Hrvatski institut za povijest ‘proizvodi’ 60 posto znanstvenih radova i knjiga iz povijesti, no nije pozvan da sudjeluje u kurikulumu, a sad ga još i prozivaju

S obzirom da je Hrvatski institut za povijest u posljednje vrijeme u različitim medijima i od različitih osoba prozivan u kontekstu kurikula, iz instituta smo dobili službeno očitovanje o Cjelovitoj kurikukularnoj reformi.

Inače, dobiva se dojam kao da je netko namjerno uključio isključivo znanstvenike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u rad na Cjelovitoj kurikularnoj reformi, bez da se pozove itko s Hrvatskog instituta za povijest koji “proizvodi” ukupno 60 posto znanstvenih radova i knjiga iz znanstvenog područja humanističkih znanosti – polje povijest, u Republici Hrvatskoj i to usprkos i unatoč postojanju četiri filozofska fakulteta, jednog privatnog sveučilišta s devet diplomskih sveučilišnih studija povijesti i šest doktroskih studija povijesti.

Uz to, Hrvatski institut za povijest provodi projekt kod Europske komisije Horizon 2020 i sedam projekata preko HRZZ-a.

Očitovanje instituta u cijelosti prenosimo u nastavku:

“Pozivajući se na Strategiju znanosti, obrazovanja i tehnologije, usvojenu u Hrvatskom saboru u listopadu 2014., Ekspertna radna skupina i stručne radne skupine (SRS) izradile su 52 kurikulska dokumenta u sklopu Cjelovite kurikularne reforme (CKR) ranog i predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj.

Kao vodeća znanstveno-istraživačka institucija za istraživanja u području povijesne znanosti, Hrvatski institut za povijest zainteresiran je i za oblikovanje kurikula nastave povijesti koji određuje metodičko-didaktički i sadržajni okvir povijesti kao nastavnoga predmeta u osnovnoj i srednjoj školi, a posljedično utječe i na kvalitetu studija povijesti na sveučilištima u Republici Hrvatskoj kao i na status povijesne znanosti u hrvatskom društvu.
Na temelju provedene rasprave, Znanstveno vijeće Hrvatskoga instituta za povijest formuliralo je svoje primjedbe i sugestije iznesene u nastavku Kritičkoga osvrta na prijedloge kurikularnih dokumenata s težištem na prijedlogu Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest.

1. U dijelu osiguravanja preduvjeta za izradu kurikulskih dokumenata koji se odnose na ustroj Ekspertne radne skupine te ustroj i osposobljavanje SRS-ova nisu se slijedile smjernice predviđene Strategijom (Mjera 2.1.1. str. 25 / Mjera 2.4.2. str. 31). Umjesto “raspisivanja natječaja”, kao što je predviđeno Strategijom, MZOS je 25. svibnja 2015. uputio Javni poziv za prijavu kandidature za članove 18 SRS-ova za izradu prijedloga predmetnih kurikula. Iz Javnoga poziva ostalo je nejasno tko među pristiglim prijavama odabire članove određenoga SRS-a, budući da se samo kaže da ih “imenuje ministar nadležan za odgoj i obrazovanje”. S obzirom na to da znanstvene i znanstveno-nastavne institucije nisu pozvane da se uključe u izradu kurikulskih dokumenata, trebalo je u SRS za nastavni predmet Povijest kooptirati znanstvenike za pojedina razdoblja povijesti koji prate suvremena znanstvena postignuća jer bi se na taj način izbjegla brojna lutanja, zastranjivanja, ali i vidljiva ideologizacija kurikula nastavnoga predmeta Povijest.

2. Upozoravamo i na neprihvatljivo kratak rok određen za provođenje stručne rasprave (od 14. ožujka do 1. svibnja 2016.) budući da se radi o 52 dokumenta (otprilike 3800 stranica). Imajući u vidu da je MZOS 18. travnja 2016. na svojim mrežnim stranicama najavio eksperimentalnu primjenu predmetnih/međupredmetnih i modularnih kurikula u šk. god. 2016./2017., postavlja se pitanje je li provođenje stručne, a potom i javne rasprave samo zadovoljavanje forme, tim više što će o svim pristiglim primjedbama i prijedlozima odlučivati članovi SRS-a koji su prijedlog izradili?

3. Upozoriti treba i na krajnje neprimjeren način nastupanja prije svega voditelja Ekspertne skupine dr. sc. Borisa Jokića, koji od početka stručne rasprave izjavama poput: “(…) Je li ovo država? Ako jest, valjda postoji kontinuitet procesa (…). Valjda je Ministarstvo to koje donosi odluke, a ne pojedinac koji bi mogao utjecati ili biti odgovoran hoće li to ući u škole ili ne u ovoj godini?” ili “Ako ima pameti u ovoj zemlji, dajte da kao društvo nađemo jednu stvar u kojoj smo zajedno, i neka to bude odgoj i obrazovanje” (Dnevnik televizije N1 17. ožujka 2016.) vrši pritisak na stručnu i širu javnost, ali i na institucije Republike Hrvatske. Kada je riječ o nastavi povijesti, B. Jokića je podršku kurikulu pokušao dobiti čak i iznošenjem proizvoljnih i netočnih konstatacija poput one da je kurikul “više nego domoljuban – prvi put u povijesti je 40 posto hrvatske povijesti, a dosad je prednost imala svjetska povijest”.

4. Prijedlog Okvira nacionalnoga kurikuluma (ONK) u Uvodu kaže da CKR “vjerojatno predstavlja i najsloženiju promjenu predviđenu Strategijom” (str. 4). Budući da se slažemo s navedenom tvrdnjom, neprihvatljivo je da se u reformu – koja se definira kao “smislena i sustavna” i predviđa “korjenitu” strukturalnu i sadržajnu preobrazbu cjelokupnoga sustava odgoja i obrazovanja i s tim povezane promjene metoda i oblika rada te iziskuje i znatna financijska sredstva – ušlo bez prethodne analize postojećega stanja odgojno-obrazovnoga sustava i bez razvojne projekcije. Analiza postojećega stanja u sustavu, utvrđivanje nedostataka sustava kao i ljudskih i materijalnih potencijala s kojima se ulazi u reformu u najužoj je vezi s njezinom provedivošću.

5. Strategijom je predviđeno da se “istodobno s izradom kurikularnih dokumenata” osiguraju uvjeti za njihovu implementaciju te se ističe da su od “presudne” važnosti “osiguravanje kvalitetnog i sveobuhvatnog osposobljavanja odgojitelja, učitelja i nastavnika, prilagodba odgojno-obrazovnih ustanova za primjenu kurikularnih dokumenata ispunjenjem kadrovskih, infrastrukturnih i materijalnih preduvjeta te aktivan rad na objašnjenju cilja i svrhe predloženih kurikularnih dokumenata djelatnicima odgojno-obrazovnih ustanova, djeci, učenicima, roditeljima i široj javnosti” (str. 25). Očito je da preduvjeti (kadrovski, infrastrukturni i materijalni) nisu osigurani, koliko su roditeljima i djeci kroz promotivne aktivnosti objašnjene “prednosti kurikularnog pristupa i promjena koje se predlažu” (Mjera 2.2.3., str. 26) ostalo nam je nepoznato, međutim znamo da roditelji i šira zainteresirana javnost, nažalost, iz predstavljenih kurikulskih dokumenata, pa i ONK-a, teško mogu shvatiti što donosi CKR. Ako se doista željelo čuti mišljenje šire zainteresirane javnosti, napose roditelja, o prijedlogu CKR-e, ONK je, kao “krovni dokument”, trebao jasno, bez pukog nabrajanja široj (a ponekad i stručnoj!) javnosti nerazumljivih pojmova i fraza, objasniti koja su obilježja kurikularnoga pristupa (i što je uopće kurikulum!) te jasno definirati ciljeve i ishode reforme.

Postavlja se pitanje tko će, u kojem roku, kako i kojim sredstvima provesti kvalitetno i sveobuhvatno osposobljavanje odgojitelja, učitelja i nastavnika? To iz Prijedloga ONK-a, koji se definira kao “krovni nacionalni kurikulumski dokument, koji na općoj razini određuje elemente kurikulumskog sustava za sve razine i vrste dovisokoškolskog odgoja i obrazovanja” (str. 8, 11) nismo doznali. Poznato je međutim da su početnu edukaciju (rasprave na stručnim vijećima) nastavnici ostvarili o vlastitom trošku. Prijedlog ONK-a također ne spominje udžbenike i ostala nastavna pomagala i materijale, o čemu će više riječi biti pri analizi prijedloga Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest.

Umjesto svega toga ONK nam želi CKR predstaviti kao nešto potpuno novo (a nije!), originalno i “cjelovito”, što će rezultirati velikim kvalitativnim pomakom, iako je uvidom u kurikulske dokumente jasno se to neće dogoditi.
Moglo bi se zaključiti da je Prijedlog ONK-a tek popis lijepih želja koje imaju malo veze s hrvatskom stvarnošću, što će se u nastavku ovoga osvrta konkretizirati kroz analizu prijedloga Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest.

6. Nema sumnje da su promjene i u cijelom odgojno-obrazovnom sustavu i u nastavi povijesti nužne, no pitanje je koliko prijedlog Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest rješava bilo koji od postojećih problema, a koliko generira nove.

a) Odgojno-obrazovni ciljevi učenja i poučavanja nastavnoga predmeta Povijest sadržani u prijedlogu Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest u znatnoj su mjeri preambiciozno postavljeni, a time i neostvarivi (npr. učenik “oblikuje vlastita argumentirana stajališta i interpretacije, raspravlja otvoreno i konstruktivno te uvažava različito utemeljene perspektive i percepcije o prošlosti; razumije profesionalnoetičke norme i vrijednosne aspekte povezane s proučavanjem prošlosti/historije; …”, str. 5).

b) Prijedlog Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest utemeljen je na pet koncepata (vrijeme i prostor, uzroci i posljedice, kontinuiteti i promjene, izvori i istraživanje prošlosti te interpretacije i perspektive), koji se, prema tvrdnjama SRS-a, “shvaćaju kao apstrakcije ili generalizacije” i pripadaju konceptualnom znanju te ovih pet koncepata “pomaže u razumijevanju rada povjesničara i pridonosi formiranju povijesnog mišljenja…” (str. 6). Konceptualno znanje viša je razina u odnosu na činjenično znanje (faktografsko znanje), ali je ostalo nejasno tko će i u kojem opsegu i dubini odrediti temeljna povijesna znanja bez kojih nema konceptualnoga znanja.
Posebno je sporno uključivanje svih pet koncepata u sve razrede (od 5. razreda osnovne škole do 4. razreda gimnazije) odnosno cikluse, jer dva koncepta – izvori i istraživanje prošlosti te interpretacije i perspektive – zahtijevaju razvijeno apstraktno mišljenje, što znači da zahtjevi koji se stavljaju pred učenike, u prvom redu mislimo na učenike 5. i 6. razreda osnovne škole, nisu usklađeni s njihovim psihofizičkim razvojem i mogućnostima. Neprimjerenost takva pristupa svakome bi trebala biti jasna kada se analiziraju polazni ishodi i njihova razrada po razinama usvojenosti za ta dva koncepta u 5. razredu osnovne škole (str. 17-18).

Naglasiti treba i da je u “korjenitoj” reformi odgojno-obrazovnoga sustava, pa tako i u nastavi povijesti, gotovo potpuno zanemarena odgojna uloga.

Moglo bi se postaviti pitanje jesu li koncepti za koje se kaže da “čine gradivu strukturu određenog predmeta i protežu se kroz cijeli period poučavanja” (str. 3) kada se radi o nastavi povijesti “sretno odabrani” te pojavljuju li se koncepti u ovom obliku i u nekoj drugoj državi ili je ovo izraz naše kreativnosti i originalnosti, a onda i spremnosti na eksperimentiranje s odgojno-obrazovnim procesom?

c) Sljedeća su razina problema osnovni odgojno-obrazovni ishodi, njihova razrada po razredima/ciklusima te unutar pojedinoga razreda po razinama usvojenosti (zadovoljavajuća, dobra, vrlo dobra i iznimna). Ishodi, razrada ishoda te razine njihove usvojenosti pokazatelji su rezultata/očekivanja od učenika kroz svih pet koncepata (predstavljeni su tabelarno na 52 od ukupno 98 stranica Prijedloga). Uz brojna preklapanja i ponavljanja (često i do 100 posto identičnih opisa ishoda i njihove razrade po razinama usvojenosti u različitim razredima), tablice su konfuzne, pune fraza, nejasnoća i evidentnih propusta i, što je najvažnije, ishodi su nejasni i nemjerljivi. Bez povezivanja ishoda preko sadržaja s konceptima, svim nositeljima i sudionicima odgojno-obrazovnoga procesa (nastavnici, učenici, roditelji itd.) ostaje zapravo nejasno što se od učenika očekuje, a kada tome dodamo nerealna očekivanja od učenika, vrlo je vjerojatno da će rezultati biti upravo suprotni od onoga što autori prijedloga Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest žele postići. Izgledno je da će nastavnici koji nisu osposobljeni za ovaj način poučavanja jednim dijelom odustati od svega, odnosno nastaviti raditi kao i do sada, a učenici će povijest omrznuti umjesto da je zavole, s tim da čak i oni najsposobniji učenici neće moći ispuniti očekivanja jer nisu primjerena njihovu psihofizičkom razvoju, što može rezultirati dodatnim frustracijama i gubitkom samopouzdanja. Brojnim primjerima mogla bi se potkrijepiti tvrdnja da se radi o “sirovom” materijalu koji se ne može popraviti “kozmetičkim” izmjenama, dopunama i preslagivanjem.

Ukratko, niti prijedlog Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest “jasno” upućuje “na odgojno-obrazovna očekivanja i ishode koji postavljamo pred djecu”, kako se to, među ostalim, tvrdi za sve kurikulske dokumente, pa onda i za ovaj prijedlog, niti su odgojno-obrazovni ishodi kako su u njemu formulirani “jasni i nedvosmisleni iskazi o tome što očekujemo od učenika u određenoj domeni/konceptu predmeta na kraju određene godine učenja” (str. 3).

d) U osnovnoj su školi sadržaji strukturirani prema kronološko-tematskom načelu te su po razredima predviđene i konkretne nastavne teme koje su, kao i podteme, obavezne. U vezi s nastavnim temama pojavljuje se niz propusta, nejasnoća, nedorečenosti, izmjena (koje su same sebi svrha), nepotrebnih ponavljanja, a potrebno je istaknuti i ideološku opterećenost i neuvažavanje suvremenih znanstvenih spoznaja.

Za razliku od osnovne škole, gdje su predložene teme i podteme, za srednje škole, strukovne škole i gimnazije, predviđena su kao obavezna samo tematska područja: tri iz predmoderne povijesti (1A – Država i moć, 2A – Društva, ekonomije, svakodnevica, 3A – Otkrivanje svijeta) i tri iz moderne i suvremene povijesti (1B – Države, ratovi i međunarodni odnosi, 2B – Društva, ekonomije i svakodnevica, 3B – Slike svijeta). Tematski pristup propisuje samo broj tema koje se moraju obraditi po tematskom području u odnosu na nastavni plan po razredu/razredima ovisno o tome radi li se o trogodišnjim ili četverogodišnjim strukovnim školama ili gimnazijama. Uz sve primjere predloženih tema po tematskim područjima stoji da “nisu obvezujući” (str. 84-89), što znači da nastavnik ima slobodu samostalno oblikovati teme koje će obrađivati “najmanje 10 nastavnih sati” (str. 91), pri čemu su smjernice za samostalno oblikovanje tema koje se daju “učiteljima” (?) općenite i nejasne.

Podupiremo ideju da se nastavnicima pruži veća sloboda, ali ne i uvođenje neograničene izbornosti koja otvara mogućnost podzastupljenosti odnosno preferiranja nekih razdoblja i prostora na račun drugih ovisno o interesima nastavnika.

Svakako bi trebalo odrediti dio obaveznih tema i iz hrvatske i iz svjetske povijesti, a neobvezujuće bi se teme morale razraditi s nekim obaveznim prostornim odrednicama i razdobljima. Ovakav prijedlog radikalno mijenja koncepciju srednjoškolskoga učenja i poučavanja povijesti, a sasvim izgledno bez rezultata koje predlagač(i) očekuju, i to iz više razloga:

1. Ovim se pristupom ne mogu savladati izneseni koncepti.

2. Nastavnici nisu osposobljeni za istraživački pristup sadržajima niti se za njega, zbog zahtjevnosti, mogu osposobiti “preko noći”. Osim što nisu osposobljeni za novi način učenja i poučavanja, nisu osposobljeni ni za predviđeni način vrednovanja, a dio njih ni za korištenje informacijskom tehnologijom. Ponovno postavljamo pitanje tko će i u kojem roku te kojim sredstvima provesti sveobuhvatnu edukaciju nastavnika? Ova primjedba vrijedi i za osnovnu školu.

3. Nemoguće je napraviti udžbenike i ostale nastavne materijale (kada bi i postojala znatna financijska sredstva predviđena za to) s obzirom na to da svaki nastavnik može formulirati svoje teme. Zanimljivo je da se u tabelarnom prikazu ishoda za srednje škole “stidljivo” pojavljuju i udžbenici (str. 54, 58). Postavlja se pitanje tko će birati izvore, po potrebi i prevoditi, tko će ih i kako “prilagođavati” dobi učenika i, na kraju, kojim će se sredstvima sve to financirati.

4. Nemoguće je provesti državnu maturu jer nema obaveznih sadržaja.

5. Nemoguće je provesti vrednovanje nastavnika i praćenje njihova rada.

Poseban je problem u Prijedlogu i podzastupljenost hrvatske povijesti, odnosno preporučeni omjer sadržaja hrvatske i svjetske povijesti: 40 posto hrvatske povijesti, 40 posto svjetske povijesti i 20 posto slobodnih sadržaja. Spuštanje sadržaja iz hrvatske povijesti ispod 50 posto neprihvatljivo je, uz napomenu da bi se moglo i znatno podići kada bismo hrvatsku povijest promatrali, učili i poučavali u europskom kontekstu, a ne je tako strogo odvajali kao što je to predviđeno ovim kurikulom.

Istaknuti treba i ogromne razlike u opremljenosti škola, i osnovnih i srednjih, u Republici Hrvatskoj, koje i uz najbolju volju ne mogu ispuniti zahtjeve prijedloga Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest (specijalizirane učionice, suvremena digitalna tehnologije itd., str. 95), čime se veliki broj učenika u Republici Hrvatskoj već na početku stavlja u neravnopravan položaj.

Isto tako, usprkos iznesenim suprotnim tvrdnjama (str. 93), kurikul nastavnoga predmeta Povijest uopće nije povezan sa drugim nastavnim predmetima kao ni međupredmetnim temama, kao što je to učinjeno u slučaju nekih drugih predmetnih kurikula. U okviru “Povezanosti s odgojno-obrazovnim područjima, međupredmetnim temama i ostalim nastavnim predmetima” (str. 93) ističe se tek da “(…) Povijest upotpunjuje odgojno-obrazovna očekivanja međupredmetne teme Građanskog odgoja (…)”. Smatramo da bi trebalo pisati da povijest upotpunjuje spomenuta očekivanja i drugih međupredmetnih tema.

U skladu s rečenim, smatramo da prijedlog Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest nije prihvatljiv ni za eksperimentalnu primjenu u hrvatskim školama u šk. god. 2016./2017., nego zahtijeva opsežne i ozbiljne metodičko-didaktičke i sadržajne izmjene i dopune.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: Narod.hr
Photo: fah

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.