Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća, dao je intervju beogradskom listu Danas.
Srpsko narodno vijeće (SNV) nema saznanja o tome ni tko su podnosioci tužbe protiv Hrvatske (Lalić et al. v Republic of Croatia, Chicago) kojom se traži kompenzacija imovinske i druge štete srpskim, romskim i židovskim žrtvama NDH niti tko su njihovi pravni zastupnici, rekao je Pupovac.
Koliko je Pupovac reprezentativan za Srbe u Hrvatskoj?
Pupovac je u razgovoru istaknuo kako “smatra da je sasvim jasno da Hrvatska ima moralnu obvezu prema žrtvama iz vremena NDH koje su stradale u logorima kao što je Jasenovac, Jadovno i prema onima čija je imovina bila oduzeta na najgrublji mogući način.”
“SNV je imalo i kao svoj prioritet ima povratak imovine Srbima koji su ostali bez svoje imovine u ovom ratu ’91.-’95. i mi još nismo završili taj dio borbe za imovinska prava, bez obzira da li se radi o nekretninama ili se radi o financijskoj imovini kao što su mirovine i prava iz rada ili štedni računi. Drugo, mi kad je posrijedi imovina iz Drugog svjetskog rata, zadnjih godina u fokusu svoga djelovanja imamo imovinu institucija srpske zajednice: Srpske pravoslavne crkve (SPC), Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’, Srpskog kulturnog društva ‘Privrednik’ i još nekih drugih kao što je nekadašnja Srpska banka čije je sjedište bilo u Zagrebu. Ali kako se dio tih potraživanja povezuje s pravom SPC, budući da je SPC gotovo redovito navođena u osnivačkim aktima i statutima srpskih organizacija u Hrvatskoj kao sljednica imovine u slučaju prestanka rada tih organizacija, tako da se dio borbe za tu imovinu ostvaruje preko borbe za imovinu SPC zbog takvih odredbi”, kaže Pupovac.
Što se tiče imovine “fizičkih i malih pravnih lica”, koja su bila žrtve ustaškog režima, Pupovac ističe da je poslije Drugog svjetskog rata donesen zakon koji ih je po njegovom mišljenju dodatno oštetio dajući im rok od samo godinu dana za podnošenje zahtjeva o povratu imovine.
“Ta mogućnost je postojala do 1946. godine nakon čega je to pravo prestalo postojati jer je svim onima koji se nisu javili imovina bila nacionalizirana. Koliko je takvih ljudi podnijelo zahtjev za povrat prema zakonu o denacionalizaciji koji je u Hrvatskoj donesen 1992. godine, nama nije poznato, a koliko ih nije podnijelo u zakonskom roku 1945.-1946. godine također nam nije poznato. To bi morao biti predmet posebnih istraživanja”, kaže Pupovac.
On podsjeća da je Hrvatska 1992. donela dva zakona – “Zakon o naknadi štete za oduzetu imovinu od strane jugokomunističkog režima i Zakon o pravima vojnih i civilnih žrtava rata – koji se razlikuju u bitnoj stvari: prvim zakonom nije predviđana naknada za imovinu oduzetu od 1941. do 1945, ali je drugim Zakonom o pravima vojnih i civilnih žrtava rata predviđeno da pripadnici domobranskih i ustaških formacija imaju pravo na mirovinu”, kaže Pupovac.
Srbima i Židovima je, kaže Pupovac, imovina oduzeta aktom koji je donesen nekoliko tjedana po proglašenju NDH i taj se akt može naći u zbirci dokumenata koje je objavio dr. Đuro Zatezalo u knjizi “Jadovno, I. tom”.
“Tim aktom su Srbi, koji su stanovali u sjevernim dijelovima Zagreba – sjeverno od Ilice i sjeverno od Vlaške ulice, koje počinju od Trga Republike odnosno Trga bana Jelačića, sve do Kvaternikovog trga na istoku i do današnjeg Britanskog trga, obvezani da se u roku od 24 ili 48 sati isele, uzimajući samo najnužnije stvari. Tada je mnogo ljudi koji su bili imućni izbjeglo iz Zagreba prema Beogradu. Tako je, recimo, izbjegla obitelj akademika Medakovića, koja je bila vlasnik Medakovićeve palače na Strossmayerovom trgu odnosno sada na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, mi kažemo Zrinjevcu, a to je glavni trg u Zagrebu. To je prvi moment kada počinje primjena jednog od tih akata o sveopćem oduzimanju imovine i iseljavanju i njena dodjela drugima i useljavanje Hrvata iz drugih dijelova NDH, prije svega Hercegovine”, kaže Pupovac.
Pupovac posebno ističe da su još živi neki, mada rijetki, akcionari ali i nasljednici prvog reda bivše Srpske banke, čija imovina je u prvim tjednima NDH oduzeta i pretvorena u Hrvatsku poštansku banku koja i danas postoji.
