Ivana Bokan, magistra sestrinstva iz Splita, svjedoči svjetskoj javnosti o ljudskim sudbinama, strahovima, plemenitosti i hrabrosti za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj 1991. godine. Opisala je iskustvo medicinske sestre iz tog razdoblja, zadužene za brigu o stanovnicima opkoljenog Kijeva. Njezin tekst prihvatio je časopis Hektoen International, koji objavljuje članke o umjetnosti, edukaciji, etici, literaturi, zdravstvenoj skrbi, povijesti i humanosti povezanima s medicinom. Hvala Ivani Bokan. Originalan rad pročitajte na adresi OVDJE.
Donosimo prijevod članka na hrvatski:
Longeta
Svog iskustva u Domovinskom ratu sjećam se jasno kao dan. Bilo je to u proljeće 1991. godine; tih je dana rat tek počinjao. Kijevo je bilo okupirano jugoslavenskom vojskom i paravojnim snagama. Ljudi su ipak ostali u svojim kućama, jer teško je napustiti svoj dom i sve što je naraštajima stvarano u kamenu i šačici crnice zemlje. Hitno je trebalo opskrbiti okupirano područje sanitetskom opremom i lijekovima za očekivani napad.
– Ma sigurno će nas napasti danas, sutra, osjeti se to u zraku – rekli su mi jučer Vrličani u Zdravstvenoj stanici dok sam se pozdravljala i krenula sanitetskim vozilom preko rampe u Civljanima do Kijeva.
– Mogu Vas i zadržati, ne dozvoliti Vam da se vratite, ali ne dajte se! Vi ste glavna sestra, imate „težinu“! – kaže mi vozač.
Uplašena sam, ali gledam ga oštro:
– Ja samo organiziram zdravstvenu službu na terenu za moguće ranjenike, bolesne. Ne znam tko može biti pacijent, meni je svejedno, mi smo zdravstveni radnici, profesionalci.
Put kroz Vrliku i Civljane, srpsko selo sada nastanjeno ne domaćim srpskim stanovništvom, nego paravojnim snagama i vojnicima jugoslavenske vojske koji na tenku kontroliraju ulaz u Kijevo, sve je samo ne ugodan. Domaće je stanovništvo većinom iselilo, jugoslavenska vojska i paravojne snage su nastanile selo i sada kontroliraju prolaz prema Kijevu, grupiraju snage čekajući zapovijed za napad.
Drukčiji osjećaj putovanja nego jučer. Vožnja kukuruznim poljem kojim lagano, dostojanstveno teče Cetina, prostrana polja kojima lelujaju tek procvali makovi, ne čuje se cvrkut ptica, nema djece na livadama, majki koje se spremaju za rad u polju. Samo ponegdje ispred kuća kakva kokoš ili mačka koja prestrašeno pretrčava cestu. Muk, tišina, nema civila, a proljeće je, nitko ne sadi krumpire, kapulu, blitvu. Preplavljena sam osjećajem tjeskobe dok se vozimo i šutimo, turobna tišina od koje mi zastaje dah, ometana samo kucanjem moga srca, strah, nemir koji mi ne da disati. Promatraju nas, prate svaki naš korak, a nikoga ne vidimo, samo taj strašni osjećaj nelagode, na nišanu sam – samo jedan pogrešan korak i više me nema.
U Zdravstvenoj stanici sanitetska ekipa i nekoliko seoskih žena zabrinuto očekuju naš dolazak.
– Prošli ste, hvala Bogu, sutra je već upitno.
Užurbano unosimo kutije, prebrojavamo sve zalihe, popisujemo što nedostaje, što je još potrebno hitno prenijeti preko rampe. Prilazi mi tiho, vrlo oprezno pogrbljena starica, zaokruži pogledom i, unijevši mi se u lice, moli:
– Kvasca, sestro, kvasca nam treba. Lijekova ima, bojimo se mi gladi. Brašna i soli imamo, ali kvasca će biti malo, pomozite. Ima u selu još bolesnih i djece, biti ćemo gladni, gladni kruha.
Zvoni mi to u ušima: „Djeca gladna plaču… gladna… gladna kruha“. Smijem prenijeti samo dječju hranu i mlijeko uz sanitetski materijal, ali ništa drugo. Imam malo osoblja s kojim mogu povjerljivo razgovarati i savjetovati se, ne znam ih dugo, ljudi su se promijenili, strah ih je.
Na povratku kroz Civljane zadržavaju nas na rampi, pregledavaju papire. Ne znamo hoće li nas propustiti, što čekamo, osjeća se alkohol kad se približe, ništa ne pitamo. Važno je proći i vratiti se, omogućiti i sutra prolazak.
Vratim se natrag u Dom zdravlja, nađem kolegicu i tiho joj kažem:
– Nemamo puno vremena, molim te samo radi i šuti.
Smireno, strpljivo, pazeći da ne oštetimo ambalažu otvaramo dio kutija mlijeka u prahu, vadimo mlijeko a stavljamo instant kvasac umotan u vatu (da što manje šuška prilikom transporta), sve uredno zatvaramo i slažemo za transport. Malo je to kvasca, treba prenijeti još, moramo sutra prenijeti, prekosutra je upitno. A longete za imobilizaciju, koje nam stalno smetaju, preskačemo. Odjednom pogledam u njih pa u kolegicu, kimnemo glavom i krenemo. Longete oblažemo slojevima vate u kojoj su poslagane vrećice kvasca, izvađene iz kutija i pažljivo omotane. Sve čvrsto povezujemo zavojima i odlažemo za transport. Nitko neće biti gladan. Ovo mora sutra proći, znam da hoće.
Trgnem se, a vani mrak, tišina. Skupljena na fotelji u radnoj sobi, u bijelom mantilu i trakom s crvenim križem na ruci (zašila sam je, padala je). Dignem se i zapnem za longetu, lijepo i uredno omotanu longetu, jednu, drugu, dođem do kutija i vidim kako na drugoj fotelji kolegica spava u uniformi. Zaspala je, savladao je umor, san. Čim iziđe sunce i popijemo kavu, krećemo u Kijevo.
Vožnja do rampe u Civljanima je duga, duža nego jučer, nelagoda je sve veća, seoska dvorišta su prazna, a u vrletima magla. Hladno je, hladnije nego jučer, iako proljetno sunce sija punim sjajem. Približavamo se rampi, a na tenku, čini mi se, uvijek stoji isti vojnik, i nikada ne trepće. I dok ga gledam, osjećam kočenje vozila, vratim pogled na cestu i sledim se. Nije na rampi jedan vojnik kao svaki dan dosada, nego njih desetak, ovaj puta naoružanih do zuba. Pogledam vozača, izlazimo iz vozila čekati dozvolu za prolaz. Bučni su danas, glasno razgovaraju i teturaju, nazdravljaju nekom bocom. Knedla mi je u grlu sve veća, ruke hladne a usta suha, no korak mi je siguran. Glas ne smije zadrhtati, treba mirno odgovarati i dobiti dozvolu. Danas zbog kruha, zbog gladne djece i staraca. Zbog one starice koja nas čeka, slobode i radosti života, zbog suza moga naroda, zbog prkosa neprijatelju.
– Stoj, gde ste krenuli, šta prevozite? – oštrim, ratobornim glasom pita jedan od desetorice naoružanih vojnika.
– Dobar dan, evo moja iskaznica, glavna sestra, idem pripremiti sve za cijepljenje djece u Kijevu, nalog Ministra.
Jedan mi postariji vojnik izvuče nalog iz ruke, odmiče ga od očiju i prevrće lijevo-desno, zavrti glavom i promrmlja nešto sebi u bradu.
– Otvaraj gepek, šta je u tim kutijama, brže! – gleda u vozača – Šta ti ćutiš, samo ona govori, kakav si ti muškarac, ona ti šefuje, a?!
Vozač krene prema vozilu s jedne, a ja lagano s druge strane. Čujem samu sebe:
– Evo dječja hrana, sokovi i keksići za djecu, da ne plaču kad vide sestru i doktora, zavoji za hitnu…
– A ove zamotane letve, šta je ovo, di ćeš s ovim?
Okrenem se i vidim vojnika kako, mjerkajući je, premješta longetu iz ruke u ruku. Koljena mi klecaju dok se pridržavam za auto da ne pokleknem. Pogledam vozača, a on mirno gleda tenk preko puta. Tada se sjetim da on ništa ne zna.
– To je za bolesnike s prijelomom kosti, da se kost ne miče pri transportu do bolnice, da ga manje boli – odgovaram.
– Ajde, ajde, beži, imam ja takvu kod kuće, sve su sestre iste, šta naume to naprave, beži – čujem kako mrmlja i gleda me ispod oka, a onda baci longetu natrag u vozilo i krene prema drugovima. Gledam longetu kako leti preko kartonskih kutija i pada na zadnje sjedalo.
– Sestro uđite, put je slobodan – čujem vozača. Sjednem i ne vjerujem, prošli smo, prošao je kvasac! Šutim i okrenem se pogledati longetu na sjedalu, a odjednom mi se učini da ne vidim dobro: Bože, zavoj je na longeti pukao, a dvije vrećice kvasca ispale su na sjedalo! Nabrzinu razmišljam što ću, zaustaviti se i uzeti kvasac, ići dalje i reći vozaču? Skinem šal koji mi je čuvao vrat od jutarnje hladnoće i prebacim ga preko vrećica kvasca i longete. Okrenem se naprijed i osjetim da se vozilo zaustavlja, a pred nama ugledam središte Kijeva. Čim sam otvorila vrata vozila, tople i srdačne oči starice, jedne od onih kojima je kvasac bio potreban, susrele su se s mojima. Zagrlila me bez oklijevanja kao da je čekala moj dolazak, a ne kvasac. Šapnula sam joj u uho – Prošao je kvasac.
Razumjela je i njene suze radosnice isprale su moju nesigurnost i strah. Obnovljenog optimizma, vjerovala sam da će se naši životi jednom vratiti u normalno stanje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
