga para i njihove »snage koja znanost pretvara u opstanak« (www.biontech.com). No, još važnije, nominacijom malih igrača riješili su se mnogo boljega kandidata – Roberta Malonea. Taj trn u oku javnozdravstvenih politika nije bio politički korektan pa je njegov fundamentalni doprinos otkrićima zanemaren. Možda je kažnjen i stoga što je dobro znao za Ahilovu petu mRNK cjepiva: proizvodnja proteina šiljka u organizmu cijepljene osobe traje predugo, što je razlog za mnoge, pa i fatalne posljedice.
Cjepivo i lobotomija
Krivci za povećanu stabilnost mRNK molekule i njezina produljena (i štetna) djelovanja upravo su dobitnici ovogodišnje Nobelove nagrade. Oni su molekulskim modifikacijama kemijsku i genetsku šifru »U« (uridin) pretvorili u »Ř« (pseudouridin). I eto Nobelove nagrade! David Livermore, profesor medicinske mikrobiologije sa sveučilišta »East Anglia«, upozorava da bi s vremenom proslava otkrića mRNK cjepiva mogla biti pretvorena u debakl, nalik lobotomiji, koja je predložena kao terapija za psihijatrijske bolesti. Za otkriće i kontroverznu primjenu lobotomije Egas Moniz je dobio, naravno, Nobelovu nagradu za medicinu (1949. g.).
Nagrada agende
Nije, dakle, isključeno da je ovogodišnja dodjela Nobelove nagrade u službi agende, političke i medicinske. Olle Kämpe, potpredsjednik Nobelova odbora, izjavio je nedavno za medije da »se nada da će ta nagrada pomoći u borbi protiv antivakserskih stajališta« te dodao da »svi znamo da je cjepivo sigurno i učinkovito«. Drugim riječima, ako je Barack Obama dobio Nobelovu nagradu za mir(!), a Bob Dylan za književnost(!), moguće je da Karikó i Weissman osvoje medalju za medicinu.
Egzekutori i odmetnici
Njihov istraživački rad nije upitan niti su bezvrijedne njihove objavljene studije. U području kemije, fizike i medicine nema loših znanstvenika koji se kite medaljom s ugraviranim likom Alfreda Nobela. Ipak čini se, ili je očito, da je Karikó bila samo karika u lancu otkrića koja su dovela do komercijalizacije mRNK cjepiva. Njezin je izbor opterećen političkim i ideološkim motivima, nalikuje na pranje ruku i na udarac šakom o stol. Ona i Weissman sigurno nisu najbolji, a među kolateralnim su žrtvama turski egzekutori na tržištu zdravlja i odmetnik Robert Malone.
O autoru
* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
