Anja Mihanović: Proglas ženama koje ne trebaju počasti; ove junakinje proslavljaju njihova djela

Bio je to petak, dobro ga pamtim. Ostao je težak na mojoj duši. Šetali smo sa svojom djecom i djetetom naših prijatelja po zagrebačkom Gornjem gradu koje je, baš negdje od Gospe od Kamenitih vrata, potrčalo prema dolje. U gužvi ljetne sezone izgubili smo mu trag. Bili su to najtežih pola sata u mom životu. Dok smo ga tražili u misli su mi dolazili mučni scenariji i pitanja kako ću živjeti s tim. Nakon žurne pretrage Kaptola, sjetili smo se da bi mogao biti ondje gdje nas je posljednji put vidio. Tako je i bilo: pronašli smo ga kako sjedi onkraj Kamenitih vrata. Od tada je ta Gospa za mene simbol izgubljenoga i nađenoga, odlaska i povratka.

>Sumanuta ideologija: Nagradu ‘Zagrepčanka godine’ dodijelit će ženi koja se odlučila na feticid

Nagrada „Zagrepčanka godine“ uručena je ženi koja se opredijelila za feticid

Zadnji dan ovog mirisnog proljetnog mjeseca okupanog kišama, mjeseca u kojem smo proslavili i Majčin dan, na Dan grada Zagreba i nebeske gradske zaštitnice, nagrada „Zagrepčanka godine“ uručena je ženi koja se opredijelila za feticid i to kao borcu za ženska prava.

Nakon što je prošle godine već primila jednu nagradu za doprinos u javnom, kulturnom i društvenom životu, kao ženu me pogodilo što je ubojstvo postalo ”žensko pravo” i to pravo koje se kruni uglednim nagradama. Ubojstvo djeteta u utrobi prikazano je kao afirmacija ženskih prava i doprinos našoj kulturi. To neprirodno i neljudsko koje smo do sada više mogli vidjeti na „trulom Zapadu“, više nije negdje daleko, nego odmah kraj nas.

>Dirljiva ispovijest apsolventa medicine na Hodu za život u Splitu: Grga moj i tvoj život obilježeni su sličnom pričom

Ovdje nas je netko dobro nasamario

Kad bismo, općenito, pitali djecu za kakav se čin dobiva neka nagrada, sigurna sam da bi znali da se ona dodjeljuje za nešto dobro i plemenito u svijetu, nešto što si učinio za drugoga, kad si se žrtvovao ili spasio nekoga. Baš kao u slikovnici „General Kiro Miš“ – da bi ljudima na brodu poručio da će udariti u santu leda, dotični je miš zagrizao komadić leda. Riskirajući svoj život, spasio je živote mnogih, a kralj ga je zbog tog junačkog čina nagradio prestižnom nagradom. No ovdje nas je netko dobro nasamario.

Potaknuta time, ovih sam dana tragala za istinskim junaštvima. Razmišljala sam kako bi bilo dobro odvagnuti razne današnje junake pa sam tako sjela u auto i otišla do jedne majke petero djece koja je četvero žive i zdrave djece rodila kao invalid, u invalidskim kolicima! I tako – iz kolica – i danas odgaja svu svoju djecu.

Događa se da tradicionalne vrijednosti ne samo da oslabljuju, već ih se izruguje i otvoreno napada.

U našoj domovini biti majkom sve više postaje ugroženo žensko pravo

A donijeti na svijet život? U našoj domovini biti majkom sve više postaje ugroženo žensko pravo. A od početka ne bijaše tako. Biblija o djeci govori ovako: „Evo sinovi su Jahvin dar, plod utrobe njegova je nagrada.“ (Ps 127,3). Žena je pozvana na djelo sustvaranja.

Kad sam se nedavno našla u osobnoj knjižnici čovjeka koji voli knjige te ih je skupljao cijeli život, rekao je da uzmem što god želim. Nasumce sam izvukla jednu knjigu prepunu prašine. Znala sam da nije slučajno. Napisala ju je jedna časna sestra koja je navela da život gubi pravo na život, a Hrvatska pomalo odumire te se ponadala samo da ne budemo na vlastitom ukopu: „Mnoga mjesta ostaju prazna i mnogi darovi neupotrebljeni. Isprike izostanka su razne i nije na nama da sudimo. No na onima koji su se odazvali je da mole, opominju, govore. Jer biseri su razbacani na sve strane i gazi se po njima.“

Došla sam jednom predahnuti i popiti kavu s dragom prijateljicom koja mi je povjerila poneka izrugivanja i stigmatizacije koje je nedavno doživjela kao majka više djece. Dok smo se već u hodniku spremale za izlazak uz dječju strku, podijelila je sa mnom zanimljivo promišljanje: „Ovo je tema o Kajinu i Abelu. Kada jedna žena koja zagovara abortus pogleda majku više djece, njena savjest iz nje viče, govori i želi je ubiti. Zato je toliko napada.”

Žena je stvorena kao sustvarateljica, pri čemu se ne misli samo na biološko materinstvo, već u bilo kojem smislu. I dok sam i dalje “na van” oblačila dječje jakne i tenisice, iznutra me ovo dobro protreslo.

Nevjerojatna je stvar da su oba brata, Abel i Kajin, počela dobro: radili su doprinoseći svijetu u kojem su živjeli, željeli odnos s Bogom i prinosili mu žrtve. Kajin je želio prinijeti žrtvu Bogu, ali pod svojim uvjetima. Umjesto da prinese prihvatljivu životinjsku žrtvu, Kajin je prinio djelo njegovih ruku, prvine zemlje. Bog pogleda s milošću na Abela i njegov prinos, ali ne na Kajina i njegov prinos. Majke i žene koje se bore za život danas su Abeli koji diraju Kajinovu savjest, a ona ga mora ubiti pogledom, riječju, djelom. Svakoj ženi ostaje pitanje koje neka u tišini samo donese odgovor: koju žrtvu i prinos dajem Bogu?

Potrebno je „vratiti se onome od koga otpadoste tako duboko“ (usp. Iz 26,19). „Postavi putokaze! Podigni stupove! Sjeti se ceste, puta kojim si prošao“ (Jer 31,21). „Upregnite konje! Na kola, vozači! Postavite se pod kacigama!“ (Jr 46,3).

I dok Hrvatska umire u svakoj ženi koja zagovara smrt i čini djela tame, istom živi i oživljava u svakoj koja daje život. Stoga danas želimo napisati i izreći proglas ženi i dostojanstveno joj odati počast te dati nagradu mnogim znanim i neznanim ženama koje su svakim svojim uzdahom dale istinsku afirmaciju žena u društvu.

Proglas

Ova današnja bolna stvar za glavni grad Hrvatske podsjetila me na boli mnogih majki koje su u ratu izgubile svoju djecu. Kakve su to velike žene i s kakvim su dostojanstvom primale vijesti o svojim mrtvim sinovima! Naša majka, domovina, ovim današnjim događajem pati i proživljava bol, ali me iskustva uče da dostojanstvo možemo sačuvati u svetosti. I zato danas nađite neko važno mjesto; ono ne mora biti u glavnom gradu naše prekrasne zemlje, ono je možda u vašem srcu, i pročitajte ovaj proglas namijenjen:

• svakoj ženi koja je zagrlila život kad je to bilo teško;
• jednoj prijateljici koja se na svom poslu uvijek izjašnjavala „za Život“;
• ženi Željki koja je pod srcem nosila trojke i jednom trojčeku vidjela suzu prije smrti u inkubatoru;
• ženi Snježi koja je u invalidskim kolicima rodila četvero djece i podigla ih na noge;
• ženi Tei koja je u borbi s rakom podizala četiri djevojčice;
• ženi Maji koja je junački podnosila bolest i sveto ostavila petero dječice;
• ženi Ljubici koja je nakon smrti muža sama podigla i svoju i sestrinu djecu;
• ženi Ivani kojoj su rekli da će roditi dijete s Downovim sindromom i koja ga je posvetila sv. Josipu pa ga rodila živog i zdravog;
• ženi koja je svoje prvo dijete rodila s Downom pa se po prihvaćanju i križu posvetila;
• jednoj ženi koja je svoje trudnoće junački odmirovala i u velikim je bolovima iznijela;
• jednoj koja je rodila i za nekoliko sati svoje dijete otpratila u Vječnost;
• jednoj koja je obećala kupiti drugoj kuhinju, ako odluči roditi dijete;
• jednoj prijateljici koja je posvojila mnogo djece;
• jednoj prijateljici koja je posvojila jedno dijete;
• nepoznatoj ženi koju sam u rodilištu slušala dok je rađala satima i nije dočekala djetetov prvi plač;
• nepoznatoj ženi koja je u tišini svoga srca odlučila životu reći „Da“;
• nepoznatoj ženi koja se posvetila svom jedinom djetetu;
• svakoj koja je pobijedila duh monstruoznog egoizma;
• svakoj koja je darivala život u žrtvi i pokazala za koje se ideale isplati živjeti;
• svakoj koja je odlučila biti „domaćica ne samo svog doma, već cijelog čovječanstva“ i koja je disala za život kamo god se okrenula.

Ove junakinje proslavljaju njihova djela

Ovakvim junakinjama nekad nagrade i počasti ni ne trebaju jer ih proslavljaju sama njihova djela, o njima će i naraštaji govoriti. One već imaju svoje medalje, one koje ne hrđaju. O njima se šapuće na Gornjem gradu i šuška oko Gospe od Kamenitih vrata.

Naše dostojanstvo danas nam ne dopušta da govorimo što nije junaštvo, već što ono jest i da ne osudimo ljude. Ta kako ih suditi kad im se ljubav ohladila i srce zaledilo? Kako suditi prevarene? Danas osuđujemo grijeh.

A tamo gdje izobilova grijeh, još više izobilova milost (usp. Rim 5,20). I mnoga tvrda srca koja su protiv života jedne će noći osjetiti da će poteći milost, kao suza, kao nemir u duši. Može biti da će daleko od vreve i buke ozdraviti u njima što je uistinu lik žene i pravo junaštvo. Možda će im Život zamirisati, a Smrt zasmrdjeti. Možda će na neobične životne načine vidjeti da mnogi za koje im se činilo da su gubili, nisu izgubili ništa, već su samo još više dobili. Možda će im vlastita sloboda postati najgora kazna i zatvor. To će biti milost, to će biti Dar.

I zato do tada, ne pravimo se važni, budimo nježni, budni i spremni da svatko od nas zna ispričati priču da je devedeset i devet ovaca ostavljeno kako bi se jedna pronašla (usp. Lk 15,1-32). Budimo pažljivi da tada ne budemo kao ljudi, već kao Otac koji nijednoga neće izgubiti.

Gospa od Kamenitih vrata

Ovaj proglas neka svatko dopuni. I što god ga snađe, neka prošeta do Gospe od Kamenitih vrata. Ona može podnijeti sve; požare, izgubljenosti, dijagnoze bolesne djece, sve nastranosti koje su došle i koje će doći… A ako joj se približiš, pokazat će ti pločice sa zahvalama onih koje su možda rodile djecu i čija su djeca ozdravila, kao i one s molbama za snagu u svakodnevici. One čuvaju spomen na istinska junaštva i pogreb su svakom feminizmu koji emancipaciju traži samo za sebe. One te u savjesti izazivaju da živiš i odgajaš za „izlazak iz sebe“, a ne za sebe. One te spašavaju da ne odeš Kajinovim putem.

I kad se spustiš Radićevom od Kamenitih vrata budi svima spreman ispričati da grad, usprkos svemu, i danas stoji čvrsto, kao i u požaru 1731. godine. Sretan nam Dan grada Zagreba i Majke Božje od Kamenitih vrata! Sretan nam dan života!