Marko Ljubić: Sramotno je da hrvatska država još nije otkrila počinitelje afere ‘poljudska svastika’ i istinu o atentatu na Lekovića

Foto: narod.hr

S obzirom da se već više od godinu dana ni MUP, ali ni tzv. pretežiti mediji u Hrvatskoj uopće ne interesiraju za razrješenje i istragu slučaja poljudske svastike, više je nego očito da se ili ciljano, ili zbog neodgovornosti, taj slučaj nastoji prekriti zaboravom. To je utoliko čudnije, ukoliko je javnost doznala za nastavak takvih radnji, koje svakome razumnome čovjeku znače istu motivaciju i isti rukopis, od krivotvorine „15 minuta masakr u Dvoru“, do famoznog atentata na Lekovića i čitavoga niza manjih svakodnevnih serijskih provokacija na različitim područjima, koje duboko zadiru u čast, ugled i identitet hrvatskoga naroda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A bez tih vrijednosti koje će svijet u kojemu Hrvatska djeluje prepoznavati, puno je teže, ako je moguće uopće, zadovoljiti svoje ciljeve i interese.

Postavimo prije bilo kakve smislene analize stvari na ovakav način.

Kad bi netko godinama o Plenkoviću, Petrovu, Orepiću ili Šeksu s lokalne radio postaje ili uličnim razglasom u njihovim kvartovima i mjestima gdje žive priopćavao i ponavljao da su im djedovi bili serijske ubojice, očevi silovatelji, kriminalci, monstrumi u Drugom svijetskom ratu, da su im žene ili djeca ovisnici o drogama, a oni alkoholičari, pedofili i razvratnici, navodeći izmišljena mjesta i ljude koji su svjedočili njihovim navodnim nastranostima, teško bi se prema tome postavili vrijednosno neutralno, tolerantno, strpljivo ili Plenkovićevim rječnikom rečeno – centristički.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kladio bih se u sve da ne bi to trpjeli čekajući dok se ulični propagandist i klevetnik ne opameti, a pogotovo mu ne bi dodavali kavu, čaj i hranu u pauzama prilikom prolaska ispod njihovih prozora.

I mjesečnu plaću za emitiranje takvome radiju.

Ako bi računali na to da će se ljudi osvijestiti prema njihovome inače pristojnom ponašanju i svakodnevnoj rutini, da radio ili ulični razglasnik laže, možda bi i imalo svrhe, kad taj razglasnik jednoga dana ne bi donio fotomontažu Plenkovića, Petrova, Šeksa ili Orepića s razularenih seksualnih orgija ili neke sotonističke seanse.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tu im ni strpljenje, ni centrizam ne bi pomogli, jer ljudi bi vidjeli svojim očima inkriminirani akt, a rijetko tko bi pitao je li to krivotvorina. Ako bi naši junaci i nakon toga zaustavljali uličnog razglasnika s inkriminarinim auto panoom, častili ga čajem, kavom, hranom, davali mu pred cijelim kvartom plaću i obraćali mu se lijepim riječima definitivno bi to bio čin priznanja optužbi.

Solucija je i uputnica za Vrapče, nakon prijave povrijeđene obitelji.

Točno na toj razini usporedbe mora se postaviti pitanje junacima iz ove priče, zašto toleriraju potpuno iste pokušaje krivotvoritelja protiv hrvatskoga naroda, a dužni su i svojim profesionalnim i ljudskim integritetom opovrći tu propagandu i pravdi privesti počinitelje takvih krivotvorina?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je moralno polazište pitanja o šutnji o poljudskoj svastici, benevolentnom odnosu prema odgovornima za „15 minuta masakr u Dvoru“ i navodnom atentatu na Lekovića.

Radi se o vrlo izglednim planiranim obavještajnim operacijama, u kojima su izravno ili neizravno sudjelovali ne samo involvirani kriminalci, nego i najviši državni funkcionari, te saborski zastupnici, pripomažući u međunarodnoj i tuzemnoj kampanji pred televizijskim kamerama i s teškim optužbama cijeloga naroda, bez ikakvih čvrstih činjenica.

Zašto MUP, zašto ministar Orepić, zašto Vlada ne potakne otkrivanje istine ili zašto šute o slučajevima poljudske svastike ili navodnog atentata na Lekovića?

Čega se boje?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rezultata?

Ta šutnja izaziva i multiplicira goleme probleme hrvatskom društvu.

Koliko se god Plenklović recimo zalagao za nadilaženje povijesnih podjela zbog neraščišćene prošlosti, šutnja o ovim i stotinu sličnih događaja i pitanja, stvara nove, još dublje podjele, između ostaloga i na razvalinama povijesnih prijepora. Ne može se svladati duboki rascjep stvarajući novi.

Na žalost, opća javna percepcija i stupanj povjerenja u državni poredak, pogotovo kad je otkrivanje svinjarija antife, raznih međunarodnih agentura u Hrvatskoj pod različitim imenima civilnoga društva, zatim srpskih provokatora i parapolitičkih organizacija koje se kriju pod manjinskim kišobranom, je na kritično niskoj razini. Gotovo je potpuno usuglašena javna percepcija – da se namjerno skriva počinitelje i istina o takvim provokacijama i udarima na Hrvatsku. A u takvoj percepciji, pogotovo kad je na vlasti deklarirana suverenistička politička opcija, silno se urušava kritični minimum povjerenja u hrvatsku državu, što je iznimno opasno i razorno. Od nesuverenističke politike se to očekuje, a ako se tako ponaša deklarirana suverenistička politika, koja se poziva na utemeljitelja države Tuđmana, to je najrazorniji udar s nesagledivim posljedicama. Tada se naciju ostavlja bez nade, a model koji se primjenjuje pozivajući se lažno na Tuđmana kao pokriće za realni antisuverenizam je – perfidna detuđmanizacija teža i razornija od Mesićeve i Josipovićeve. Jer bez kritičnog minimuma povjerenja u svoju državu, njene temeljne simbole i vrijednosti, nemoguće je ostvariti bilo kakav društveni i nacionalni razvoj.

Serija diverzija iz same Hrvatske, potpomognuta otvoreno neprijateljskim politikama ili inicijativima iz Srbije, Bosne i Hercegovine, zatim iz nekoliko savezničkih država, te od notornih globalnih kreatora „novoga svijetskoga poretka“ godinama je u funkciji sve uspješnijeg preuzimanja kompletnog državnog poretka, pa i samog vrha države. Kriminalizacija svakoga pokušaja otimanja iz paklenskih okova, koje je još jugoslavenski režim nametnuo hrvatskome narodu s presudnim rukopisom Srbije i srpske politike, uvjetovana je bila u prošlom režimu stvaranjem i razvojem snažne i povlaštene strukture u Hrvatskoj, a danas čistom petom kolonom, koja upravo u savezima s otvorenim nacionalnim neprijateljima, nudeći im sve što požele, nastoji učvrstiti svoj nesrazmjerno dominantan položaj, svoju strukturu i trajno osigurati upravljanje ovakvom hrvatskom državom, uz ostalo ubijajući kritičnu masu suverenističkoga potencijala i samosvijesti u hrvatskome narodu.

Ljude se navikava da je dobro uličnom razglasniku i klevetniku ponuditi čaj i sendvič kad naiđe ispod prozora.

To je osnovni cilj svastike, žestokih kampanja, to je jedinstveni rukopis i namjera svakodnevnih udara iz Srbije na Stepinca, to je uz ostalo i postao sve sigurnije svojevrsni politički zahtjev najvažnijih europskih država ili Bruxellesa, hrvatskim aktualnim političkim elitama. Postavljen je moralni imperativ Hrvatskoj – ne diraj razbojnika, ne liječi smrtonosnu bolest, pa ćeš se izliječiti uz našu pomoć.

U taj pravac se, sve je očitije, ne smije dirati. A morat će se, jer je to pitanje opstanka Hrvatske.

Svatko tko se deklarira kao nasljednik Tuđmanove suverenističke politike, morao bi se jako nad tim zamisliti i nad činjenicom prije svega da to ljudi svakim danom sve više vide, prepoznaju i upravo tako tumače. Ne neki virtualni ljudi, nego živi, stvarni, pripadnici hrvatskoga naroda.

Morat će se zamisliti Most i HDZ, a HDZ pogotovo zbog naslijeđa, te predsjednik vlade Andrej Plenković oko efekata tolerancije, šutnje pa i otvorenoga legitimiranja nositelja takvih udara na Hrvatsku. Rješavanje ovih pitanja i dojmova, čak i ako su samo dojmovi, ne može biti pitanje desnog ili centrističkog političkog opredjeljenja, to je nulta točka svake državne politike, i nema nikakve veze sa svrstavanjem glavne matice neke stranke. Suverenitet ne trpi centrizam. Ili ga ima, ili ga nema. To je državno pitanje i obaveza. Predsjednik vlade mora imati rješenje problema po definiciji.

Vratimo se na šutnju o teškim informacijskim udarima na Hrvatsku.

Da se podsjetitmo, poljudska svastika je golemi vrlo pažljivo napravljeni znak Hitlerovoga režima na travnjaku uoči utakmice Hrvatske i Italije, koja je u tom trenutku bila jedna od najzanimljivijih međunarodnih utakmica u Europi, pa se očekivao vrlo visok interes stotina televizijskih programa, te gledanost u različitom obliku od nekoliko stotina milijuna ljudi. Prema realnim procjenama samo zbog sportskog interesa, koji je naknadno pojačan skandalom s kukastim križem, prijenos ili sekvence iz te utakmice gledalo je preko pola milijarde ljudi diljem svijeta.

S obzirom da je kukasti križ u svakome kutku svijeta ozloglašen kao simbol najtežih zločina u povijesti čovječanstva, bilo je očito da je na višegodišnje kampanje o „ustaškoj zmiji“ u Hrvatskoj, taj znak iscrtan upravo kao svojevrsni prijevod važne poruke o stanju duha hrvatskog naroda na – sve svjetske jezike. Drugim riječima, milijuni ljudi koji nisu imali pojma što je „ustašluk“ sad su najednom dobili prijevod, nepostojeći ustašluk je preveden kao realno univerzalno zlo.

Cilj je bio cijelome svijetu ponovo pokazati da je Hrvatska pronacistička država, a njen narod – opasan i destruktivan. Stoga je ne samo zadaća antife, Srbije i unutarhrvatskih agentura, nego i cijeloga civiliziranoga svijeta ne dopustiti presudan utjecaj autentičnih politika tako opasnoga naroda na hrvatsku državnu politiku.

Upravo u tome treba tražiti ključni motiv akcije svastika, kao i operacija film o masakru u Dvoru i atentat. A iz takve motivacije dogodit će se nove i nove provokacije i udari na Hrvatsku.

Manjina, struktura s dubokim neposrednim ili posrednim vezama iz prošloga antihrvatskoga državnoga poretka, jednostavno ne može opstati bez presudne pomoći iz inozemstva, a za tu pomoć se moraju ponuditi vidljivi razlozi koje je jako teško osporiti, pogotvo ako su prirodni slijed desetljećima ranije formiranoga stereotipa o fašistoidnosti svake slobodne Hrvatske i svojevrsne većine u Hrvatskoj. Ta manjina za potporu svijeta svojim interesima u Hrvatskoj, mora slijepo slušati i provoditi političke zamisli toga svijeta. Nema trgovine bez interesa, niti bezuvjetne potpore.

Vrlo je izgledno da se zbog toga u Hrvatskoj ne može iskoračiti iz začaranoga kruga nemoći, niti efikasno obračunati s golemim negativnostima, koje razaraju hrvatsko društvo, ali sve više i narod. Zbog toga su vlade koje se smjenjuju sve jalovije, politike sve udaljenije od početnoga suverenističkoga raspoloženja devedesetih, a pozivanja na suverenizam Franje Tuđmana postaje sve više negacija Tuđmana.

Negativna percepcija Hrvatske, koju je ojačala poljudska svastika, film o masakru u Dvoru ili u manjoj mjeri „atentat“ na Lekovića, stalna „ugroženost“ Srba, stalna i trajna optužba protiv simbola Domovinskog rata, što u Hrvatskoj, još i više trenutno u BiH, koja se godinama i desetljećima nameće cijelome svijetu, a koju Republika Hrvatska gotovo ni ne pokušava otkloniti zbog destrukcija u svojoj unutarnjoj i vanjskoj politici te otvorenih destrukucija u svim institucijama društva, jedan je od realnih razloga zbog čega i naše savezničke države i zemlje s negodovanjem i pritiskom na nas reagiraju na hrvatske opravdane zahtjeve prema Srbiji, pri čemu se ne smije spomenuti plaćanje ratne odštete, inače posve prirodnog prava prema svim standardima međunarodnoga poretka.

Nema ni jednoga elementa međunarodne komunikacije ili suradnje Hrvatske, od politike, gospodarstva, financija, do kulture i športa na koji se to ne odražava. To se najočitije vidi u odnosu međunarodnih organizacija prema nogometnom savezu i hrvatskoj reprezentaciji.

Zbog toga rasvjetljavanje događaja na Poljudu nije samo obaveza MUP-a i ministra Orepića, nego prvorazredna obaveza Plenkovićeve vlade, kad već prethodne ili nisu htjele, ili su bile čak s racionalnoga polazišta sumnjivi, kao Ostojić.

Ista je stvar u kontinuitetu agresivnog informativnog rata protiv Hrvatske i slučaj s atentatom na Lekovića.

Leković je iz Srbije, krajem listopada 2016. godine preko dijela saborskih zastupnika i najvažnijih medija u Hrvatskoj, te svih najbitnijih srpskih medija, obavjestio milijune ljudi o – atentatu na njega.

Znati potpunu istinu o tome u Hrvatskoj je nužno i prije svega prevencija za sprječavanje očekivane srpske i antifa legende o tome atentatu.

S obzirom da je Leković Srbin, njegovo najbliže rukovodstvo također neproporcionalno srbizirano u odnosu na članstvo HND-a, te s obzirom na njegov vrijednosni i karijerni profil, više je nego sigurno da će primjera radi Pupovac za dvije godine od toga po svemu sudeći lažnoga atentata, govoriti o ubojstvu, a s godinama i o deset ubojstava. To će mu moći potvrđivati živi, samo malo ostarjeli Leković, koga i onako kao i u svim srpskim krivotvorinama i razbojničkim lažima, nitko neće pitati – pa dobro brale, kako to da su te toliko puta ubili, a ti živ i svjedočiš?

Takvo pitanje bit će – novoproizvedeni dokaz fašizma.

To je samo naizgled karikaturalno, ali nije daleko od realnog iskustva.

Rukopis, namjere, model prezentacije i postakcijske aktivnosti u Hrvatskoj, navodnoga atentata na Lekovića i stvarni atentat na hrvatsku državnost poljudskom svastikom uz sve navedeno povezuje i – znakovita šutnja MUP-a. I standardna šutnja medija.

Državnoj politici koja namjerava biti minimalno vjerodostojna sprječavanje upravo te šutnje mora biti polazni prioritet. A imena favorita za ravnatelja HRT-a, zatim dio dogovorenih izabranika u Programsko vijeće HRT-a pokazuju upravo suprotne namjere ili, davanje čaja, kave i plaće – klevetnicima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.