Velika buka podigla se oko ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Iako su napadi malo popustili, priči nema kraja. Odluka o razriješenju Stručnog povjerenstva za neprofitne medije koju je donio sukladno svojim zakonskim ovlastima, ono je što je najviše smetalo svima koji su ga napadali. Ubrzo je u Novostima objavljena fotografija na kojoj ministar navodno nosi ustašku kapu. Iako je ministar sve to demantirao, mediji ne prestaju s napadima.
U sklopu prisjećanja na afere prošle Vlade, i njezinih ministara, koji i su trebali biti smijenjeni ili sami dati ostavku, podsjećamo na bivšu ministricu kulture Andree Zlatar-Violić.
Jako puno je trebalo da ministrica kulture Andrea Zlatar Violić da ostavku. Navela je tada da prihvaća odgovornost za nepravilnosti u računovodstvenom poslovanju i ispričava se zbog nedovoljne kontrole i nepridržavanja propisa u financijskom poslovanju.
Prema nalazu Državne revizije za 2013., u Ministarstvu kulture su podizana gotovinska sredstva korištenjem poslovne kreditne kartice izvan blagajničkog poslovanja. Na taj način je došlo do nepoštivanja Odluke u uvjetima korištenja kreditnih kartica. Prema istom nalazu revizije do vremena obavljanja revizije (lipanj 2014.) vraćen je cjelokupni iznos sredstava.
Tijekom dvije godine novac sa službenih kreditnih kartica je podizan u gotovini. Tek naknadno je vraćan na račun Ministarstva, a na takav način se službena kartica ne smije koristiti s obzirom kako ona služi samo za pokrivanje troškova. Zanimljivo je kako revizija kaže da je novac koji je tako posuđen 2013. godine, vraćen tek lani u lipnju, kada je revizija ušla u Ministarstvo. Drugim riječima, nakon što je postalo jasno da će se skandal otkriti.
Spominje se i uzimanje predujmova za putne naloge – uzeli bi novac za putovanja, ali kako su stvarni troškovi bili manji, nisu ga vraćali u Ministarstvo u propisanim rokovima. Navodno je jedna od zaposlenika, koji su na kraju 2013. dugovali 152.000 kuna, bila i ministrica Zlatar Violić.
Postavila Olivera Frljića za intendanta riječkog kazališta?
Olivera Frljića za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka imenovalo je Gradsko vijeće grada Rijeke u svibnju 2014. godine. Podržao je to imenovanje i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, a imenovanje Frljića je potvrdila ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, unatoč žestokom protivljenju jednog dijela struke. Koliko je to pogrešno ili nije pokazali su Frljićevi potezi.
Koliko Frljić poštuje Hrvatsku kao državu koja ga je primila, pokazuje činjenica kako su Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca i Koalicija za REKOM premijerno izveli predstavu ‘o hrvatskom fašizmu devedesetih’ “Hrvatsko glumište” upravo o obljetnici stradanja Vukovara. Predstava nema nikakvo uporište u stvarnosti, budući da se o hrvatskom fašizmu devedesetih uopće ne može govoriti, no, zato se može govoriti o uvredama prema većem dijelu društva kojih je predstava, nažalost, prepuna.
Na predstavu je reagirao i riječki nadbiskup Ivan Devčić koji je ustvrdio da su u predstavi “bezočno profanirani i obeščašćeni najsvetiji kršćanski simboli: euharistija, križ i Gospa”.
Da sve bude još apsurdnije pobrinulo se Srpsko narodno vijeće (SNV) koje je za vrijeđanje kršćanskih svetinja na božićnom prijemu Oliveru Frljiću su dodijelilo tradicionalnu nagradu za humanizam, afirmaciju tolerancije i antifašističke vrijednosti.
Čudni kriteriji i financiranje bizarnih projekata
Na osnovu natječaja Ministarstva kulture za financiranje neprofitnih portala 22 “neovisna medija” ljetos su nepovratno dobila 3.040.000 kuna. Sporne su bile čak tri stvari.
Prva je tumačenje definicije kulture koje je shvatljivo jedino povjerenstvu resornog ministarstva. Naime, nazivi portala, poput Crol i Muf, mora se priznati, nemaju toliko veze s definicijom kulture koja kaže da je kultura sve ono što čovjek čini radi poboljšanja ljepote svijeta, a problem su i teme koje oni obrađuju.
Drugo je sukob interesa povjerenstva u sastavu Đurđica Klancir, Mima Simić, Nina Ožegović, Agata Juniku, Krešimir Krolo, Marko Pekić i Zdenko Duka, jer pojedini članovi ujedno i pišu za “nagrađene” portale.
Treća stvar je bodovanje izmišljene domene “zlatne-godine.com”, koju je urednik portala dalje.com doslovno izmislio kako bi provjerio vjerodostojnost povjerenstva i njegovih kriterija. Ispostavilo se da povjerenstvo nije ni provjeravalo autentičnost projekta, pa je moguće da je “kriterij” bilo navođenje imena “renomiranih” autora lijevo-liberalne orijentacije koji bi, navodno, trebali pisati za taj portal.
Spomenimo tu i portal Autograf iza kojeg stoji Drago Pilsel, koji nije prošao na natječaju, dobio je loše ocjene, no ministrica Andrea Zlatar Violić uvažila je Pilselovu molbu, te mu svojom diskrecijskom odlukom donirala 70.000 kuna. Za spomenuti portal tu i tamo ponešto napiše i Ivo Josipović koji ne skriva bliskost s Pilselom te najavljuje stvaranje nove ljevice na političkoj sceni Hrvatske.
Ministrica Zlatar Violić je zbog sukoba interesa kažnjena s 15 tisuća kuna 2013. godine kada je na sličnom natječaju dodijelila sredstva časopisu Zarez, čiji je sama izdavač. Tada u Vladi nitko nije spominjao smjenu.
Posljednji u nizu čudnih projekata koje je financiralo, između ostalih, i Ministarstvo kulture bila je predstava “Plaidoyer po pi*ki: piši propast predstave!”, na čijem je plakatu velika skica raširenih ženskih nogu s naglašenim intimnim dijelovima.
Ministrica u “akciji” zaštite građe koja kompromitira Udbu?
Državni arhiv u Zagrebu, kao i onaj u Osijeku, proteklih godina dobili su nove ravnatelje, birani su na natječajima, ali su nažalost na ta mjesta ipak došli po diktatu politike. Koliko je to sporo ili ne, neka svatko sam prosudi?
Zajedničko Državnom arhivu u Osijeku i Zagrebu jest što su imenovanja od strane ministrice kulture Andreje Zlatar Violić, inače iz HNS-a, podigla mnogo prašine.
Osječki slučaj, u kojem djelatnik Državnog arhiva dr. arhivistike Dražen Kušen nije dobio prednost pred kandidatom na natječaju Sinišom Bjedovim, koji ispočetka nije ispunjavao ni formalne uvjete, završio je i na sudu. Ministrica Zlatar nije odustala ni nakon pravomoćne presude koje je dobio Kušen, nego je i treći puta imenovala Bjedova, koji je u međuvremenu stekao uvjete, za voditelja osječkog arhiva.
U Zagrebu je, pak, inzistirala na imenovanju Živane Heđbeli, članice Upravnog odbora udruge Documenta.
Svakako se moramo zapitati zašto je toliko uporno inzistirala oko promjena ravnatelja na čelima ovih Državnih arhiva?
Iako nije nužno da bude povezano, zna se kako je Josip Perković, glavni optuženi za ubojstvo Stjepana Đurekovića, djelovao u Osijeku. Naime, 1973. Perković pristupa II. odjelu Centra SDS-a Osijeku u kojem s vremenom postaje šef, da bi 5. rujna 1979. bio promaknut po istoj, specijalnoj, protuemigrantskoj liniji u načelnika II. odjela u republičkoj centrali SDS-a u Zagrebu. Na toj je poziciji bio upravo u godinama najveće učestalosti likvidacija hrvatskih političkih emigranata. Kriju li se podaci o njegovom djelovanju u Državnom arhivu u Osijeku i je li to stvarni razlog inzistiranju na novom ravnatelju?
Puno spornog, a ostavka tek na kraju…
Iako je iza rada Andree Zlatar Violić puno toga bilo sporno ona očito nije nalazila razlog da da ostavku, a ni bivši premijer Zoran Milanović očito nije vidio razlog za smjenu. O smjeni se počelo govoriti tek nakon izvješća Državne revizije, te je to bila kap koja je prelila čašu, unatoč svemu što je tomu prethodilo.
Čitajte još:
