Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, koji se primjenjuje od početka 2015., obvezuje poslodavce s više od 20 zaposlenih da zaposle osobe s invaliditetom ili, ako to ne mogu ili ne žele, ispoštuju neku drugu kvotnu obvezu. To može značiti organiziranje mentorstva, praksu, ugovorni odnos s osobom s invaliditetom i dr. Poslodavci koji odluče da neće zapošljavati ili provoditi neku od zamjenskih kvota moraju u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom uplatili naknadu. Fondovska sredstva strogo su namjenska, a koriste se za poboljšanje statusa osoba s invaliditetom.
No čini se da će mnogi radije uplatiti u Fond nego zaposliti osobu s invaliditetom, obašnjava Jozefina Kranjčec, predsjednica Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida (HSUTI). “Ja koga god pitam u lokalnim zajednicama, gdje obiđem svoje udruge, jer ih imamo kao savez dosta, uglavnom se poslodavac, koji je ključna osoba u firmi, ljuti da što on plaća kaznu jer smo se mi za to izborili. Ja mu na to kažem da se ja nisam izborila za to da oni plaćaju kazne, nego smo donijeli zakon da i oni zapošljavaju osobe s invaliditetom.”
Samo pet od 20 ministarstava – ministarstva zdravlja, socijalne politike, uprave, branitelja i unutarnjih poslova, potpuno je poštivalo obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, upozorila je i Anka Slonjšak – pravobraniteljica za osobe s invaliditetom – u izvješću o radu za 2015. godinu. Kako se onda čuditi da to ne čini i javni sektor.
Od 8530 poslodavaca, koliko ih je krajem prošle godine imalo obvezu kvotnog zapošljavanja, u javnom ih je sektoru bilo oko 2500, a u privatnom gotovo 6000. Pozivajući se na podatke Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Slonjšak upozorava da čak 1576 poslodavaca u javnom sektoru ne poštuje zakonsku obvezu, pri čemu postotak ispunjenosti obveze varira od visokih 81 posto u javnoj upravi do zabrinjavajućih 25 posto u odgoju i obrazovanju.
“Krasan je zakon, ali se slabo primjenjuje. Ima nešto osoba koje su se tako zaposlile, ali nije to ono što su nam očekivali. A i naše jedinstveno tijelo vještačenja je počelo prekasno raditi i presporo se to sve rješava i oni tamo rade neke greške, pa nam stavljaju ljude u treći i četvrtu kategoriju da ne bi ostvarili nikakva prava što nije u redu. Jer ako je netko osoba sa 100 postotnim invaliditetom, nemojte ga bez veze trpati negdje. Takva osoba bi bila jako sretna da može sama zaraditi za kruh, svoju plaću. Nisu svi za uključivanje na tržište rada, iako imaju i volju i srce, ali oni koji jesu sposobni – a mogu to i žele, oni ovise o poslodavcima koji su svakakvi. Znam za poslodavca koji je rekao za invalida: ‘Neću ga tu gledati’, zamislite to u današnje doba, u 21. stoljeću”, govori nam Kranjčec.
Uz to, veliki je problem i pristupačnost radnog mjesta. “Ako negdje na porti sjedi zdrava osoba u gradskoj upravi, a znam ih takve, ne vidim razloga zašto to ne bi mogla raditi osoba s invaliditetom. A znate zašto se to događa? Zato što nam gradske uprave nisu pristupačne. I osoba onda ne može doći stepenicama. U jednoj gradskoj upravi smo mi nudili ‘gusjeničara’ da netko to uvede po stepenicama, ali nisu ni to htjeli, jer su rekli da onda moraju obučiti osobu i ovo i ono. Jednostavnije im je platiti penale i doviđenja.”
Samo je jedno ministarstvo pristupačno, 12 je djelomično pristupačno, a dva su su nepristupačna. Isto tako, od 36 zgrada u kojima rade sudovi, samo njih 15 ima pristupačan ulaz osobama s invaliditetom, a pristup na kat ima samo devet zgrada. Sanitarni čvor prilagođen je samo u pet zgrada, dok je u jednoj u tijeku adaptacija. Od sudova koji su se očitovali, jedino u Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu postoje taktilne crte vođenja.
Gotovo petina osoba s invaliditetom, njih oko 18 posto, živi u siromaštvu, što je više od postotka u općoj populaciji.
Dodatno zabrinjavaju brojke koje ukazuju na mjere štednje kroz smanjenje broja korisnika ionako mizernih socijalnih naknada. Tako se broj korisnika doplatka za pomoć i njegu u iznosu od 500 kuna kontinuirano smanjivao od 2012. godine, a najveće smanjenje dogodilo se upravo u odnosu na 2014. kad je broj korisnika smanjen sa 72.408 na 66.794.
Često se događa da od naknada za invaliditet žive cijele obitelji i da im je to jedino primanje, pa je naknada koja bi trebala služiti uključivanju u život postala naknada za osnovne životne potrebe.
“Čeka nas još puno posla da bismo ispoštivali Konvenciju Ujedinjenih naroda, koju smo četvrti ratificirali i prihvatili, ali vlasti nam se mijenjaju, svaka ima neki drugi stav, ali mi nismo zadovoljni”, zaključila je Kranjčec.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
