Hrvatsko kulturno vijeće organizira znanstveni skup na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te održava u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza.
O znanstvenom skupu koordinator projekta, član upravnog odbora HKV-a, Ante Beljo za Narod.hr rekao je da je “jedna od monstruoznih laži vezana uz stradanje djece žrtava rata, ratne siročadi u Drugom svjetskom ratu”. Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.
Fotografije kojima ilustriramo Istinu o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom objavljene su na jaska.com.hr uz tekst Nova saznanja o dječjem domu u Jastrebarskom.
Donosimo u nekoliko nastavaka tekst slovenskoga katoličkog svećenika lazarista Stanka Žakelja, objavljenog u Glasu Koncila u brojevima 7-13 od 15. veljače do 29. ožujka 1987.
»Opet netko potpaljuje mržnju«
U srpnju. g. 1942. u Jastrebarsko je iz konclogora u Jasenovcu dopremljeno oko 3500 djece poginulih ili odbjeglih roditelja, uglavnom pravoslavnih. U prostorijama dotadašnjeg dječjeg doma te u više na brzinu očišćenih konjušnica i baraka skrb su za tu djecu morale preuzeti uglavnom katoličke časne sestre. Duhovnik tih sestara, slovenski lazarist Stanko Žakelj, iznosi svjedočanstva iz tih strašnih dana.
3. Optužbe glede pokapanja djece ne tiču se ni uprave ni sestre upraviteljice. Popis o bolestima i smrtima vodile su civilne sestre pomoćnice koje je Jaski dodijelilo Ministarstvo zdravstva. Mala mrtva tijela prenosila su se na groblje na nosilima pokrivena plahtom ili pokrivačem. Iste sestre pomoćnice bile su prisutne i kod pokapanja. Osobno ni jedanput nisam bila prisutna ni kad su stavljale lešinice u sanduk ni kad su ih pokapale. U tome je moj jedini posao bio isplaćivanje računa jaskanskim obrtnicima za mrtvačke sanduke, i to za normalne sanduke, a ne za kutije.
4. Spor oko dasaka za zahodske jame izbio je uslijed neslaganja osoblja s upraviteljicom. Političko neslaganje sve do osobne mržnje između sestre upraviteljice i toga osoblja bilo je već toliko poraslo da su joj odricali svako pravo zapovijedanja. Što je opet izazvalo njezine reakcije.
Što se tiče mlijeka koje je na Reku dolazilo koji put ukiseljeno napominjem da nije bilo sterilizirano i da u ljetno doba to nije ništa neobično, budući da je zbog tehničkih teškoća stizalo na Reku tek oko 10 sati.
Iz optužaba koje sada gđa Marinić iznosi vidi se da imaju sasvim određenu namjeru. I meni je osobno ta gospođa pokušavala sugerirati neka apsurdna djela. Drugi su joj bez daljnjega davali za pravo. Optužbe su toliko ponavljali da mi se čini kako su sami sebe uvjerili da je baš tako bilo.
Evo i nekoliko izjava drugih sestara:
»Krivnja za smrt tolike djece nalazi se drugdje, a ne u Jastrebarskom. Znam da su neka od te djece još živa, ali izbjegavaju u javnosti reći istinu u korist časnih sestara. To da je gdjekoji dobio batina — nisu bili anđeli i nikome nije škodilo. U zajedničkom groblju pokopano je oko 500 djece, no to nisu skrivile sestre. One su se za tu djecu žrtvovale noću i danju. Krivi su oni koji su im spalili domove i oni koji su ih strpali u Jasenovac, gdje su ih ostavili bez hrane. Nijedna od nas sestara nije zbog svog djelovanja u Jastrebarskom poslije rata pozvana pred sud. Sad opet netko potpaljuje mržnju, a baš je mržnja kriva da su ta djeca morala toliko trpjeti.« (s.D.).
Sestre nisu pobjegle niti su suđene
»Kad sam nakon službovanja u Jastrebarskom bila primljena u službu u Kneževcu, rekao mi je zamjenik upravitelja: ’Vi ste dakle iz Jastrebarskog, gdje ste klale djecu’. Ja se nasmijem i kažem: ’Da, samo ne znam zašto nas vlasti ostavljaju na miru,’ I on se nasmijao laži kojoj pametan čovjek ne može povjerovati.« (s.B.).
Nakon što sam kritički provjerio sve optužbe, mogao bih ovako sažeti istinu:
1. Logor o kojemu je riječ nisu osnovale časne sestre. Odluka o tom osnivanju donesena je u Zagrebu na ministarstvu ondašnjeg režima. Ondje su bili zaposleni i neki antifašisti (vidi »Nedjeljni Vjesnik« 26. i 27. listopada 1975.), koji su imali utjecaja i mogućnosti poboljšati stanje u logoru. Sestre takvih mogućnosti nisu imale; one su mogle jedino svojim radom i brigom olakšati sudbinu nesretne djece. Jesu li ti antifašisti u ministarstvu poduzeli sve što su mogli?
2. Sestre iz Družbe kćeri kršćanske ljubavi nisu radile u logoru, nego samo u Domu, gdje je bila bolnica, te kod djece iz predratnog Dječjeg doma. Samo je uprava bila za sve zajednička.
3. Da su časne sestre htjele što bolje toj djeci pomoći, vidi se i po tome što su iz Beograda došle u pomoć dvije njihove liječnice. Apsurdno je govoriti o njihovu neprijateljskom raspoloženju prema djeci bilo partizanskoj bilo pravoslavnoj. Činjenica je da su kućni liječnik i kućni svećenik svim srcem bili na strani boraca protiv okupatora te su tako utjecali i na raspoloženje sestara.
4. Kleveta je da su sestre slale hranu svojim samostanima u Beograd i Ljubljanu. Ako je dio primljene hrane išao drugim putem nego što je bilo predviđeno, sestra G, rekla je kamo je to išlo.
5. Kleveta je da su sestre »uprljale ruke dječjom krvi«. Nisam imao mogućnost istražiti za cijelo područje logora i za sve osobe koje bi ondje bile mogle tako nešto učiniti, ali priča o ubojstvu djeteta nikako se ne može odnosili na časne sestre. Očito je izmišljeno.
6. Uskraćivanje hrane — to je svakako bila činjenica u prijašnjem logoru. Izvještaj liječnika partizanima iz Kordunaške brigade vješto je montiran kao da se odnosi na Jastrebarsko, a stvarno je riječ o Jasenovcu. Ondje su djeca dobivala pokvarenu hranu, uglavnom vodu s nešto trave i gnjilih krumpirovih otpadaka. Istinito može biti ono što je neki svjedok rekao komisiji za utvrđivanje zločina: »Tri dana djeca su jela samo prežganu juhu« (V. »Nedjeljni Vijesnik« od 26. i 27. listopada 1975.), no to je bilo po liječničkom nalogu, da se teško izgladnjeloj djeci naglim hranjenjem ne nanese smrt.
7. Sestre su bile prema tom pisanju »Psi čuvari i mučiteljice«. Ali zašto samo časne sestre a ne i njegovateljice i činovnici i liječnici? Gdje su radile sestre, nije bilo žice oko baraka; prema pisanju i svjedočenju bilo je oko baraka gdje su radile one i oni.
8. Da su sestre htjele istrebljivati partizansku djecu, zar bi se toliko zauzimale oko njihova liječenja da su se dvije od njih zarazile njihovom bolešću te je jedna i umrla?
9. Očita je laž tvrdnja da su sestre prije dolaska partizana u Jastrebarsko pobjegle. Tko si priušti tako krupnu i očitu laž, kako mu se može išta drugo vjerovati?
10. Naposljetku se javlja pitanje: Zašto se digla povika samo na časne iz Jastrebarskog, gdje je umrlo svega 17% djece, a nitko još nije ni proslovio o logoru u Sisku, gdje je umrlo 90% istodobno dopremljene djece.
(Svršetak u idućem broju)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
