Ivo Josipović, bivši hrvatski predsjednik posredno,a Peđa Grbin, predsjednik Saborskog odbora za Ustav, izravno izjednačili su jučerašnje obilježavanje Bleiburške tragedije sa podržavanjem ustaškog režima.
Nakon što su se u svibnju 1945. godine stotine tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga predale Britancima i dragovoljno razoružale – suprotno međunarodnim konvencijama – bili su vraćeni, odnosno predani Titovoj, partizanskoj vojsci. Povjesničari i demografi procjenjuju da su u mjesecima i godinama nakon završetka 2. svjetskog rata, bez suda i osude, partizanske snage mučile i ubile između 300 i 500 tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila. Muževi i žene, djeca i rođaci ubijenih bili su kroz 45 godina totalitarnog komunističkog režima izloženi šikaniranju, zlostavljanju, progonu, najčešće tretirani kao građani drugog reda uz zabranu javnog govora o zločinima koje su nad članovima njihovih obitelji počinili članovi komunističkog režima. Jučer se na Bleiburškom polju okupilo više od 50 000 ljudi kako bi izrazili sućut žrtvama Križnih putova i njihovim obiteljima.
Evo što o bleiburškim žrtvama totalitarnog komunističkog režima u 14 točaka kaže Rezolucija Vijeća Europe iz 2006. godine koju donosimo u cijelosti:
Parlamentarna skupština Vijeća Europe
Rezolucija 1481 (2006)*
Strassbourg, 25.1.2006.
O potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima
1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za demontiranje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.
2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim kršenjima ljudskih prava. Kršenja ljudskih prava razlikovala su se ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključivala su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, kršenje slobode savjesti, slobode misli i izražavanja, slobode medija te također nedostatak političkog pluralizma.
3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature ploretarijata. Tumačenje oba načela ozakonilo je „eliminaciju“ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvi, neprijateljima totalitarnih komunističkih režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje. To je osobito bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili pripadnike drugh naroda.
4. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke partije doprinijele postizanju demokracije.
5. Pad totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).
6. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
7. Parlamentarna skupština Vijeća Europe uvjerena je da je svijest o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta za izbjegavanje sličih zločina u budućnosti. Nadalje, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.
8. Štoviše, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
9. Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje da na odgovarajući način kritiziraju postojeće totalitarne komunističke režime. Skupština snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.
10. Rasprave i osude do kojih je do sada došlo na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Ona to ima moralnu obavezu učiniti bez daljnjeg odgađanja.
11. Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnoj razini. Sve bivše Europske komunističke zemlje, sa iznimkom Bjelorusije su sada njegove članice, a zaštita ljudskih prava i vladavina prava su temeljne vrijednosti za koje se (Vijeće Europe) zauzima.
12. Zbog toga, Parlamentarna Skupština Vijeća Europe snažno osuđuje masovna kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.
13. Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima te ih osude bez ikakvih nejasnoća.
14. Skupština vjeruje da će ovaj jasan stav međunarodne zajednice utabati put za daljnje pomirenje. Nadalje, nada se da će ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja sa ciljem utvrđivanja i objektvine provjere onoga što se dogodilo.
*Rasprava skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje) (vidi Doc.10765, izvještaj Povjerenstva za politička pitanja, report of the Political Affairs Committee, rapporteur: Mr Lindblad ). Tekst usvojen od strane Skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje).
Link na Rezoluciju (engleski) na web stranici Vijeća Europe: http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/Eres1481.htm
Tekst se nastavlja ispod oglasa
