Jedna od najvećih boljki demokracije je njeno svođenje na partitokraciju, te samim time politiku na teatar: Vi iziđete na biralište i pokušate “kupiti kartu” za promjene, nakon čega, umjesto da “glumci” rade za “publiku” koja je kupila karte i dala im kruh u ruke, oni igraju svoje uloge ne za narod koji ih je izabrao već za stranačkog vožda koji potom mijenja scenarij (izborna obećanja) na klijentelističkoj i nepotističkoj matrici. Tako se demokracija zapravo ismijava i pretvara u dogovornu demokraciju gdje pod prividom pluralizma imate nekoliko frakcija iste klijentelističko – nepotističke matrice proistekle iz bivšeg sustava u kojem se stalno mijenja sve da bi sve ostalo isto.
Kada je bilo koja samosvjesna i kompetentna osoba pokušala “probiti” taj teatar sjena doživjela bi sudbinu Davora Stiera ili Tonina Picule, svejedno. A Piculin uspjeh najjači je argument za preferencijalnost. Ta nije Europa glupa! U politiku stoga sve više idu musilovski ljudi “bez svojstva”, koji se ni na kojem drugom području ljudske djelatnosti ne bi uspjeli pozicionirati, jer za takav sustav kakav je kod nas na djelu napravljen za ljude bez svojstva, potrebna je samo jedna “kompetencija”, lojalnost stranačkom voždu, pa “kud on tu i ja”.
Psihijatrija bi takav proces nazvala kolektivnom depersonalizacijom, a kazališnim rječnikom to bi se nazvao lutkarski teatar, ili kazalište sjena. Kada se pak pokaže ne samo duboko nedemokratski karakter aktualnog partitokratskog sustava s pljačkom narodne imovine kao konstantom bez obzira na promjene vlasti, onda nastupa sindrom naknadne pameti, pa ova izbacuje ovoga iz stranke, nju, ovaj, a tko će ovoga, pitanje je vremena. Narod gleda desetljećima taj teatar i sve manje izlazi u “kazalište”, na izbore, apstinencija cvjeta. Zar to nije alarm da uistinu promijenimo nešto?
Sustav koji predlaže referendumska inicijativa „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“ sukladan je sustavu najizvrsnijih europskih demokracije, i nije izmišljanje “tople vode”, već primjena lijeka koji je upotrijebljen već na drugim “pacijentima”, u drugim zemljama (skandinavskim, recimo) na koje se inače pozivamo kao na uzor, dakako, kada voždovima odgovara. Te pak promjene najbolje je izvršiti promjenom Ustava, čime bi se i svi “niži” zakoni morali tome uskladiti. U protivnom, budući da je narod već toliko puta prevaren, ići na promjene samo kroz izmjenu izbornog zakonodavstva u ovakvom sustavu dogovorne demokracije jamačno bi se dogodio već spomenuti sindrom: Mijenjajmo sve da sve ostane isto. Ja im ne vjerujem, bez obzira koje boje bili.
Argumenti kako je referendum nepotreban trošak su jalovi, da ne kažem licemjerni. Gledajući aktualne sudske procese protiv političara i od njih postavljene stranačke “gospodarstvenika” iz raznih svjetonazorskih opcija i silan ukradeni novac, to je zamjena teza. Jer je upravo izmjena izbornih pravila putem referenduma jedini lijek za silno rasipanje, krađu, novca, koji završava u privatnim džepovima stranačkih voždova i njihovih paževa i poslušnika. Taj partitokratski teatar zvan od milja demokracijom treba prekinuti u ime istinske demokracije, tj smanjenjem demokratskog deficita.
Za kraj bih želio biti slikovit, pa i ciničan: Po mom mišljenju ovaj “skupi i nepotrebni referendum” je nešto što bi toliko “pojeftinilo demokraciju” do te mjere da bi već nakon jednog izbornog ciklusa građani koji će kontrolirati svoje a ne voždovske zastupnike i lutke, mogli im “isplatiti otpremnine” da napuste ovaj teatar dogovorne demokracije i pokrenu neki privatni biznis ili se dodatno obrazuju, a na njihovo mjesto dođu “glumci” koji, osim što manje troše na šminku, torbice i kostime, recitiraju role koje im nije napisao stranački vožd, već narod koji im je poklonio povjerenje. I koji će im, ako loše budu igrali ulogu, pokazati put u garderobu i neko manje zahtjevno radno mjesto.
Ukratko: narod je poslodavac političarima, pa hajdemo promijeniti Ustav da svoje radnike koje pošteno plaćamo, pošteno i kontroliramo. U protivnom, a to nam i međunarodne financijske institucije stalno poručuju, srljamo u bankrot. E, pa poduzmimo nešto!
*Dr. sc. Ivica Šola, Predsjednik katedre za medijsku kulturu na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
Tekst se nastavlja ispod oglasa
