Iako nisam najboljeg zdravlja, jutros sam na Cvjetnom trgu dijelio letke i pozivao prolaznike da dadu svoj potpis za referendumsku inicijativu udruge U ime obitelji. Imajući u vidu politički i medijski linč dr. Željke Markić, kojeg se ne bi posramili ni komunistički dikatori i zločinci Staljin i Tito, reakcije dobrog dijela Zagrebčana bile su pozitivnije nego što sam očekivao. Nisam doživio niti jednu neugodnost, a dobar broj ljudi s kojima sam razgovarao rekli su mi kako su već potpisali. Bio sam ugodno iznenađen i razmišljanjem nekih mlađih ljudi, koji su izrazili vidno nezadovoljstvo s onim građanima koji se cijelo vrijeme žale na teško stanje u državi, a osobno nisu voljni poduzeti bilo kakav korak da bi se u Hrvatskoj pokrenule promjene.
Dok sam stajao kod štanda za potpisivanje i promatrao ljude, misli su mi odlutale u travanj daleke 1990. godine kad sam kao politički emigrant, i javno deklarirani protivnik komunističke i velikosrpske Jugoslavije, iz daleke Australije došao u Hrvatsku s namjerom da pomognem u tadašnjoj inicijativi Hrvatske demokratske zajednice za izlazak Hrvatske iz Jugoslavije, ali i za demokratizaciju Hrvatske i hrvatskog društva. Možda zbog moje tadašnje neupućenosti i idealizma, u tim trenutcima ne samo da nisam osobno osjećao nikakav strah, nego strah nisam primijećivao niti kod velikog broja ljudi s kojima sam se u to povijesno vrijeme susretao privatno i na raznim javnim skupovima diljem Hrvatske. Ne zaboravimo, bilo je to vrijeme kad je formalno Hrvatska još uvijek bila sastavni dio komunističke Jugoslavije. Hrvatski narod je tada želio promjene i bio je spreman za te promjene i žrtvovati se.
Nažalost, danas kad imamo svoju samostalnu i demokratsku državu, i kad nam se ponovno pruža prilika da u Hrvatskoj pokrenemo nove velike i sudbonosne demokratske promjene, jedan dio hrvatskih građana živi u većem strahu nego prije prvih demokratskih izbora u travnju 1990. godine. Tragedija je u činjenici da danas strah u kosti Hrvata ne utjeruje samo socijalistička vlada Zorana Milanovića, nego taj strah svojim članovima sustavno usađuju i velike političke stranke kao što su SDP i HDZ.
Referendumska inicijativa udruge u Ime obitelji za promjenu izbornog zakonodavstva ne bi se pojavila da su velike političke stranke u Hrvatskoj na vrijeme poduzele potrebne korake za demokratizacijom izbornog sustava u Hrvatskoj. Osobno, referendumsku inicijativu doživljavam kao nužan korak prema demokratizaciji hrvatskog društva, što je, ujedno, i preduvjet za izlazak Hrvatske iz sadašanje društvene i gospodarske krize.
Iako je ostalo još svega malo više od dvadeset i četiri sata za potpisivanje, pozivam sve one hrvatske građane koji još nisu dali njihovu potporu referendumskoj inicijativi da to učine. Možda baš njihov potpis bude odlučivao hoće li Hrvatska krenuti u bolju budućnost ili ćemo se uskoro svi zajedno naći u opasnom kaosu koji možemo izbjeći ako se oslobodimo straha i podržimo referendum koji nudi rješenje i put prema izlazu iz današnjeg stanja u Hrvatskoj.
*Antun Babić bio je savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana i pomoćnik ministra povratka i useljeništva.
