Višnja Starešina priprema novi dokumentarac – „Neprijatelj naroda“. Nakon prethodnih dvaju dokumentaraca, „Trećeg pohoda“ koji je tematizirao infiltraciju Al Kaide i radikalnog islamizma u BiH tijekom rata devedesetih i „Zaustavljeni glas“ koji je tematizirao pad Vukovara i zločin na Ovčari kroz prizmu tragične sudbine ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića, treći dokumentarac ugledne novinarke, publicistice i povremene suradnice portala narod.hr tematizira komunističku represiju i njezine žrtve.
Film producira udruga Centar za demokraciju i aktivno sjećanje – CDAS koju je zajedno s grupom građana pokrenula Starešina. Kako se može pročitati na njihovoj internetskoj stranici www.cdas.hr cilj im je pridonijeti javnoj spoznaji o tamnim stranama svih totalitarnih i autoritarnih režima kroz koje je prolazila Hrvatska u 20. stoljeću i to kroz prizmu njihovih žrtava, pridonijeti razobličavanju totalitarnog komunističkog nasljeđa u današnjem hrvatskom društvu i jačanju europskih demokratskih vrijednosti i na tim vrijednostima utemeljene kulture sjećanja.
Dokumentarni film „Neprijatelj naroda“ je, kako ističe Starešina, tek prvi korak na tom putu. Kako se može vidjeti iz video – teasera film se bavi represijom komunističkog režima kroz prizmu žrtava, pripadnika hrvatske društvene elite koji su „nestali“ u prvim mjesecima i godinama poraća kao neprijatelji naroda i prati posljedice te revolucionarne eliminacije neistomišljenika kroz sudbine članova njihovih obitelji do današnjih dana.
Narod: Što vas je motiviralo na pokretanje udruge Centar za demokraciju i aktivno sjećanje?
Naša sadašnjost, spoznaja da je Hrvatska i danas zarobljenik mentalnog nasljeđa komunizma, da nam se i danas želi nametnuti način gledanja na prošlost , ali i sadašnjost kroz naočale formalno bivšeg, ali istinski nikada demontiranog režima. Ljudi koji su činili okosnicu tog sustava i dalje su u poziciji moći, njihova djeca i unuci danas upravljaju državom, gospodarstvom i društvom, njihove žrtve i dalje se negiraju i prešućuju, potomci žrtava i danas se guraju na društvenu marginu, sustavno eliminiraju iz sustava odlučivanja. I na taj se način čuva jedan oligarhijski monopol vlasti koji je se urušava i koji je gospodarski i društveno neodrživ. Demontaža tog oligarhijskog upravljačkog monopola je pretpostavka ne samo demokratskog i europskog razvoja Hrvatske već i novog gospodarskog koncepta. A spoznaja uzroka je prvi korak prema promjeni. Eto , tome želimo pridonijeti.
Narod: Zašto svoje djelovanje započinjete baš dokumentarcem „Neprijatelj naroda“?
Zato jer film, dokumentarni film, može biti vrlo snažan promicatelj spoznaje. Dakako, uz nekoliko uvjeta: da je dobro napravljen, da ga vidi dovoljan broj ljudi i da se o temama koje otvara povede kvalitetna rasprava. I drugo, nismo željeli započeti svoje djelovanje govorima i priopćenjima već nečim što je , kompleksnije, trajnije, što znamo napraviti i što će biti svojevrsna osobna karta za naše daljnje aktivnosti. Ja vjerujem da nakon iskustva u istraživanju zločina komunizma i iskustva u pravljenju filmova mogu napraviti takav film, a i kolege u udruzi su u to povjerovali.
Narod: Vaš posljednji dokumentarac „Zaustavljeni glas“ osvojio je nagradu publike na Danima hrvatskog filma 2011. Karakteristično je da u njemu priču o padu Vukovara pričate iz pozicije žrtava i tzv. običnih ljudi. Iz najave „Neprijatelja naroda“ stječe se dojam da je riječ o istom pristupu?
Donekle da, okosnicu filma čine priče o šestero ugledanih građana koji su bez traga i bez groba „ nestali „ u represiji komunističkih vlasti u poslijeratnom razdoblju od 1945. do 1948. godine. Kao što možete vidjeti na našoj internetskoj stranici jedan od ciljeva našeg djelovanja je dati žrtvama Ime, Lice i Glas. To je ono čega se svi totalitarizmi boje i što svim silama nastoje spriječiti. I danas. Nije li vama malo čudno da mi znamo više o žrtvama Staljinovih logora i represije, nego o žrtvama Titovih logora i represije?
Narod: Zašto se totalitarizmi boje svojih žrtava?
Zato jer su žrtve, kada ih iz brojki i statistike pretvorite u ljude s imenom ,licem i glasom najvjernije ogledalo i ujedno najteža optužba totalitarnih sustava. Kad vidite lice osamnaestgodišnjeg dječaka kojeg iz roditeljske kuće odvodi UDBA nekoliko dana prije mature i to ne 1945. već 1946. godine i kojem se otad gubi svaki trag, onda vam šef UDBE više nema što reći u obranu sustava.
Narod: Zašto ste se odlučili producirati film kao udruga?
Dijelom zato što ne postoji potpora sustava i zanimanje institucionalnih izvora za financiranje ovakvih projekata. Naprotiv, ovakvi se projekti sustavno nastoje spriječiti ili zaustaviti. Vjerujemo da kao udruga možemo najlakše isfinancirati projekt. A velikim dijelom odlučili smo se film producirati kao udruga i zato što želimo njime potpuno raspolagati i učiniti ga uvodom u naše daljnje djelovanje. Ne želimo da nam netko poslije kaže : aha sada je to vidjelo dvjesto ljudi i dalje nema interesa.
Narod: Na svojoj internetskoj stranici predstavljate model doniranja/sudjelovanja kroz kojeg svaki donator postaje sudionikom projekta . Možete li nam objasniti o čemu je riječ?
Svi se filmovi u nas financiraju donacijama: proračunskim ili privatnim novcem, najčešće kombinacijom. Kako nam institucije, osim rijetkih izuzetaka baš nisu sklone, pozvali smo na sudjelovanje građane, privatne donatore i to baš sve koji vjeruju da je ovo što radimo vrijedno, da je to dobar put, koji tome žele pridonijeti, sukladno svojim mogućnostima. Zauzvrat želimo darovati baš svakom donatoru, bez obzira na visinu njegove donacije, DVD s počasnom kopijom filma, kao zahvalu za sudjelovanje, ali i kao svojevrsnu obvezu da pogleda, promisli, širi dalje. To sudjelovanje malih donatora nam je zbog toga iznimno važno, premda niti od velikih ne bježimo. Naprotiv.
Narod: Kada planirate premijeru filma?
Želimo da to bude naš prilog obilježavanju 25. godišnjice pada komunizma u Europi, ove jeseni.
Narod: Ako je to tek prvi korak, možete li nam reći koji su sljedeći?
O tome ćemo detaljnije izvjestiti također najesen.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
