Foto: Fah

Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio je bivše pripadnike jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine, javlja Jozo Ćurić za HRT.

Glavni motiv ubojstva Stjepana Đurekovića bila je eliminacija političkog protivnika režima, objavilo je sudsko vijeće Visokog zemaljskog suda u Münchenu obrazlažući presudu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, okarakteriziravši to ubojstvo kao kazneno djelo iz niskih pobuda.

“Glavni motiv je bio ubiti jednog separatista i kritičara režima. To su okrivljeni znali. Đurekovića je trebalo ušutkati i fizički i politički. I time obrazlažemo ovo ubojstvo iz niskih pobuda. Da se radilo o ubojstvu terorista, takve kvalifikacije ne bi bilo”, rekao je predsjednik sudskog vijeća Manfreda Dauster.

Političko ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića

Njemački sud tereti Perkovića i Mustača da su kao rukovoditelji republičkog odjela jugoslavenske tajne službe organizirali političko ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine. Obojica su cijeli radni vijek proveli u jugoslavenskim tajnim službama – Perković zadužen za hrvatsku emigraciju, sud tvrdi i za likvidacije – a 1991. stavili su se na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti.

Čitajući presudu predsjedavajući sudac Manfred Dauster rekao je da troškove postupka snose Perković i Mustač, da njemačka služba BND nije ni morala davati dokumente, te da je samo polovična istina da je Hrvatska otvorila svoje arhive. Dodao je da su mnogi akti iz hrvatskih arhiva prebačeni u privatne arhive, posebice uoči početka Domovinskog rata. Slično je i sa slovenskim službama. Bavarska policija radila je po zakonu, zaključio je. Objasnio je što su bili Mustač i Perković u to doba. Opisao je kako se ubojstvo dogodilo, ali i funkcioniranje gospodarstva SFRJ te opisao vrijeme u kojemu se to dogodilo.

Tako je sudac Dauster u 9 sati i 4 minute u prepunoj sudnici donio presudu o kazni doživotnog zatvora zbog ubojstva za Perkovića i Mustača. Osuđeni snose troškove postupka, sudac Dauster nastavio je najprije osvrtom na izjave obrane da njemačka tajna sluzba BND nije dala dokumente. Senatu ti dokumenti nisu trebali rekao je sudac. Samo je polovična istina da je Hrvatska otvorila svoje arhive, rekao je sudac Dauster. Mnogi dokumenti prebačeni su u privatne arhive gdje su možda i danas, u hrvatskim arhivima je samo ono sto je preostalo od čišćenja arhiva prije rata.

Slovenske vlasti su znatno surađivale rekao je sudac. U Srbiji i BIH nije tako. U BiH su spisi u rukama nasljednih organizacija SDS-a BiH.

Vrisnuli bi branitelji i neki svjedoci kad bi se potpuno otvorili arhivi, bavarska policija radila je po zakonu rekao je sudac. Hrvatske vlasti nemaju zastaru za ubojstvo, nisu učinile potrebno, pitanja o tome treba postaviti hrvatskim vlastima.

Mustač je u to doba bio voditelj SDS-a Zagreb i zamjenik ministra, Perković voditelj odjela i vodeći oficir doušnika Pratesa. Sudac Dauster nastavio je objašnjavati razloge ubojstva Stjepana Đurekovića.

Opisivao je i gospodarstvo Jugoslavije ovisno o uvozu nafte. Stanje krize i opis vremena u kojem se događalo ubojstvo 28. srpnja 1983.

Došao je sudac zatim do preciznog opisa stanja koncerna INA i u njemu INA-marketinga i problem deviznih plaćanja.

Zatim je rekao kako su obojica optuženih poznavala dobro tadašnje stanje i uvjete, Mustač je bio politički voditelj službe i sudjelovao je u ubojstvu, Perkoviću je zapovjedio planiranje i logističku izvedbu ubojstva, imao je doušnika Pratesa u čijoj je garaži-tiskari ubijen Đurekovic. U Luksembourgu je Prates dao Perkoviću ključ garaže prije ubojstva, govorio je sudac Dauster.

Đureković je Jeliću rekao da će doći u garažu i ostaviti članak, a sud smatra, Prates je to čuo da ce Đurekovic doći u garažu i kad, smatra sudsko vijeće.

Najmanje dvojica ubojica ušla su otključavajući vrata u mračnu garazu, govorio je sudac, trebali su iznenaditi Đurekovića iz mraka. Sudac je zatim opisao ulazak ubijenoga, koji je ostavio otvorena vrata, kako bi upalio svjetlo. Ubojice su pucale iz dvaju pištolja, Berette i Češke. Počeo je bježati pogođen s četiri zrna, ali bježao je, kaže sudac, pred vratima pada. Oštrim pa tupim predmetom tuku ga po glavi i ubijaju, umire nakon nekoliko minuta, ubojice neopaženo bježe, do danas nisu pronađeni, rekao je sudac.

Dokumenti koje smo tražili nisu potpuni, a oni traženi iz Beograda BiH i Crne Gore nisu stigli. Sudac je spomenuo svjedoke Špiljka, Flekovića i Gažija. Mustač je bio na sjednicama Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, izvješćivao je o Đurekovicevoj neprijateljskoj djelatnosti koja će, kako je rekao zainteresiranom Dolancu, eskalirati.

Gaži je potvrdio da su Đurekovića istraživali u sklopu afere INA, rekao je sudac. Fleković je posvjedočio da Đurekovic nije oštetio INU, niti je bio u stanju to učiniti. Svjedočenje Jelića i Pratesa sudu je objasnilo djelovanje Đurekovića koje je SDS-u bilo poznato.

Sudac je nastavio govoriti o strukturi i djelovanju jugoslavenske državne sigurnosti i nalazima vještaka Nielsena i Robioneka, spomenuo je rekonstrukciju službe koju su napisali Perković i Gabris, kojemu se to dogodilo.

Sudac Dauster govorio je zatim detaljno o radu dvojice optuženih u službi, Mustač je bio nadređeni Perkoviću, što je sam potvrdio. Nastavio je Dauster opisivati djelovanje doušnika Krunoslava Pratesa i njegovo informiranje službe odnosno Perkovića s kojim se sastajao izvan Njemačke. Dugotrajna je bila suradnja njih dvojice. Prates je za ulazna vrata garaže imao 3 ključa, nastavio je sudac – dva je dao Đurekoviću, a svoj nije izgubio. Đureković je zadržao jedan ključ, drugi je dao pomoćnim radnicama u tiskari. Đurekovićev ključ nije pronađen poslije ubojstva.

Vijeće je uvjereno, rekao je sudac, da je Prates početkom lipnja 1983. u Luksembourgu Perkoviću dao kopiju ključa garaže. To je više puta potvrdio u istrazi i na sudu. Pokušaju Pratesove promjene iskaza suci nisu povjerovali, a Dauster kaže – odgovarat će za taj pokušaj. Mustač je tijekom sučevog govora zapisivao u malu bilježnicu, a Perković je slušao gotovo nepomično gledajući u vijeće.

Senat nije povjerovao ni promjeni iskaza Branka Traživuka o intervjuu o Perkovićevom primanju kopije ključa garaže. Senat smatra kako je kopija ključa pomogla da ubojice uđu u garažu. Pratesov iskaz smatraju suci nevjerodostojnim. Sastanak u gostionici kod Majića na kojem je Prates čuo da će Đureković na dan ubojstva doći u garažu, sudac je opisivao sat nakon izricanja presude – vijeće je uvjereno da je Đureković najavio kad će doći u garažu, rekao je sudac Dauster. Samo je Prates znao da je Đureković zavrsio clanak i da će doći u garažu.

Prates je mogao nazvati Perkovića na odmoru u hotel i dojaviti mu mjesto, rekao je sudac. Đureković je bio na oprezu, znao je da može bježati samo na glavna drvena vrata. Sudac je raspravio i nekoliko mogućnosti da je Đureković s nekim dogovarao sastanak ili da je netko mogao zasmetati ubojicama.

Krivi zbog visokih funkcija u SDS-u

Visoki zemaljski sud u Münchenu obrazložio je presudu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču činjenicom da su obojica u vrijeme ubojstva obnašali važne funkcije unutar hrvatske Službe državne sigurnosti (SDS) koja je inicirala i provela likvidaciju Stjepana Đurekovića.

“Presudu temeljimo na činjenici da je Zdravko Mustač u to vrijeme, dakle 1983. godine, bio šef hrvatskog ogranka SDS-a dok je Josip Perković tada obnašao funkciju čelnika odjela II SDS-a zaduženog za emigraciju i bio šef doušniku Krunoslavu Pratesu”, objasnio je predsjednik sudskog vijeća Manfred Dauster.

“Zdravko Mustač je krajem 1982. ili početkom 1983. ovlastio Perkovića da započne s pripremama za likvidaciju Stjepana Đurekovića”, rekao je Dauster.

On je time opovrgnuo tvrdnje obrane da je za likvidaciju Đurekovića bila zadužena savezna razina SDS-a (poznatija kao Udba), što je bila jedna od glavnih tvrdnji Perkovićeve obrane.

Dauster je također odbacio tvrdnje da je za likvidaciju Đurekovića odgovorna vojna Kontraobavještajne službe JNA.

“Mi smo u uvjereni u to da u KOS-u nisu postojali motivi za likvidaciju Đurekovića. KOS osim toga, prama našem uvjerenju, nije bio upleten u nijedno ubojstvo u emigraciji“, rekao je Dauster.

Dauster je prije toga objasnio pozadinu poslovnih makinacija u državnoj naftnoj kompaniji Ini u kojoj je Stjepan Đureković radio do odlaska u Njemačku.

“Pronevjere i istrage u Ini su hrvatsko državno vodstvo stavile pod veliki pritisak što je i jedan od razloga za odluku o uklanjanju Đurekovića”, rekao je Dauster.

Suočavanje s prošlošću

Sudsko vijeće Visokog zemljaljskog suda u Münchenu nada se da će presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pokrenuti proces sučeljavanja s prošlošću u Hrvatskoj i zemljama nastalima nakon raspada Jugoslavije, rekao je sudac Manfred Dauster obrazlažući presudu.

Do ovog procesa je pred ovim sudom došlo samo zato jer se to prije toga nije dogodilo u Hrvatskoj. Mi ovdje ne postavljamo pitanje zašto je to bilo tako”, rekao je sudac Dauster.

Nadamo se da će u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije doći do znanstvenog sučeljavanja s ovim povijesnim razdobljem. Koliko je to polje tamo neistraženo dovoljno govori činjenica da smo morali kao vještake pozvati jednog danskog i jednog njemačkog povjesničara“, primjetio je Dauster.

“Budući naraštaji će donijeti svoj sud o tomu zašto se proces sučeljavanja s tom stranom povijesti još nije dogodio”, zaključio je Dauster.

Pohvala hrvatskim vlastima na suradnji

Sudac Dauster osvrnuo se i na opći tijek suđenja koje je trajalo mnogo dulje od predviđenog.

“Ovo suđenje je proteklo u otežanim okolnostima zbog činjenice da je od ubojstva prošlo više od 30 godina”.

Dauster je odbacio optužbe iznesene u završnim riječima obrane koja je ustvrdila da nije imala uvide u sve spise, posebice one koje se odnose na djelatnost Njemačke obavještajne službe (BND).

Predsjednik sudskog vijeća je zatim pohvalio suradnju hrvatskih vlasti oko zahtjeva za isporukom spisa.

Nakon početnih poteškoća Hrvatska je surađivala u punoj mjeri. No, i hrvatsko pravosuđe je moglo dati samo ono što je imalo. Nakon raspada Jugoslavije mnogo dokumenata je uništeno i nalazi se dijelom u privatnim arhivama“, rekao je Dauster.

Pohvalio je dobru suradnju slovenskih vlasti i istodobno kritizirao lošu suradnje srbijanskih i crnogorskih vlasti te potpuni izostanak bilo kakve suradnje s vlastima u Bosni i Hercegovini. “U toj zemlji nam, zbog specifičnog ustroja, nitko nije mogao reći kome da se obratimo“, zaključio je sudac.

Sudac je na kraju okrivljene na kraju uputio u mogućnost revizije pred Viskom sudom.

O suđenju, njegovu značenju za Hrvatsku te o samoj presudi u Studiju 4 razgovaralo se s istražiteljem Udbinih arhiva i ekspertnim svjedokom na suđenju Romanom Leljakom, povjesničarom Josipom Jurčevićem i novinarom Tihomirom Vinkovićem.

Večeras na HTV1 prikazat će se dokumentarni film ‘Lex Perković – Tajna udbaškog ubojstva’ i posebna emisija ‘Presuda Perkoviću i Mustaču’.

Josip Jurčević Roman Leljak

Podsjetimo, njemački sud tereti Perkovića i Mustača da su kao rukovoditelji republičkog odjela jugoslavenske tajne službe organizirali političko ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine. Obojica su cijeli radni vijek proveli u jugoslavenskim tajnim službama – Perković zadužen za hrvatsku emigraciju, sud tvrdi i za likvidacije – a 1991. stavili su se na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti.

Njemački ih je sud tražio od 2009., a radi sprječavanja izručenja Milanovićeva je vlada uoči ulaska u Europsku uniju donijela poseban zakon prozvan Lex Perković.

Nakon pritiska, Perković je ipak izručen 2014. Državno odvjetništvo Njemačke zatražilo je doživotni zatvor za Perkovića i Mustača. Tvrde da su potvrđeni navodi optužnice. Ukazuju ne na pomaganje, nego na sudjelovanje dvojice optuženih u ubojstvu Đurekovića. U slučaju sudjelovanja, kazna je u Njemačkoj doživotni zatvor, koji bi, ako bi bili prema toj tvrdnji tužitelja osuđeni, prema ovdašnjim propisima, služili bi kaznu u jednom od zatvora u Hrvatskoj.

Perkovićevi branitelji tražili su oslobađajuću presudu, tvrde kako je tužiteljstvo preskočilo dvije ključne činjenice – da nema dokaza da su ubojice čekale u garaži, te da Prates nije mogao znati, a ni reći Perkoviću da će Đureković u određeno vrijeme doći u garažu. Također su izrazili nezadovoljstvo nedostatkom dokumentacije. Sindičić, Vukušić, Penava, osobe kriminalne prošlosti, svjedočili su umjesto dokumenata, rekao je Anto Nobilo u završnoj riječi.

Dodao je da sve optužbe dolaze od svjedoka Sindičića čiji je iskaz jedini dokaz – to naziva konstrukcijama, lažnim iskazom, a njega lažnim svjedokom o kojem bi se mogla napisati knjiga.

> Suđenje u Münchenu: Milanoviću ne odgovara izricanje presude nasljednicima Udbe prije izbora

Roman Leljak kaže da bi ova presuda mogla pokazati koliko je prljavog novca bilo u INA-i.

Josip Jurčević dodaje da su te strukture bivših tajnih službi preuzele moć u hrvatskoj državi. Preuzele su proces privatizacije i pretvorba koja je bila omogućena s djelatnicima UDBE. Kad se uđe u taj privatizaicijski kapital otkriva se da su djeca komunizma bili zapravo pljačkaši. INA pokazuje da korijeni pljačkaške strukture idu u razdoblje prije devedesetih.

> Kako je Vanja Špiljak postao moćan i bogat?

Sinovi najmoćnijih komunističkih čelnika postali su bogati tajkuni.

Tihomir Vinković

Novinar Tihomir Vinković ističe da je Hrvatskoj potrebna lustracija. Upozorava da su najbliži savjetnici srbijanskih čelnika upravo osobe povezane s bivšim jugoslavenskim strukturama tajnih službi i generiraju sukobe u odnosima između Hrvatske i Srbije.

> Siniša Pavlović: Moramo se sramiti što smo imali Hrvate koji su ubijali druge Hrvate iz najnižih pobuda

Odvjetnik Gizele Djureković, Siniša Pavlović, smatra da je ovo suđenje važno i zbog dokumenata koji su napokon postali dostupni javnosti.

“Konačno su na svjetlo dana izašli dokumenti koji pokazuju jedan dio naše povijesti koje se zaista moramo sramiti. Moramo se sramiti što smo imali Hrvate koji su ubijali druge Hrvate, hladno, iz najnižih pobuda. Svi dokumenti o tome na ovom suđenju postali su javni i dostupni povjesničarima. Pozivam ih da ih počnu proučavati te da ih prikažu hrvatskoj javnosti”, izjavio je Siniša Pavlović, za HRT.

Izvor: narod.hr/hrt/h