Nema potencijalno razornije stvari od loše navike. Niti jedan grijeh i slabost nisu pojedinačno i izolirano problem za ljudsko društvo, kao što su to kada postanu navika i običaj. U Hrvatskoj je, nažalost, postala navika gledati bezobrazan i pristran novinarski izvještaj, godinama tolerirati izrazito pristranog i nekompetentnog novinara, čak i na najvišim medijskim pozicijama.
Dio ljudi se navikava na to jer ne mogu na to izravno utjecati, a dio ljudi, i to onih koji imaju instrumente utjecaja, ili ne shvaćaju štetnost takvog navikavanja, ili ga – afirmiraju kao normalnu društvenu pojavu, uz eventualno deklarativnu osudu i praktičnu institucionalnu potporu.
Gledajući prethodnih dana izvještaje HTV-a s Filozofskog fakulteta, nitko tko se bavi novinarskim poslom nije mogao izbjeći razmišljanje o ovim pitanjima s kojima sam otvorio tekst. Do kada i do koje granice gologa postojanja jedne struke, standarda, načela, može izdržati tolerancija potpunoga urušavanja novinarske profesije?
To pitanje su mogli također postaviti stotine tisuća gledatelja koji su stjecajem okolnosti osuđeni na informacije i gledanje takvih izvještaja i poruka. Istovremeno, sa zebnjom i novinari, pogotovo na televiziji, te pripadajuća zainteresirana javnost osluškuje priče i najave o – smanjenju pretplate.
Kako će i na koji način uz Novokmeta i Maju Sever, ranije uz Alfiera, zatim uz kroničnu Munižabu koja samo što nije ugrizla Vrdoljaka u izbornoj noći jer se usudio izgubiti izbore, netko tko drži do zdrava razuma i minimalno do samoga sebe uopće, htjeti plaćati pretplatu koja omogućava postojanje takvih novinara i takve Televizije?
Jako teško.
Pri tome je nažalost kolatarelna žrtva veliki broj vrhunskih profesionalaca i sposobnih i čestitih ljudi na toj Televiziji, pri čemu je i njihov i naš problem, da se stav o Televiziji zauzima, posve prirodno na temelju onoga – što vidimo i o čemu svakodnevno možemo suditi. Radmana smo ocjenjivali po onome što smo gledali, promjene koje simbolizira Siniša Kovačić, jedino tako možemo i moramo – vrednovati.
Otkud onda Novokmet i Maja Sever kao izlozi tih promjena?
Osvrnimo se na emisiju Otvoreno koju je u četvrtak navečer emitirala HTV, a uredio i vodio novinar Novokmet.
Valja odmah istaći da to nije bilo kakva emisija, da ni termin nije bilo koji, niti je utjecaj Televizije pod čijim se znakom emitira ta emisija, mjerljiv s eventualnim utjecajem emisije koja se emitira sporadično ili rijetko. Emisija Otvoreno je jedan od ključnih informativnih znakova, marki, brandova HRT-a danas, i to je već više godina.
Novokomet se nije pojavio s neba, niti je pao s Marsa. Nastao je i postao to što jest isključivo kao izraz procesa koji su se događali u društvu i u toj Televiziji zadnjih nekoliko godina. Uz sve ostale, te procese i pogubne refleksije na hrvatsko društvo nije dovoljno lakirati, eventualno novim imenima ublažiti ili djelomično spriječiti, a pogotovo nije ih dovoljno samo zalijepiti za Radmana i otpremiti u prošlost njegovim odlaksom. Radman je otišao, ali njegov razorni duh je ostao na HRT-u.
Novo rukovodstvo HRT-a je propustilo, iako još uvijek nije kasno, javnost informirati, kada to već zastupnici u Saboru nisu ili htjeli ili znali prilikom Radmanove smjene, o čitavom nizu najvažnijih postupaka Gorana Radmana, ne zbog njegovog eventualnog kaznenog procesuiranja, jer o tome nemam pojma, nego zbog ukazivanja na pogubnost onoga što je ostavio u naslijeđe društvu pod zajedničkim imenom nakaradnih navika i običaja. A ako se želi izbjeći duh Radmana, to se ne smije raditi na temelju navijačkoga svrstavanja između naših i njihovih, nego na temelju – činjenica.
Mi pojma nemamo koliko je ljudi i kojih, po kojim kriterijima uposlio Radman tijekom mandata. Nemamo pojma o prirodi njegovih ugovora s izvanjskim institucijama. Nemamo pojma o stvarnim i razornim posljedicama njegovog kadroviranja u samoj Televiziji, niti, primjera radi, netko izvan HRT-a zna – o kakvim se to posebnim sporazumima radilo s Televizijom Srbije, koja nas je bombardirala „Žikinom dinastijiom“ godinama?
A bez svega toga, možemo samo nagađati o realnom stanju na Televiziji, kao što možemo samo navijački pokušavati ocjenjivati postupke nove uprave u kontekstu Radmanove zaostavštine.
Nije, niti bi smjelo biti opravdanje, da Kovačiću i njegovim kolegama nije lako jer su zatekli – kaos, jer o tome je li nešto i koliko, kaos, moraju ocjenjivati i odlučivati ljudi izvan Televizije i u konačnici gledatelji. Ne znamo kakav i koliki kaos, pa je nemoguće realno vrednovati ono što Kovačić sa suradnicima radi, a to je jako opasno.
Ova digresija je nužna da bi smisao rasprave o novinarstvu Domagoja Novokmeta u spomenutoj emisji Otvoreno imalo svoju svrhu, jer Novokmet kao osoba ili kategorija izvan toga – ne zaslužuje nikakav značaj ni medijski osvrt. Jedan od tisuća s kojima hrvatski narod desetinama godina živi i na koje se – planski navikava.
Novinar koji „plenum“, potpuno izmišljeno i nepostojeće tijelo u bilo kojoj institucionalnoj, ali i legitimnoj akademskoj, pa i široj društvenoj praksi u okviru današnjih društvenih dostignuća, uzima kao relevantno tijelo, a njegove predstavnike relevantnim i praktično legalnim javnim predstavnicima, pokazuje da ne zna svoj posao. Ako je već taj „plenum“ realna pojava, a njegovi protagonisti stvarni likovi, onda imaju informativnu vrijednost, ali ne smije ih se kvalificirati onim što nisu, niti po definiciji – mogu biti. Prvenstvena obaveza novinara je predočiti javnosti – što je plenum, kakvo značenje ima, što takva činjenica znači, tko su njegovi personalni nositelji, kakva im je akademska i društvena relevantnost, vrijednost i zbog čega su sebi prisvojili prava kojima se javno deklariraju?
Ljudi prvo moraju imati odgovore na ta pitanja, kako bi uopće mogli zauzeti ispravno stajalište o događajima na Filozofskom fakultetu. Dvije godine fenomen plenuma visi iznad Hrvatske, a nitko izvan Filozofskog fakulteta to ne zna.
U svim mogućim okolnostima profesionalac novinar u odgovornim medijima, a pogotovo na televiziji mora, bez ikakve mogućnosti odstupanja reći i ponavljati uz riječ „plenum“ i oznaku „tzv.“, ili – samoproglašeni, nelegalni, nelegitimni.
To Novokmetu ne pada na pamet.
On bez ikakvih rezervi parapolitičku skupinu koja se nastoji institucionalizirati revolucionarnim pojmom „plenum“ te promicati kroz pripadajuću masu, navodnu „neposrednu demokraciju“, uzima kao relevantnu institucionalnu činjenicu, društvenu instituciju i kategoriju.
Novokmet u startu legalizira nešto potpuno nelegalno, legitimira nešto potpuno nelegitimno ili barem vidljivo nelegitimno na prvi pogled. Čitatelj će reći da Novokmet nema moć legalizirati plenum.
Ima.
Ne odnosi se legalizacija samo na zakonski okvir i definiciju, nego na – legalizaciju pojma i stvaranje navike u javnosti. To je uvod u zakonsku legalizaciju ili barem u proces odlučivanja koji je zbog „Novokmeta“ od nazad nekoliko godina „plenum“ već postigao. Novokmet respektirajući bez propitkivanja predstavnika toga „plenuma“, naspram dekana i tijela fakulteta i sveučilišta, izravno afirmira destrukciju u društvenom poretku, te šalje namjerno pogrešnu informaciju gledateljima navodeći ih na neracionalno zaključivanje.
I stvara navike s početka teksta koje su razorne za uređeno društvo.
Izgovoriti pojam „plenum“ bez oznake „tzv.“ je – neoprostiva profesionalna pogreška zbog kakve se ostaje bez posla u pristojnim televizijama. To je na HRT-u za vrijeme Radmana postao standard, dakle stečena navika i zakonita pojava, pa smo mogli gledati izvještaje skupo plaćenih novinara da uz sliku razorenog grada u Siriji govore o – razorenoj državi, mogli smo slušati u izvješću iz Mađarske da je Orban „dokinuo ustav“, slušati gledajući poplave da je „država poplavljena“, te čitav niz nevjerojatnih stvari.
Jako je opasno kada se takve stvari u profesionalnim krugovima obrazlažu s pozicija – navike.
Primjedbe da je Novokmet „novokmet“, da je poznato da je pristran, s pristajanjem na to kao na neizbježnu činjenicu, svodi očekivanja od javnih institucija na – samo dno, odnosno, potpuno poništava smisao postojanja društvenih institucija. A onda i profesije, ne samo novinarske, nego i svake druge. To bi bilo otprilike jednako kao primjedba da je kirurg koji je namjerno odrezao nogu Romu, Srbinu ili Hrvatu, iako mu je trebao operirati nekakav čvorić na ruci – poznati rasist, uz slijeganje ramenima.
Zašto ne primjenjujemo jednake standarde?
Ili stvarno netko u Hrvatskoj ima iluzija da je pogreška navedenog šoviniste i sociopata kirurga teža po društvene standarde i s težim posljedicama od slične pogreške novinara u udarnoj televizijskoj emisjii, o jako važnoj temi i prema stotinama tisuća zainteresiranih gledatelja?
To je katastrofalna pogreška.
Jer, ludi kirurg o kojemu ovdje govorim, upropastiti će nesretnog čovjeka, nanijeti štetu njegovoj obitelji i na tome će ostati, makar na isti način upropastio još stotinu ljudi.
Ali, uzimati javno „plenum“ kao legalnu i poželjnu paradigmu – deset puta je opasnija poruka s daleko razornijim posljedicama, jer izravno legalizira destrukciju koja se neće ni moći zaustaviti ako će se primjenjivati jednaki standardi u svim oblastima ljudskoga djelovanja i u svim društvenim institucijama. Novokmetu nije palo na pamet pitati zastupnika „plenuma“ ili profesoricu koja podržava „plenum“, jesu li svjesni da je zastupanje stava da na tom „plenumu“ mogu sudjelovati „svi građani“ jer je to eto nekakav širi interes, izravno naudilo građanima Dubrovnika, Imotskog, Dalja, Vukovara, Varaždina ili Pule. Jer, Filozofski je – njihov.
A ne mogu sudjelovati, izuzev ako nisu poluludi ili antife na tuđi račun.
Druga teška pogreška Novokmeta u toj emisji je ponavljanje da „studenti traže ostavku dekana i rektora“. S obzirom na to da je nužno pretpostaviti da gledatelji nemaju realan i objektivan uvid u stanje na Filozofskom fakultetu, niti sudjeluju u skupini „plenum“, novinar je dužan iznijeti gledateljima – objektivnu informaciju.
Izraz „studenti“ u ovoj sintagmi skriva neupitnu poruku da – većina studenata traže ostavke. Jednostavno, student koji je nazočio po Novokmetovoj volji u toj emisiji – ne predstavlja većinu studenata. Niti ih većina ima ikakve veze s „plenumom“.
To nije novinarstvo, to je agitacija u korist – „plenuma“ i revolucionara.
Zatim Novokmetovo nevjerojatno višestruko postavljanje pitanja – „tko je kriv“ dekanu Filozofskog fakulteta?
Nikada, baš nikada novinar voditelj na televiziji ne smije zahtjevati odgovor o – krivnji svoga gosta, sudionika emisije. Jer ne sudi ili presuđuje, niti zaključuje voditelj, novinar, izvjestitelj ili urednik, nego – gledatelji. Posao novinara je omogućiti im potpunu informaciju o događaju, pojavi, problemu.
Novokmet u toj emisiji otvoreno vrijeđa svoga gosta.
Uzimajući riječ dekanu Filozofskog fakulteta koju mu je sam dao, Novokmet daje riječ njegovoj oponentici uz primjedbu – „vi ste pristojno do sada čekali riječ“.
Na taj način izravno implicira da je Dekan bio nepristojan. A nije. Na taj način uvodi u raspravu još jedan vrijednosni sud koji, s obzirom na usmjerenje jednoj strani u pozitivnom smislu, a jednoj strani u negativnom smislu, pokazuje nekulturu, bezobrazluk, pristranost i otvoreno navijačko moderiranje rasprave. I, naravno, vrijeđa čovjeka.
Novokmet je propustio izjavu dekana Previšića o „terorizmu“ nizom pitanja – potpuno rasvijetliti. Jer je potencijalno bitna, pogotovo kada takvu sintagmu koristi čovjek na visokoj društvenoj i javnoj funkciji, pri čemu je ostalo u javnosti nepoznato misli li Previšić da su revolucionari s Filozofskog skloni i terorističkim metodama ili misli da se u te nerede i skupine eventualno može infiltrirati i neki terorist ili teroristička organizacija izvan njih. Tko je gledao emisiju ništa nije mogao zaključiti o tome, jer nije dobio relevantnu informaciju, iako ju je Previšić ponudio.
Teška pogreška voditelja.
Novokmetova neprofesionalnost i nevjerojatna navijačka pozicija je poprimila dramatičnu dimenziju u trenutku kada je, posve relevantno, akademik Ježić, uveo u raspravu o stanju na Filozofskom fakultetu ulogu profesora Budaka. Ogorčeno, poluhisterično, kao da mu život o tome ovisi, Novokmet sprječava izlaganja akademika Ježića, koji pokušava dati cjelovitiju informaciju o stanju na fakultetu, ističući u svemu što se događa ulogu profesora Budaka. Novokmet gotovo vrišti, pa je mučno bilo gledati uglednog profesora kako se mora nadvikivati s agresivnim voditeljem, koji ne dopušta spomenuti i rasvijetliti ulogu profesora Budaka, koji je prema televizijskim slikama sudjelovao na „plenumu“ na kome se tražila Previšićeva ostavku. Novokmet uvođenje imena profesora Budaka u razgovor sprječava floskulom „nije prisutan“, što u tom slučaju nije ni moglo, ni smjelo biti opravdano. Ježić nije rekao, niti je pokušavao reći, da je Budak loš ili dobar ljubavnik, niti da je eventualno ukrao mesni narezak iz samoposluge, nego je govorio o problemima Fakulteta koje je po njemu prouzročio i njegov bivši dekan – Budak.
Profesionalni novinari moraju znati razlikovati okolnosti u kojima uvođenje u raspravu imena ljudi koji nisu u studiju jest i opravdano i informativno, a kada se to ne smije raditi. To je jedna od temeljnih lekcija na novinarstvu.
U ovom slučaju bilo je – nužno i informativno.
Uz sve to, ukupan dojam, a i dojam je argument s kojim novinari moraju računati, bio je više nego mučan, pri čemu je taj dojam u potpunosti potpisao Domagoj Novokmet.
Ne prvi put, ali u ovome slučaju toliko agresivno, brutalno i bez ikakvih skrupula, da je razumno postaviti pitanje je li Novokmet potpuno izgubio kompas, ili se na Filozofskom događa ili upravo započinje nešto puno značajnije od onoga što na prvi pogled izgleda, što zahtjeva samoubilačku akciju medijskih isilovaca.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
