Foto: Sestre Marija (broj 21) i Darinka (broj 3) koje su boravile u Domu Jastrebarsko od 1943. do 1944.; izvor: www.jaska.com.hr

Hrvatsko kulturno vijeće organiziralo je znanstveni skup na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te se održavalo u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza.

O znanstvenom skupu koordinator projekta, član upravnog odbora HKV-a, Ante Beljo za Narod.hr rekao je da je “jedna od monstruoznih laži vezana uz stradanje djece žrtava rata, ratne siročadi u Drugom svjetskom ratu”. Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.

Fotografije kojima ilustriramo Istinu o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom objavljene su na jaska.com.hr uz tekst Nova saznanja o dječjem domu u Jastrebarskom.

Donosimo u nekoliko nastavaka tekst slovenskoga katoličkog svećenika lazarista Stanka Žakelja, objavljenog u Glasu Koncila u brojevima 7-13 od 15. veljače do 29. ožujka 1987.

Zaključne primjedbe

U srpnju. g. 1942. u Jastrebarsko je iz konclogora u Jasenovcu dopremljeno oko 3500 djece pogi­nulih ili odbjeglih roditelja, ug­lavnom pravoslavnih. U prostori­jama dotadašnjeg dječjeg doma te u više na brzinu očišćenih konjušnica i baraka skrb su za tu djecu morale preuzeti uglavnom katolič­ke časne sestre. Duhovnik tih se­stara, slovenski lazarist Stanko Žakelj, iznosi svjedočanstva iz tih strašnih dana.

Pismo dr. Weissma­nna

Nameće se pitanje zašto su se op­tužbe protiv časnih sestara koje su djelovale u Jastrebarskom pojavile tek pola godine nakon oslobođenja? Nije li to u vezi s pojavom poznatog Pastirskog pisma biskupa Jugoslavi­je? Doista je značajno da su te i sli­čne optužbe protiv ponašanja kato­ličkih vjerskih službenika za vrije­me rata nabujale u javnosti upravo nakon objavka spomenutog Pastir­skog pisma.

Bilo je to doba kad su organi državne sigurnosti posvuda postupali na odgovarajući način i kad je i propaganda protiv stvarnih ili potencijalnih neprijatelja novoga poretka bila tome primjerena. I sam sam osobno iskusio neke od takvih postupaka.

Moj istražitelj — sad je već u grobu, načinio je samoubojstvo kao informbirovac — usudio mi se za vrijeme jednog ispitivanja reći: »Mi možemo osuditi i Maršala, ako ho­ćemo! Moj brat, njegova žena i pu­nica bili su osuđeni na društveno koristan rad: formalno, ako se točno sjećam, na 6 mjeseci; »no jer nema nikakve nade da će se popraviti, kazna im se odmah produžava na 24 mjeseca«.

Nakon godinu dana služ­benik OZNA-e rekao im je: »Uskoro ćete na slobodu, jer smo prekinuli s metodama NKVD«. O tim pak me­todama ima u našoj zemlji već do­sta objavljenih svjedočanstava. Sam maršal Tito u razgovoru s »Vjesnikovom« urednicom Darom Janeković (prevodim iz ljubljanskog »Dela« od 2. veljače 1976.) govorio je o neprav­dama koje su u tom razdoblju bile počinjene komunistima.

Zacijelo nekomunisti nisu bolje prolazili. »Uz­mite na primjer«, kaže drug Tito, »službu bezbjednosti; i u njoj je bilo ljudi koji su načinili veliku štetu. Čak i oni u koje sam imao povjere­nja pravili su greške i morao sam im onemogućiti da ne bi i dalje djelo­vali«. U nastavku je Maršal rekao: »Nepravedne i preoštre mjere moći ćemo lako popraviti i najvećom će­mo brigom paziti da dokažemo isti­nu. No kod toga potrebna nam je is­krena pomoć drugih ljudi da bismo pravilno prosudili i rehabilitirali one koji nisu krivi. Naša je dužnost da to uradimo«.

Eto, i ovim pisanjem želim u tom smislu ispuniti svoju dužnost da se o sestrama koje su djelovale u Jastrebarskom čuje istina i da presta­nu krive optužbe.

Sestre se mogu pozivati ne samo na vlastito znanje iz onih dana, nego i na izjavu liječnika dr. Weissma­nna, koji je bio od 20. kolovoza 1942. kućni liječnik u bolnici za djecu u Jastrebarskom, a koji je uvijek bio protiv ustaša a za partizane. Taj je liječnik 7. studenog 1945. iz Osijeka uputio jednoj našoj časnoj sestri sljedeće pismo:

Vrlo poštovana česna sestro!
Već dugo sam htio Vama i č. s. Vinfridi kao i djeci odgovoriti na va­še cijenjeno pismo. Ali silno sam za­poslen i ne znam da li ću moći dulje vrijeme tako intenzivno radili. Preu­zeo sam sve dječje domove, obdaništa i dom staraca, koje svaki dan posjećujem. Međutim sam odlučio is­tini za volju da odmah odgovorim na vaše zadnje pismo. Ja sam u Jastrebarsko stigao 20. VIII. 1942. kao liječnik prihvatilišta i privremene epidemijske bolnice, gdje je bio šef dr. Dragišić, dok č. s. Pulherija kao oberica, a vi č. s. Gaudencija kao kancelarijska sila i za neke vanjske poslove direktno s djecom niste ništa imali. Osim toga bile su sestre pomo­ćnice Vinka, Maca, Mara itd. te gđa Černozubova. Za sve moje vrijeme nije bilo s nijedne strane zlostavlja­nja djece ili gladovanja. Štoviše, go­dine 1943., i 44. da se niste vi pobri­nuli za hranu velikim trudom itd. ne bi djeca imala hrane, jer su viši či­novnici u Zagrebu sve ‘obećavali, a kad je došlo vrijeme za nabavu nisu bili u stanju da to izvrše. Samo va­šim raznim putovanjima i protekci­jama uspjelo je dobaviti dovoljnu količinu žita, krumpira i graha. God. 1944./45. bila je situacija još gora, te smo baš Vi i ja o tome govorili da si moramo osigurati hranu, jer s ob­zirom na jakost partizanskih snaga nećemo moći nabavljati ni vlakom ni autom te će djeca ostati bez hra­ne. To je bila vaša vještina da ste mogli č. s. Pulheriju nagovoriti da vam dozvoli da idete na put u potra­gu za hranom a da joj niste iznijeli naše bojazni, jer je ona stajala pod sugestijom Zagreba i nije vjerovala u partizansku snagu i blizu savezni­čku pobjedu. Napokon ste dobili do­zvolu i u najopasnijem i za vas kao časnu sestru vrlo teškom stanju dobavili ste hranu iako ste imali i od ustaških vlasti velikih neprilika. Ta­ko smo spasili djecu od gladi, a hra­na je dobro došla i našoj partizan­skoj djeci nakon oslobođenja.

Što se tiče pokapanja umrle dje­ce. Tome nisu prisustvovale časne se­stre već sestre pomoćnice, a doktor Danilo kao liječnik i pogrebnik mo­ra znati kako se sve događalo, da nije bilo nikakvih neispravnosti ili o­krutnosti ni prema mrtvim, siroma­šnim, nedužnim, malim mučenicima. Spis o mrtvima vodile su sestre po­moćnice. Od društva »Karitas« dola­zio je svećenik koji je zdravu djecu razmjestio po selima. On je upozorio da sestre ili braća moraju otići raz­dvojeno ali je na taj način upozorio časnu sestru da bi nam odmah mo­gla javiti kako da to spriječimo a da taj svećenik ne bi došao u nepriliku ili pod istragu. Mi smo takvu djecu proglasili bolesnom i odmah stavili u krevet te nisu morala odvojeno otići. Jedino se može predbaciti č. s. Pulheriji kao oberici što je škodilo i ugledu drugih časnih sestara, da je često grdila partizansku djecu i par­tizane i tražila da djeca mole za po­bjedu Njemačke. Inače se ni ona ni u čem drugom nije ogriješila. No za­ista je neugodno da je ona kao ses­tra milosrdnica tako govorila. Ona je bila pod sugestijom svoga šogora ministra dr. Mile Budaka, koji joj je u svakom pogledu imponirao. No va­lja reći da je naš dječji dom baš tom protekcijom štošta dobio što drugi domovi nisu dobivali. Najuočljivija je razlika u smrtnosti djece u Jastre­barskom i one u Sisku. Ali časne se­stre su mi često govorile da njoj (s. Pulheriji) prigovaraju i da je radi toga među sestrama dolazilo do ne­suglasica. Ovo istini za volju. Čim stignem javit ću se č. s. Vinfridi. Međutim mi pozdravite sve časne sestre i neka dalje u miru za tu ne­sretnu djecu ulažu svoj trud i zna­nje. Pozdravite poštovane drugarice, upraviteljicu itd., te moju djecu.
Pozdrav.

Vaš dr. Weissmann

Ovaj moj prikaz zacijelo nije pot­pun ni analiza iscrpna. Ipak mislim da se iz njega dosta dobro može ustanoviti što je istina, a što kleveta. Svjedočanstva časnih sestara koja sam ovdje naveo dobio sam od sva­ke napose, potpuno neovisno jedno od drugog, a ipak se gotovo u svemu potpuno slažu. Njihovo svjedočenje potvrđuje, kako vidimo, i kućni li­ječnik.

Dodao bih još jednu izjavu, koju su mi prenijeli dvojica što su je čula 19. siječnja 1976. Jednom Jaskancu došlo je zastupstvo Crvenog križa da se propita kako je to bilo sa sestra­ma u Domu.

On im je izjavio da su sve optužbe neistinite. Na to reče je­dan od zastupnika Crvenog križa: »Isto nam je potvrdio i komunist ko­ji je za vrijeme rata bio u Jaski te­renac i vodeća komunistička ličnost. Taj je svojoj izjavi nadodao: ’Da se je sve to stvarno tako zbivalo kako pišu, a da mi nismo ništa poduzima­li, morao bih se ustrijeliti!’«

(Svršetak)

Izvor: narod.hr/Glas Koncila