Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u srijedu 4. svibnja na zagrebačkom groblju Mirogoj sprovodnu misu i obrede za preminulog preč. Josipa Gjurana.
U zajedništvu s vojnim biskupom Jurom Bogdanom, umirovljenim vojnim biskupom Jurjom Jezerincem, tridesetak svećenika Zagrebačke nadbiskupije, te okupljenim vjernicima i bivšim župljanima župa u kojima je preč. Gjuran službovao, kardinal je uvodeći u euharistijsko slavlje citirao ulomak duhovne oporuke preč. Gjurana, u kojoj opisuje svoj put od prve kapelanske dužnosti 1950. godine, odlaska u Toronto, i naposljetku do voljene mu domovine Hrvatske gdje će njegovo tijelo počivati i čekati dan slavnog uskrsnuća.
Propovijedao je mons. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca, koji je kronološki opisujući život preč. Gjurana kazao da se još od djetinjstva radovao svećeništvu. Doista je njegovo svećeništvo prokušano poput zlata u taljici. Čuvstvo svećeničkog raspoloženja on je uoči Stepinčeva 2012. posvjedočio ovim riječima: “Svećenička služba najčasnija je služba. Svećeničko zvanje je poput očinstva: rad za Boga i za dobro ljudi”, podsjetio je mons. Batelja.
Naglasio je kako je zahvaljujući službi preč. Gjurana Sveta Jana od gotovo zapuštene župe postala jedna od uglednijih župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a zbog njegove vjernosti Crkvi, Svetom Ocu i nadbiskupu Stepincu često je znao biti u nemilosti komunističkog režima. Kada tom režimu nije uspjelo udaljiti preč. Gjurana iz Svete Jane, odlučili su ga ubiti. No, kazao je mons. Batelja, kad su mu posustale fizičke snage i kada je u sudnicu unesen u plahti, teško prebijen i okrvavljen, osjetio je milosnu Božju ruku preko svojih vjernika koji su ga branili i hranili.
Doista se nije uznemiravalo Gjuranovo srce, rekao je mons. Batelja, dodajući kako je bio pastir po uzoru na mučeničkog Pastira, ponajprije Krista Gospodina, a onda zasužnjenog nadbiskupa Stepinca kod kojeg je dolazio po savjet, tražio utjehu, nadahnuće i ohrabrenje.
U nastavku homilije, istaknuo je kako su razbor i sloboda bile zvijezde vodilje Gjuranova pastoralnog rada, a kada je rad u Karlovcu-Hrnetiću prekinut dekretom apostolskog administratora Franje Kuharića, koji je u svibnju 1969. vlč. Gjurana odredio za dušobrižništvo za iseljene Hrvate u Torontu, shvatio je da i svećenici moraju prolaziti kroz tajnu križa, da bi bilo nešto roda. Došavši u Kanadu iz “Crkve šutnje”, potaknuo je osnivanje župe u Mississaugi, zauzeo se za uređenje župnog parka “Dr. Dragutin Kamber”, nastojao je da Hrvatska župna subotnja škola “Kardinal Stepinac” podučavajući katolički vjeronauk, hrvatski jezik, povijest i zemljopis pridonese spoznaji katoličkog i nacionalnog identiteta djece hrvatskih roditelja. Zaslugom vlč. Gjurana, podsjetio je mons. Batelja, torontska je župa bila najveći dobrotvor u pokrivanju materijalnih troškova za proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Za vrijeme Domovinskog rata, nastavio je, svaki je torontski župljanin odjenuo jednoga hrvatskog vojnika i opremio ga za obranu vlastitog doma i domovine.
Zaključujući homiliju, mons. Batelja je istaknuo kako više od 25 godina vlč. Gjuran nije dolazio u Domovinu, jer da je došao, uzeli bi mu putovnicu i ne bi se bio mogao vratiti svojim vjernicima, a da mu nisu uzeli putovnicu bio bi napadan da šuruje s komunistima. Pet dana prije smrti, uz teško disanje i samo na mahove govoreći, pokazujući na sliku Isusova milosrdnog srca, izrekao je predosjećaj Božjeg dolaska: “Vidiš, svaki dan se svađam s Njim, pregovaram i molim. Rečem mu: ‘Hvala za sve, ali znam da to nije dosta’. Taj hvala trebao bi se vidjeti u načinu kako živimo. Ja se čvrsto nadam da mi neće reći odlazi od mene, nego dođi.” Bio je osvjedočen da će po njega doći Isus, Uskrsli Gospodin, koji mu je pripravio mjesto i koji ga želi uzeti k sebi, zaključio je mons. Batelja.
Duhovna (o)poruka vlč. Josipa Gjurana (bivšim) župljanima
Duh Božji i njegova providnost, koja vodi Crkvu, želio je da baš ja davne 1950. preuzmem, nakon dvije kapelanske dužnosti, svoju prvu dužnost kao upravitelja župe, a potom i župnika u Sv. Jani. U toj župi, s mojim dragim svetojancima, ostao sam kroz burna vremena dugi niz godina, a godinu dana proveo sam i kao župnik u župi Hrnetić-Karlovac. Poslan od tadašnjeg moga nadbiskupa, blage uspomene kardinala Franje Šepera i njegovog tada pomoćnog biskupa Franje Kuharića, došao sam na rad u hrvatsku župu u Torontu početkom lipnja 1969. godine i u njoj ostao do umirovljenja, sljedećih 28 godina. Ondje sam zatekao na smrt bolesnoga župnika dr. Dragutina Kambera, koji je za nepuna tri tjedna i umro. Sahranio sam ga među našim župljanima na našem župnom groblju „Assumption Cemetery“. Vjerovao sam da ću na tom istom groblju i ja biti sahranjen. Stoga sam ondje kupio i grob uz grob moje pokojne sestre Anice, no Bog je htio da u njemu na počiva moje tijelo, već tijelo moje voljene nećakinje Renate.
Među vama, dragi moji Hrvati, želio sam ostaviti i svoje srce. Tamo, gdje se to moje srce radovalo i krvarilo: na našem župnom groblju u tuđini, na groblju gdje sam sahranjivao naše pokojne župljane. No, Bog je imao druge planove, pa će moje tijelo počivati u voljenoj nam Domovini i čekati dan slavnog uskrsnuća.
Sada možeš, Gospodine, otpustiti u miru slugu svojega, da bi moje oči vidjele spasenje Tvoje!
A kad vam, dragi moji (bivši) župljani, nestanem s očiju, želio bih da vam snažnije i efektnije progovori ova moja zadnja poruka i duhovna oporuka, namijenjena cijeloj mojoj (bivšoj) župnoj zajednici, od Sv. Jane do Toronta.
U sakramentu Sv. Krštenja od vas sam primao vaša krsna obećanja – molim vas, nemojte ta svoja krsna obećanja kršiti!
U propovijedima, poukama, osobnim razgovorima i preko radio-programa ucjepljivao sam vam vjeru našu pradjedovsku – nemojte se te svoje vjere odricati!
Učio sam vam zapovijedi Božje i Crkvene – nemojte ih kršiti!
Davao sam vam ispovjedna odrješenja – ne gubite milost Božju!
Pokazivao sam vam put spasenja – ne silazite s njega!
Vezivao sam vaše brakove – ne oskvrnjujte njihovu svetost!
Volio sam vašu djecu – ne zanemarujte njihove duše!
Sahranjivao sam vaše pokojnike u grobove – ne zaboravljajte ih u svojim molitvama!
Ne zaboravite niti moju dušu u vašim molitvama! Ja ću za sve vas morati odgovarati na Božjemu sudu, zato vas molim, ne odlazite u prokletstvo, nego nastojite da se opet svi nađemo u nebu.
Znam da sam mnogoga od vas uvrijedio, ražalostio ili vam nepravdu nanio. Zato molim svakoga od vas istinsko oproštenje, a i ja opraštam i davno sam oprostio baš svakome sve.
Svojoj braći svećenicima i časnim sestrama – svima koji su sa mnom radili i živjeli, upravljam poniznu molbu da mi oproste i zaborave svako zlo koje sam im hotice ili nehotice nanio ili prouzročio. Molim ih za njihove molitve za moju dušu!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
