Osmišljanje „cjelovite“ reforme, koja ne obuhvaća promjenu pravnoga okvira, navodi na pomisao da je riječ o nepriznavanju zakona i vodi bezakonju u obrazovnom sustavu.
Put do toga popločan je izbjegavanjem pravnika: 52 prijedloga tzv. Cjelovite kurikulne reforme napisala su 373 stručnjaka, od kojih je samo jedna osoba pravne struke.
Sve upućuje na zaključak da je piscima Strategije obrazovanja i tzv. Cjelovite kurikulne reforme pravo nepotrebno, suvišno, izlišno. I kao znanost, i kao umijeće dobrote i jednakopravnosti, i kao sredstvo uređenja ljudskoga ponašanja u onom što je potrebito i kao ljudska djelatnost kojom se utvrđuje i obvezuje na granice pravednosti. Ukratko, da im ono ne treba za uređenje normi koje bi trebale vrijediti u obrazovnom sustavu.
Sastavljači Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (NN 124/14) i svih grozdova akata, koje pozivom na nju proizvode, govore o „cjelovitoj“ reformi nastavnih planova i programa. No, u tu svrhu još nisu počeli raditi na zakonskom okviru u kojem bi se ta promjena i obnova mogla ostvarivati.[1]
1. Uputnik je po svojoj naravi propis
Tvorci prijedloga „Cjelovite kurikulne reforme“ iz veljače 2016. nisu shvatili da je kurikul – propis, dakle da on nije pedagoški, pedagogijski, didaktički ili metodološki popis želja, nego:
usmjeriteljsko i obvezujuće pravilo i mjerilo učiteljskih i učeničkih čina po kojem se oni upućuju na djelovanje ili odvraćaju od njega;
sredstvo za ostvarenje svrhe školovanja, naobrazbe, ovladavanja vrlinama, pristojnošću, vještinama i znanjem.
Zato se kurikul kratko i jasno, a izvornim govornicima na samorazumljivom hrvatskom zove uputnik,[2] a to doslovno znači ono što upućuje (iz čega, k čemu, na što, preko čega, put čega, prema čemu, s čim), pokazuje komu put, navodi ga na put, napućuje; naučava, poučava; upravlja, navodi na. Naime, uputnik je isprava koja:
općenito: svojega provoditelja i podložnika (adresata) šalje, upravlja u nekom smjeru;
u pedagogiji i prosvjeti: upoznaje učitelje, učenike, roditelje i druge kojih se tiče, sa sadržajem školovanja (tko, što, gdje, koga, kada), njegovom svrhom (uzrokom: zašto, i namjerom: za što) i načinom (kako);
u školstvu: određuje smjernice kojima se: odgaja, poštuje i uči poštovati, oduševljava i uči zavoljeti znanje, poučava, podučava, uči, svladava, ovladava, provjerava, utvrđuje, vrjednuje, ocjenjuje i nagrađuje.
2. Zašto se ponavljaju pravne besmislice?
U Očitovanju Ustavnomu sudu Republike Hrvatske od 14. veljače 2013. Vlada Zorana Milanovića zastupala je pravno shvaćanje da kurikul – nije propis: „Kurikul […] utvrđuje vrijednosti, načela i ciljeve koji se imaju postići uvođenjem […] u osnovne i srednje škole, te iz navedenog razloga ne predstavlja provedbeni propis u smislu odredbi Zakona o sustavu državne uprave. Naime, nacionalni kurikul, prema njegovu propisanu sadržaju, ne predstavlja provedbeni propis u smislu odredbi članka 19. Zakona o sustavu državne uprave, budući da se njime utvrđuju vrijednosti, načela i ciljevi koji se imaju realizirati u sustavu obrazovanja sukladno utvrđenoj politici Vlade Republike Hrvatske. […] Budući da Kurikul ne predstavlja propis, tako se ni sama Odluka u materijalnom, odnosno sadržajnom smislu ne može smatrati propisom“ (str. 3).
Odlukom od 22. svibnja 2013. (NN 63/13) Ustavni sud je utvrdio potpuno oprječno i u točki 5. obrazloženja izložio da je i zašto je svaki kurikul – propis, to jest akt čija je ocjena ustavnosti i zakonitosti u djelokrugu Ustavnoga suda. Odluke Ustavnoga suda dužna je poštovati i pokoriti im se svaka pravna i fizička osoba. U suprotnom je riječ o nepoštovanju hrvatskoga ustavnopravnoga poretka.
Međutim, trudbenici Ureda „Cjelovite kurikulne reforme“, čini se, to još nisu shvatili. Da jesu, ne bi u stručnu i javnu raspravu nudili pravno nemušte tekstove utvarajući sebi kako bi oni trebali postati izvanjski općenormativni i pravnoobvezujući akti državnoga tijela. Znali bi da ih trebaju pripremiti u dijalogu stručnjaka pojedinih struka, ali i pravnika u odnosu na formu i pravni sadržaj, i stručnjaka za hrvatski jezik, ako ih na njemu pišu, kako bi nakon javne rasprave za svaki pojedini prijedlog uputnika ministar imao:
jasnu zakonsku podlogu (koju sada nema ni u jednom od 52 prijedloga),
tekst napisan na hrvatskom standardnom jeziku (što sada nema zbog navale neprilagođenih tuđica),
pravno uobličen propis (što nema ni u nacrtu), da ga donese, da se objavi u službenom listu, tako postane javno dostupni, da pod propisanim uvjetima stupi na snagu, time postane primjenjiv, to jest stekne svojstvo općeobvezatnosti i djeluje prema svima kojima je upravljen.
3. Osobne predodžbe važnije od Ustava
Možda taktičari Strategije ne znaju da im rješenja u prijedlozima uputnikā obličjem i sadržajem odudaraju od hrvatskoga Ustava? Njime je, naime, svima zajamčena jednakopravnost neovisno o naobrazbi (članak 14. stavak 1.); zajamčeno pravo na osnivanje vjerskih (čl. 41. st. 2.) i privatnih škola i učilišta (čl. 66.); razglašena obveza obaju roditelja da školuju djecu (čl. 63. st. 1.); proglašeno pravo na obrazovanje i djeteta koje je tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno (čl. 63. st. 3.); svakomu zajamčena dostupnost obrazovanja i besplatnost obvezatnoga školovanja (čl. 65.); određeno da su odgoj i osnovno obrazovanje u djelokrugu općina i gradova (čl. 129.a st. 1.), a poslovi koji se odnose na školstvo i planiranje i razvoj mreže obrazovnih ustanova u djelokrugu županija (čl. 129.a st. 2.).
Podcjenjivanje Ustava i prava općenito bolest je suvremene hrvatske političke kaste, a ni članovi radnih skupina „Cjelovite kurikulne reforme“, očito samo usko specijalizirani, ne pokazuju da su je preboljeli.
4. Bez zakona
Zar je moguće da u družbi Borisa Jokića ne znaju kako su ustroj obrazovnoga sustava, stupnjevi i vrste odgojno-obrazovnih ustanova, trajanje osnovnoškolske i srednjoškolske naobrazbe, duljina nastavne godine, plaće učitelja, održavanje školskih zgrada, predškolski odgoj i naobrazba, odgoj i naobrazba u osnovnoj i srednjoj školi, strukovna naobrazba, odgoj i naobrazba na jeziku i pismu nacionalnih manjina, stručno-pedagoški nadzor i prosvjetno nadzorništvo, učila, vrjednovanje uspjeha i ishoda, Hrvatski kvalifikacijski okvir, ustroj Ministarstva, centara i agencija – propisani zakonima? I da podzakonski akti, kakvi su svi nastavni uputnici, ne mogu biti suprotni zakonu (contra legem), ni mimo njega (praeter legem)?
5. Bez natječaja koji je bio predviđen Strategijom
U impresumima 52 prijedloga uputnikā, osim članova tzv. Ekspertne radne skupine, navodi se ukupno 490 članova stručnih radnih skupina – ne računajući tehničku potporu, lektore i grafičke oblikovatelje – ali kad se usporede, neka se imena pojavljuju više puta.[3] U radne skupine čiji su uradci objavljeni, postavljena su ukupno 373 stručnjaka. Ti su preoblikovatelji raspoređeni u jednu „ekspertnu“ i 51 stručnu radnu skupinu, sve bez natječaja, koji je bio predviđen mjerama 2.1.1. i 2.4.2. Strategije!
No, na službenoj stranici Kurikulne reforme stoji da na njoj radi „više od 430 stručnjaka“. Tko onda čini više od pedeset preostalih stručnjaka?
6. Bujanje radnih skupina
Bojim se da i broj stručnih radnih skupina još uvijek nezaustavljivo raste jer postoji jedna Ekspertna radna skupina (oni o sebi, drugi o njima), a ukupan broj stručnih radnih skupina nigdje nije objavljen. Tek se zbrajajući može utvrditi da ih je sada najmanje 56: pet za uputnike obrazovnih stupnjeva („nacionalne kurikule“), sedam za tematske krugove („područja kurikula“),[4] sedam za međupredmetne sadržaje („međupredmetne teme“), 34 za nastavne predmete (predmetne kurikule) i tri „okvira“ (ocjenjivanje/vrjednovanje, za prikraćene/s poteškoćama, za nadarene/darovite).
Godine 1985. oko 500 stručnjaka pod vodstvom Josipa Vrhovca (1926.–2006.) ustanovilo je kako „samoupravni socijalizam“, doduše „još“ ne funkcionira kako je propisano, ali da je to svakako moguće brzo popraviti. Kao što reče vodeći hrvatski ustavnopravni stručnjak Branko Smerdel: „Suvremeni reformatori hrvatskoga školstva, pod vodstvom stručnjaka za povijest srednjega vijeka Nevena Budaka,[5] odnose se prema Ustavu i zakonima ispod standarda uspostavljenih još u to doba, s početkom u engleskom srednjovjekovlju[6] i onodobnim statutima hrvatskih gradova“.
7. Bez nomotehničara
Od tih 375 ili 373 stručnjaka, pravne je struke samo jedna osoba. U izradu tako važne i sveobuhvatne reforme nije kooptiran ni jedan nastavnik ni s jednoga pravnoga učilišta u zemlji! Ni jedan nomotehničar![7]
8. Spolna (ne)ravnopravnost
Zar je moguće sastav radnih skupina za „Cjelovitu kurikulnu reformu“ (prema popisima članova u impresumima 52 isprave ponuđene na stručnu raspravu), u koje je imenovano ukupno 296 žena (79 %) i samo 79 muškaraca (21 %), smatrati sukladnim spolnoj ravnopravnosti i odgovarajućoj zastupljenosti?
9. Nemar, neznanje, ravnodušnost, površnost ili…
Zar je moguće da prinosnici Reforme nisu shvatili kako bi svi uputnici koje predlažu trebali biti – provedbeni propisi zakona, izvanjski općeodređujući i pravno obvezujući akti koje donosi tijelo državne vlasti radi uređenja pojedinih pitanja, izvršenja i provedbe zakona, koje uređuju odnose na općenit način i koji djeluje prema svima koji se nađu u pravnoj situaciji da se na njih taj akt ima primijeniti? Ako ne ispune te pretpostavke, nikad ne će moći stupiti na snagu ni ikoga obvezivati! Kako je onda moguće da u pisanju 51 od 52 prijedloga uputnika uopće nije sudjelovao diplomirani pravnik?
Neometani banalnostima zbilje kurikulnici[8] vrijedno umnažaju tekstove koji bi trebali biti provedbeni propisi, iako još nisu domislili razradi kojih i kakvih zakona, a posebno ne kako ih provesti. Da se i ovakvi koji slučajem donesu, bili bi neustavni i nezakoniti jer u Republici Hrvatskoj svi propisi moraju biti u suglasnosti s Ustavom i sa zakonom za čiju se provedbu donose (članak 5. stavak 1. Ustava).
10. Strukturna i cjelovita reforma bez pravne struke?
Na pitanje je li koji pravnik bio dodijeljen Uredu Cjelovite kurikulne reforme ili barem davao pravne savjete u oblikovanju sada javno predočenih prijedlogā uputnika, ili se pravnike smatralo nepotrebnim u nastanku samih uputnika, 24. ožujka 2016. dobio sam odgovor: „Tijekom izrade pojedinih dokumenata pravna pomoć nije bila neophodna.“
Na pitanje: „Je li u radu na kurikulnoj reformi bio angažiran koji pravnik radi uobličavanja pravnih standarda, prava i obveza koje se propisuju kurikulom kao vrstom propisa?“ iz Jedinice za stručnu i administrativnu potporu Reformi 19. ožujka 2016. odgovoreno mi je: „Pravnik je bio uključen kod pripreme za objavu javnih poziva, definiranja iznosa naknada, sporazuma sa školama za učitelje i nastavnike koji su za vrijeme rada na kurikulnoj reformi privremeno napustili svoj rad u školi.“
Zbog čega se preobrazitelji obrazovnoga sustava nisu udostojali konzultirati s Vladinim Uredom za zakonodavstvo kako koncipirati sve uputnike te uspostaviti nomotehničke smjernice za pisanje uputnikā? Zašto barem nisu pročitali Jedinstvena metodološko-nomotehnička pravila (NN 74/15)?
Zašto je iz rada na Strategiji i provedbi njezinih ciljeva zapravo isključena pravnička struka?
Ne služi li pravo za uređenje odnosā u društvu i granicā zajamčene slobode?
Kako je moguće da isprave dane u stručnu i javnu raspravu na mrežnoj stranici kurikulum.hr uopće nemaju pravnu osnovu?
Kako je takvoj osnovi reforme Rektorski zbor 25. ožujka 2016. mogao dati potporu?
Ako je svima jasno da Ministarstvo obrazovanja nije kapacitirano ni kadro iznjedriti novi polet, nove nastavne planove i programe i osuvremeniti hrvatsko školstvo, nego treba pomoć posebnih stručnjaka, zašto se u Posebnom stručnom povjerenstvu za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i koordinaciju strategija i djelovanja na području obrazovanja, znanosti, tehnologije i inovacija – poučeni neustavnošću i nezakonitošću normativne djelatnosti u doba Željka Jovanovića – nisu sjetili okupiti i pravnike u stručne radne skupine? Odgovor je, bojim se, da Hrvatska nije pravna nego politička država i nebitno je što pravna struka misli, važno je samo imati dovoljan broj ruku u Saboru.
Od vladavine prava važnija je postala dobra kampanja predstavljanja sebe preporoditeljima školstva i neovisnim stručnjacima.
A koga je doista briga za delikatnost sadržaja školskih programa i njihovu prevažnost za budućnost naroda i države?
————————————————————-
[1] Provedba „cjelovite kurikulne reforme“ kao željeni ishod jedan je od ukupno 38 ciljeva Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, a samo taj cilj ima šest podciljeva za čije ostvarenje su planirane 43 mjere. Za ostvarenje jednoga od tih podciljeva, „izraditi i uvesti nacionalne kurikule“, predviđena je čak 21 mjera.
[2] Kako je u ožujku 2009. utvrdilo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika.
[3] U tom prednjače članovi „Ekspertne radne skupine“ kao članovi niza stručnih radnih skupina koje su napisale prijedloge uputnika: Branislava Baranović njih petnaest (prijedlozi uputnikā broj 1, 2, 3, 11, 13, 24, 25, 26, 27, 28, 41, 43, 47, 48 i 49), Tomislav Reškovac petnaest (1, 4, 6, 15, 16, 24, 36, 39, 40, 42, 45, 46, 50, 51 i 52), Boris Jokić četrnaest (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 13, 18, 20, 21, 50, 51 i 52), Ružica Vuk trinaest (1, 3, 4, 12, 14, 21, 29, 30, 31, 32, 33, 34 i 35), Branka Vuk sedam (1, 5, 7, 10, 22, 37 i 38), Zrinka Ristić Dedić sedam (1, 2, 7, 8, 9, 17 i 44) i Suzana Hitrec šest (1, 5, 6, 18, 19 i 23). U šest radnih skupina sudjelovala je Đurđica Kaurloto Martinić (6, 15, 19, 20, 40 i 43), u pet Jadranka Domazet (13, 19, 20, 24 i 39), itd. Nekima je na prvi pogled prema impresumima teško utvrditi jesu li iste osobe ili dvije različite, primjerice: Tonći Maleš iz Agencije za odgoj i obrazovanje i Tonći Maleš iz Privatne klasične gimnazije u Zagrebu, ili Katarina Stupalo iz Agencije za odgoj i obrazovanje i Katarina Stupalo iz Gimnazije Lucijana Vranjanina u Zagrebu; ona sama mi je potvrdila da je riječ o istim osobama.
[4] Uputnični krugovi (kurikulna „područja“) nisu usklađeni s ustaljenom podjelom na znanstvena i umjetnička područja, polja i grane.
[5] Neven Budak hrvatski je povjesničar, profesor i bivši dekan Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, nesuđeni ministar obrazovanja od prosinca 2011. i od lipnja 2014., posebni savjetnik za znanost bivšega predsjednika Vlade Zorana Milanovića (2011.–2016.), član Nacionalnoga koordinacijskoga tijela za izradu Strategije znanosti obrazovanja i tehnologije (str. 4), predsjednik Nacionalnoga operativnoga tijela za izradu Strategije znanosti obrazovanja i tehnologije (str. 4), član četiriju radnih skupina (za: Rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje, Visoko obrazovanje, Cjeloživotno učenje i obrazovanje odraslih i Znanost i tehnologiju) pri izradi Strategije znanosti obrazovanja i tehnologije (str. 5), a od studenoga 2014. predsjednik Posebnoga stručnoga povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i koordinaciju strategija i djelovanja na području obrazovanja, znanosti, tehnologije i inovacija te od 2015. član Stručne radne skupine za izradu Društveno-humanističkoga područja kurikula (str. 2) i Stručne radne skupine za izradu uputnika Povijesti (str. 2).
[6] Zamisao vladavine prava (britanski engleski rule of law, američki engleski government under law) potječe od Henrika Bractona († 1268.) i kaže da se i sam vladar ima pokoravati Bogu i zakonima (Rex non debet esse sub homine sed sub Deo et lege). Tako se čovjek ne pokorava drugim ljudima, ali se svi ljudi pokoravaju zakonima: i vladar je podložan zakonu; ako tko drugoga pravno obvezuje, mora se i sȃm držati te obveze. Pod vladavinom prava vrhovništvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji.
[7] Nomotehničar (od grčki nómos, zakon, i tékhnē, umijeće, vještina) osoba je koja umije sastavljati propis; stručnjak za način izrade pravnih propisa (formu, tehniku, donošenje) koji poštuje načela jasnoće, kakvoće i količine stila pravnoga akta, odnos jezičnih izraza i logičkoga smisla, ukupnost sadržaja i ovisnost višega o nižem pravnom propisu.
[8] Oblik je nastao od pridjeva kurikulni i dometka -k/ca. Uputničar ili kurikulnik je osoba koja se bavi uputnikom (kurikulom) ili ga piše. Ženski je parnjak uputničarka ili kurikulnica.
* Petar Marija Radelj, Dubrovčanin stalno nastanjen u Zagrebu, teolog i arhivist, urednik, leksikograf, prevoditelj, dobrovoljac i aktivist građanskoga društva, nije član ni jedne stranke ni udruge. Ustrajno se zalaže za naravni zakon, ljudska prava, demokraciju, izgradnju vladavine prava i uspostavu odgovornosti u javnom prostoru.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
