Ovogodišnja 71. obljetnica i spomen-misa na komunistički zločin u Macelju održana je pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora.
Na području Macelja dosad su istražena 23 grobišta, a istraživanja su zbog neutvrđenog razloga i nalogodavca naprasno prekinuta 1992. godine. U Macelju se nalaze pokopani ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova, ubijenih u noći s 4. na 5. lipnja 1945. godine. Ukupno su ekshumirane 1163 žrtve i 22. listopada 205. dostojanstveno pokopane, od ukupno pretpostavljenih 13.000 žrtava po izjavama svjedoka. U spomen tim žrtvama, kao i svima stradalima na svim križnim putevima, služena je i ove godine sveta misa. Prije mise molio se Križni put koji je za maceljske žrtve napisao fra Bonaventura Duda. Svetu misu služio je pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar uz pomoćnog biskupa zagrebačkog mons.dr. Ivana Šaška i preko tridesetak svećenika, od Hercegovine, Bosne, sve do Hrvatskog zagorja.
Prije spomen-mise, po jakoj kiši, biskup mons. dr. Pero Sudar posjetio je samo mjesto pogubljenja svećenika, jamu IV.D u Lepoj Bukvi. Tu se pomolio i porazgovarao sa hodočasnicima koji su prije križnog puta i mise došli ovdje zapaliti svijeće.
Poslije molitve križnog puta brojna izaslanstva predstavnika vlasti, udruga i društava položila su vijence i zapalila svijeće. U ime predsjednice Republike Hrvatske to je učinila njezina izaslanica Bruna Esih, u ime predsjednika Sabora saborski zastupnik iz Krapinsko-zagorske županije Žarko Tušek te u ime Ministarstva branitelja ministar Tomo Medved.
Na početku svete mise biskup Sudar je zahvalio ovim riječima:
“Od svega srca zahvaljujem predsjedniku Udruge Macelj 1945. dr. Stjepanu Bačiću i njegovim suradnicima, župniku, fra Vladi Mustaču i svim suorganizatorima za poziv da na ovome svetom i tužnom mjestu, u zajedništvu vjere u Boga, pijeteta i ljubavi prema žrtvama sa svima vama slavim ovo Misno slavlje. Prenosim osjećaje duboke zahvalnosti Crkve i naroda iz Bosne i Hercegovine svima čijim su zalaganjem i nastojanjima zemni ostatci 1163 žrtve Maceljske gore ekshumirani i dostojanstveno sahranjeni. Među njima je i dvadeset i jedan svećenik, većina iz Bosne i Hercegovine!
Dobri Bog božanski uzvratio plemenitome fra Dragi Brglezu i svima koji su sudjelovali u ovome djelu humanosti i kršćanskoga milosrđa. Nalazimo se na mjestu i spominjemo se događaja koji vape za Božjom pravdom. Moleći, najprije, da Bog nama oprosti grijehe, mi ovim svetim Misnim slavljem i vlastitom spremnošću moliti za oproštenje i svima praštati, u Godini Božjega milosrđa, kriku za Božjom pravdom želimo pridružiti naš vapaj za Božjim milosrđem. Samo tako se smijemo nadati da će žrtve kojih se danas spominjemo i sve žrtve, ujedinjene s Kristovom žrtvom na ovome oltaru, milosrdni Bog pretvoriti u izvor čišćenja i ozdravljenja za hrvatski narod i sve narode ovoga dijela Europe!”
Potom je u propovijedi biskup dr. Sudar poručio slijedeće:
“Sestre i braćo, stojimo na mjestu koje nas sjeća na zlo i zločin pred kojim bi svaka ljudska riječ, svaki ljudski govor zvučali prazno, a i svako ljudsko djelo bi bilo nedjelotvorno, ako bi ostalo samo i čisto na ljudskoj razini i zatvoreno samo u ovozemaljske međuljudske odnose. Nažalost, čovjek može učiniti i nepojmljive zločine, može nedužnome čovjeku oduzeti život, kako su oduzeti žrtvama Maceljske gore, i stotinama milijuna žrtava tijekom ljudske povijesti. Ali, čovjek ne može vratiti život koji je oduzeo i, zato, i kada bi htio, nikada ne može adekvatno i potpuno ispraviti nanesenu nepravdu. Naime, ako bi smo danas, nekim čudom, i mogli spoznati i izreći svu istinu o onome što se ovdje i na svim stratištima Križnoga puta dogodilo, kada bi smo uspjeli točno saznati tko je naredio a tko izvršio ove i sve druge zločine i sve ih pravedno kaznili, najvažnija i najbolnija činjenica bi ostala takva kakva jest. Naime, sva ljudska nastojanja ne mogu izbrisati niti umanjiti nezamislive boli i patnje koju su žrtve podnijele. Svaka smrt je izvor ljudske boli i patnje. Ali nasilna smrt postavlja pitanja na koja ljudski duh i um nemaju valjanoga odgovora! Čovjek je biće koje je sposobno sebe i druge dovesti u bespomoćna i bezizlazna stanja duha!
Kako smoći hrabrosti utemeljeno govoriti o dostojanstvu čovjeka i nepovredljivosti njegova života gledajući u oči činjenici da ovom prekrasnom planetom Zemljom ne prestaju teći potoci ljudske krvi, sve od krvi Abela pravednoga do krvi u ovome trenutku negdje u svijetu umorenoga nedužna čovjeka? Zar nije presmiono, pa i licemjerno, govoriti o slobodi i demokraciji, o istini i pravdi a, istovremeno, znati da su ljudski odnosi pa, zato, i svi društveni sustavi utemeljeni na velikoj mjeri obmane i prijevare i prožeti manjom ili većom mjerom nepravde i izrabljivanja slabijih i malobrojnijih? Zar tome, tako bolno i tragično, ne svjedoče i žrtve kojih se danas sjećamo? Ondašnja hrvatska državna vlast je, nažalost, prihvatila hrvatskome narodnome biću stranu i, pokazalo se, za njega i za druge pogubnu nacističku ideologiju kao uvjet ostvarenja legitimne čežnje toga naroda za slobodom. A onda je ta ista vlast, bježeći od odmazde, veliki dio toga naroda povela na put bez cilja i, spašavajući samu sebe, ostavila ga na milost onima što se na nemilost zakleli. Komunistička ideologija je ove žrtvovane ljude, nakon završetka rata i sukoba, bez suda i suđenja, poslala u smrt kakvu samo najgora mržnja živome biću može nanijeti, a sve pravdajući to potrebom da se zasvagda zatre, ne prije svega, jedna druga neljudska, ona nacistička, nego njoj u zlu konkurentska ideologija. Čovječanstvo je sukob i smjenu tih dviju, po mnogo čemu identičnih, ideologija samo u ratu platilo sa pedeset milijuna ljudskih života, a njihov smrtonosni zadah na ovim našim prostorima još i danas truje ljudske duše i zavađa, ionako porobljavanjima i međusobnim sukobljavanjima, izmučene i iznakažene narode. Do dna duše zgroženi strahotama tih dviju, u svome korijenu, bezbožnih i zato nužno i protiv ljudskih sustava, koji nisu služili čovjeku, nego su se čovjekom služili, zahvalni smo Bogu za mrvu slobode s kojom danas pokušavamo njihove posljedice duhovno i moralno preživjeti! Međutim, smijemo li slobodom zvati stanje ljudskoga duha i društva u kojemu duhovni potomci ideologija, čijih se žrtava sjećamo, i dalje nesmiljeno i bezdušno žrtvuju istinu, s jedne strane, pravdajući a, s druge, veličajući te nesumnjivo neljudske ideologije? A temeljni zahtjev ljudskosti traži da se, konačno, iz masovnih grobnica i jama iskopaju i dostojanstveno sahrane sve žrtve. I zato s tugom se mora doviknuti da darovanu slobodu još živimo kao robovi prošlosti i da će tako ostati dok sućutnom suzom u oku ne oplačemo sve žrtve i s iskrenim bolom u duši ne zažalimo zbog svih zločinaca. To je temeljni preduvjet oslobađanja od teške prošlosti i slobode za budućnost koja neće plašiti i od koje ljudi neće bježati. Ali kako do istine koja oslobađa u okruženju i društvu koje, kao d se posve svjesno, stavilo u službu neistine? Nismo li i mi danas ovdje, zbog te posvemašnje suprotstavljenosti i isključivosti, i sami u opasnosti da, i tako potrebnim sjećanjem i molitvom za ove žrtve, i ne htijući, postanemo dijelom toga nečasnoga kockanja dostojanstvom mrtvih za sitne interese živih?
Sestre i braćo, očito je da ima samo jedan siguran i provjeren način pročišćenja i čestitoga utemeljenja naših ljudskih misli, nakana, riječi i djela. Za vjernika ima samo jedan put kojim mu je moguće izbjeći zamku mržnje i sveprisutne podijeljenosti i netrpeljivosti. A to je svjetlo Božje riječi i snaga Božjih djela! Unatoč bolnoj činjenici da se žrtvi ljudske mržnje može pričiniti da ni Bog nema valjanoga odgovora na ljudski vapaj i zato šuti pa šuti, kako, u Spomenici Macelj 1945. vrijednoga autora gosp. Borovčaka, zapisa pokojni Stjepan Brajdić, koga se zbog njegove ljudske i vjerničke veličine danas sa zahvalnošću sjećamo. Izvor nade i velike ljudske sreće u moru stradanja i zločina vjernik je pozvan tražiti i nalaziti upravo u činjenici da Bog niti šuti, niti uprazno govori. To nam potvrđuje i Božja izgovorena riječ što smo je danas čuli u prvome i drugome misnom čitanju i, napose, ono što nam Evanđelje donosi o Isusovu čudu koje je plod njegova sažaljenja nad majkom koja pokapa sina. Jahve, Bog Otaca njegovih i naših prihvaća molitveni vapaj vjernoga proroka Ilije, čovjeka Božjega i vraća život mrtvome djetetu žene koja ga je ugostila. U Isusu se Bog objavio, ne samo kao Bog koji čuje i uslišava ljudske vapaje i molitve, nego kao Bog koji u svome božanskom Srcu osjeća sažaljenje nad majkom udovicom koja nariče za mrtvim sinom jedincem. Božje milosrđe i sažaljenje ide do mjere da je i sam stao u red svih nasilno umorenih, svoj vapaj s križa pridružio njihovu kriku i svoju krv pomiješao s krvlju njihovom. To je bio njegov stav i odgovor na stanje i pitanje čovječje zloće i svih neljudskih režima i ideologija! I ako je čovječanstvo majka udovica koja oplakuje sina jedinca, a jest, onda je Bog Isus koji svojom otkupiteljskom žrtvom dovikuje: Ne plači! Eto poruke za sve žrtve mržnje, nasilja i nepravde. Eto odgovora na sva ljudska neodgovorena pitanja. I neće Bog ostati na praznoj riječi, on će je potvrditi svojim božanskim djelom. Kakva li će radost među žrtvama kojih se danas sjećamo i žrtvama sveukupne ljudske povijesti biti i kako veličanstven odgovor Božje pravde na sva naša tjeskobna pitanja, kada se, prema Božjemu obećanju, ove izmiješane i sve druge, tko zna gdje, razbacane ljudske kosti u dan Uskrsnuća počnu pribirati i proslavljenim tijelom zaodijevati! Božansko sažaljenje i Božje milosrđe, koje će svoj vrhunac doseći u činu uskrsnuća mrtvih, je dostojan i dostatan odgovor svim majkama kojih se bolni vapaj da im se vrate ubijenu djeca razliježe kroz krvavu ljudsku povijest. Blago svima koji mogu i hoće u ovo veliko Božje obećanje vjerovati!
Vjera u Uskrsnuće daje vjerniku milost i snagu da ga, poput Isusa, duša boli zbog svake žrtve ljudske mržnje i nepravde i da ih sve osjeća svojima. Na drugoj strani, vjerniku ni jedan zločinac ne može i ne smije biti tako njegov da mu zločin pokušava pravdati ili umanjivati, niti tako tuđi da zbog njega sudi ili osuđuje bilo koga, pa ni samih zločinaca. To je tajna Isusove zapovijedi ljubavi i prema neprijateljima! Svrha ovoga molitvenog okupljanja je da, kroz molitvu i zahvaljivanje, ispovjedimo vjeru u uskrsnuće kao završni čin ljudske povijesti i konačne objave Božje milosrdne pravde. Objavom svoga čovjekoljublja i sažaljenja, Isus nas obvezuje da današnju molitvu za žrtve Maceljske gore pretvorimo u vapaj Bogu da plaštem svoje milosrdne ljubavi zaogrne sve žrtve svih neljudskih režima i njihovih slugu. Bez te spremnosti naša molitva ne bi bila dostojna žrtava za koje molimo a ni Boga kojemu se molimo. Zato, molimo Boga da ovo svehrvatsko mjesto stradanja i sjećanja u našim nakanama i nastojanjima pretvori u mjesto molitve za mir i pomirenje u hrvatskome narodu i u svim njemu susjednim narodima. Samo to može i smije biti naš ljudski i vjernički doprinos da epidemija laži i mržnje ustupi mjesto istini i razumijevanju, a bolesna taština i pogubna gramzivost vođa poniznome služenju čovjeku kao jedinome neprolaznom dobru. Neka naša molitva bude očitovanje naše iskrene želje da s Isusovom žrtvom na oltaru prinesemo Bogu sve žrtve nasilja i nepravde ali i spremnosti moliti za sve zločince da se Bog svima smiluje a nama živima daruje milost istine i obraćenja!”
Po završetku svete mise otpjevana je hrvatska himna “Lijepa naša”, a zatim se u ime Udruge Macelj 1945. nazočnim hodočasnicima obratio član Udruge, prof.dr. Andrija Hebrang. Njegov govor prenosimo također u cijelosti:
“Poštovani oci biskupi, poštovani domaćine fra Vlado Mustač, dame i gospodo, dozvolite mi da na početku pozdravim izaslanicu predsjednice Republike Hrvatske gđu Brunu Esih i izaslanika predsjednika Hrvatskog sabora g. Žarka Tušeka, posebno pozdravljam predsjednika Udruge Macelj 1945 dr Stjepna Bačića, zatim autora vrijedne monografije „Macelj 1945.“ g. Damira Borovčaka, kao i sve vas nazočne.
Okupili smo se ovdje nad kostima nevino ubijenih da im odamo počast i vratimo dostojanstvo, da molitvom izmolimo milost za njihove duše. Naša Udruga Macelj 1945. inicirala je i pomogla izgradnju ovog svetišta u kojemu je održan najveći pokop u povijesti Hrvata, pokop 1164 žrtve koje predstavljaju samo mali dio zločinačkog komunističkog pohoda nakon II. svjetskog rata. Najveći mirnodopski zločin u europskoj povijesti komunisti su započeli kod Bleiburga, nastavili kroz Sloveniju, Maceljsku goru i stotinama kilometara dalje. Klanjamo se kostima koje leže pod nama, a ni broja im ne znamo. Otkopali smo tek mali dio skrivenih grobišta i u njima pronašli razbijene ili prostrijeljene glave razoružanih vojnika, ali najvećim dijelom civila, žena, djece, staraca i brojnih svećenika. Probušenih ruku i vezani žicom, neki živi zatrpani, s tragovima najtežih muka u kojima se je naslađivala razularena rulja vođena zločinačkom komunističkom organizacijom OZNE i kasnije Udbe.
Zločin su počinili oni koji se danas zovu antifašistima a primijenili su metode s kojima su se izjednačili s fašizmom. Isti ti tzv. antifašisti započeli su II. svjetski rat kao komunisti pod okriljem ruske Kominterne, ujedinjeni u zajednički zločin s nacistima temeljem pakta Staljin – Hitler iz 1939. godine. Izjednačavanje zločinačkih sustava komunizma i nacizma naglasilo je i Vijeće Europe, proglašavajući dan potpisa tog zločinačkog pakta, 23. kolovoz, kao dan žrtava svih totalitarnih režima. Tako su zločini komunizma i fašizma izjednačeni u cijeloj Europi osim u Hrvatskoj, a upravo su u njoj komunisti počinili najteže mirnodopske zločine u povijesti jer su pobili preko 200 000 ljudi bez suda i sakrili njihove grobove. Tko skriva grobove svojih žrtava, pokazuje da je svjestan svog zločina!
Ti tzv. „antifašisti“ nisu bili ništa drugo do diktatori koji su ubijali svoje političke neistomišljenike. Veliki zločin počinili su i u svojim redovima jer su likvidirali sve one komuniste koji su se zalagali za hrvatsku državnost i državotvornost. Poubijali su sve prave hrvatske komuniste, na čelu s liderom prohrvatske frakcije Andrijom Hebrangom, i tako pokazali pravo protudemokratsko, protuhrvatsko i zločinačko lice. Kakvi su to antifašisti koji ubijaju antifašiste? To je do danas ostalo zabranjeno pitanje!
Zato treba razlikovati antifašizam od komunizma, koji je kao totalitarni sustav ubijao političke protivnike. Danas to tvrde i njihovi poslijeratni pomagači iz Velike Britanije, koji su im izručili zarobljene stotine tisuća civila kod Bleiburga. Trebalo je proći sedamdeset godina da pročitamo u britanskom listu Daily Mail kako je Tito jedan od najvećih svjetskih zločinaca jer je ubio 570 000 ljudi samo zato jer su mu bili politički protivnici! Svi su progledali i vide istinu o tom zločincu, osim zaslijepljene skupine hrvatskih jugokomunista. Vijest iz britanskog lista nekoliko godina se je tajila od naše javnosti. Isto tako godinama se taji i priznanje pukovnika zloglasne OZNE Jefte Šašića da mu je masakr stotina tisuća ljudi kod Bleiburga osobno zapovjedio Josip Broz Tito! Njegovo svjedočenje, objavljeno u knjizi srbijanskog istraživača Pere Šimića, današnji slijednici jugokomunističke ideologije kriju kao zmija noge! Ti i brojni drugi dokumenti dokazuju da je Ttito zločinac a komunisti izvršitelji zločina!
Današnja generacija tzv. antifašista, a zapravo jugokomunista, nastavila je zločin zabranom iskopavanja posmrtnih ostataka žrtava svojih očeva. Pedeset godina nije se o tim žrtvama smjelo govoriti. Mlada nezavisna hrvatska država zbog srpske agresije devedesetih nije mogla lustracijom isključiti slijednike jugokomunista iz javnog života. Oni su pritajeni čekali završetak rata a onda su krenuli u protunapad. Ometali su iskapanja žrtava saborskom povjerenstvu osnovanom 1992. godine. Dolaskom na vlast, čelnik njihove partije Ivica Račan zaustavlja sva iskopavanja u strahu da se ne otkrije točan broj žrtava. Zločin nad posmrtnim ostacima žrtava nastavlja sadašnji šef partije Zoran Milanović, koji dolaskom na vlast zatvara Ured za iskapanja žrtava komunističkih zločina i to samo godinu dana nakon što smo ga osnovali. Otkopali smo u Gračanima posmrtne ostatke pobijenih maloljetnika i pacijenata obližnje bolnice Brestovac a takva je istina morala biti zaustavljena. Nakon ukidanja Ureda Milanović uz potporu tadašnjeg predsjednika Josipovića povlači novi zločinački potez i daje daljnja iskapanja voditi bivšem visokom dužnosniku UDBE Ivanu Grujiću znajući da će tako sve biti uspješno zaustavljeno.
Sa žaljenjem moram iznijeti još jednu okrutnu istinu, koja se događa upravo u ovo vrijeme ovdje u Macelju, u nedalekoj Smiljanovoj grabi. Umjesto otkapanja skrivenih grobova, županijska vlast započinje zemljane radove zbog navodne sanacije oborinskih voda. Dok se ne utvrdi istina, ne može se preko kostiju komunističkih žrtava ništa graditi, prijetvorno se zauzimajući za boljitak ljudi ovoga kraja. Zaustavite ih da ne ponove zločine svojih uzora s namjerom da zabetoniraju i preplave grobove, a s njima i istinu!
Što se to danas događa s našom napaćenom Hrvatskom? Šokirani porazom na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, u strahu da će se nastaviti otkrivanje istine, ali i u strahu za gubitkom unosnih pložaja u državnim službama, slijednici jugokomunista smišljaju pakleni plan. Optužuju nas da smo mi fašisti! Kleveću vlastitu državu pred drugim zemljama, crtaju nam svastike na stadionima, odijevaju u fašističke uniforme na skupovima osobe koje ni ne govore hrvatski jezik. Takvo iskustvo imam osobno, kada sam prije nekoliko godina na Bleiburgu govorio u ima Hrvatskog sabora. To je taj jasan rukopis onih koji i danas ometaju istraživanja posmrtnih ostataka žrtava komunizma, koji nas danas lažno optužuju za fašizam a sve u namjeri da zaustave istinu. Nemojmo im dozvoliti da uspiju u tom naumu, da i dalje falsificiraju istinu o mrtvima i tako onemogućavaju pomirbu živih!
Izmišljaju tobožnje afere da bi srušili domoljubnu vlast, vrijeđaju i napadaju ministre koji znadu razlučiti povijesni antifašizam od zločinačkog komunizma. Dok se je u drugim postkomunističkim zemljama provela lustracija, a u Poljskoj se ovih dana i zakonom zabranjuje promidžba komunizma, kod nas se imena najvećih komunističkih zločinaca sa crvenom petokrakom kočopere na nazivima naših trgova i ulica! Zaustavimo tu zločinačku zvijezdu petokraku pod kojom su nas ubijali 1945. godine, ali i u nedavnoj srpskoj agresiji devedesetih!
Kažu nam da smo fašisti, a mi smo pobijedili jedini fašizam novijeg vremena koji se je u obliku srpske agresije devedestih nadvio nad Hrvatskom! Da, to su bile fašističke metode s kojima su okupirali trećinu države, protjerali 240 000 Hrvata s ognjišta, pobili 8 000 civila od kojih su polovina ubijenih žene i djeca! I o tome se šuti, ti podatci se skrivaju, jer bi istina onemogućila blaćenje hrvatskog naroda i kažnjavanje hrvatskih branitelja!
Slijednici jugokomunista danas plešu u kolu sa svjetskim pokretom anarhista, a glavni im je cilj uništiti hrvatske svetinje dom, domovinu i vjeru! Ali mi smo znali i u težim vremenima sačuvati svoj dom, obraniti svoju vjeru i domovinu, pa im ni danas nećemo dopustiti da nam ih unište!
Zato ne posustajmo u borbi za istinom, jer jedino istina može premostiti duboki jaz među hrvatskim narodom! Rezolucija 1481 Vijeća Europe o zločinima komunista nas uči da nema pomirbe bez istine. Poručujemo onima koji nas opominju da se ne bavimo prošlošću, da je baš zbog laži o našoj povijesti hrvatski narod tako duboko podijeljen. Svi mi, a ima nas na stotine tisuća, koji ne znamo za grobove svojih najmilijih, želimo istinu. Zato apeliramo na našu vlast, nastavite istraživati skrivena grobišta, a pobrojali smo ih na 940 lokaliteta u Hrvatskoj i oko 170 u Sloveniji! Nastavite dostojno pokapati nevine žrtve ubijene bez suda, dajte da se i mi imamo gdje pomoliti za njihove duše! Tek kada osvijetlimo našu prošlost moći ćemo se međusobno pomiriti, ujediniti i raditi zajedno za svekoliki napredak naše voljene Hrvatske!
Zoran Milanović, čelnik današnje partije, nedavno je zaprijetio izjavom: „Ili mi, ili oni!“. To je njihov program podjela i svađa koji vodi u propast. Mi, kao kršćani, poručujemo im: I vi i mi, pomirimo se i zajedno gradimo Hrvatsku! Samo nam dajte da iskopamo naše mrtve zbog kojih pate generacije! Dopustite da nove hrvatske generacije živ e u miru utemeljenom na povijesnoj istini kako o komunizmu tako i o srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, pa će biti bolje i vašoj i našoj djeci!
Zato s ovoga mjesta završavam svoju poruku onima koji priječe otkopavanje hrvatske istine. Iskopajmo istinu da bi se naša djeca prestala dijeliti, da ne budu vaša i naša, nego naša zajednička, hrvatska djeca, djeca zajedničke bolje hrvatske budućnosti!”
Za kraj, pohvalno je da je na Macelj došao ministar hrvatskih branitelja, general Tomo Medved. Veliki su napor učinili i hrvatski branitelji Udruge 100% HRVI predvođeni tajnikom Markom Radošem. Bio je nazočan i arhiepiskom Hrvatske pravoslavne crkve +Aleksandar Radoev Ivanov. Izaslanica Predsjednice RH je nazočila, izaslanik Predsjednika Hrvatskog sabora također je nazočio, a izaslanik Predsjednika Vlade RH nije bio ni predviđen. Nedolazak premijera Oreškovića nekoliko dana unaprijed administrativnim pismom je najavio njegov tajnik. Naravno, da se župan Krapinsko-zagorske županije na spomen-misama ne pojavljuje, jer partija ne priznaje stravične Titove zločine, kao ni da se Titovo lovište u Macelju pola vijeka ‘na gotovs’ čuvalo pod prijetnjom smrti.
Ostaju i dalje zabrinjavajuće činjenice u Macelju: U četvrt stoljeća samobitne, slobodne i demokratske vlasti u Hrvatskoj (sic, zar ne?), na spomen-misama nikada do sada nisu nazočili ni govorili, ni jedan Predsjednik RH, ni jedan Predsjednik Hrvatskog sabora, ni jedan Predsjednik Vlade RH. Skandalozno i šokantno? Zar nam može u Hrvatskoj biti bolje, ako se svaka vlast plaši povijesne istine, strahuje objelodaniti Titove zločine pod “lijepom kapom partizankom” zbog pokliča paklenih komunističkih potomaka. Već se prognozira, kako poslije idućih novih izbora, slijedi još pogubnije betoniranje istine, s najavama za slijedećih četvrt stoljeća.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
