Džeparcem nazivamo novac za sitne, svakodnevne potrebe djeteta, a njegov iznos obično se razlikuje i ovisi o tome koliko je pojedini roditelj procijenio da treba dati svojem djetetu, kao i vrijeme kada mu ga treba prvi put dati.
Ana je majka dviju djevojčica od 12 i 14 godina, kojima je prije godinu dana odlučila davati džeparac na jedan zanimljiv način koji je sama osmislila. Napravila je tablicu u koju je upisala sljedeće: usisavanje dnevnog boravka vrijedi 2 kune, usisavanje stubišta 5 kuna, vađenje suđa iz perilice za posuđe i stavljanje suđa unutar 1 kuna, vađenje odjeće iz perilice za rublje i stavljanje u sušilicu 2 kune. Pospremanje kupaone što uključuje brisanje stakla i poda je 3 kune. Djeca si to zapisuju i na temelju toga majka im isplaćuje džeparac.
U Aninim originalnim uputama stoji kako može i odbiti 5 kuna u slučaju kada je soba djeteta neuredna. Ovo ipak još nije uvela u praksu jer je kaže bila popustljiva.
“Znam da neka djeca osnovnoškolci imaju 200 kuna mjesečno. Takvih je malo, a roditelji uglavnom imaju sistem da svako malo daju djetetu ‘nešto sitno'”, rekla je Ana kojoj takav sistem nije bio ni koristan za djecu niti financijski isplativ za kućni budžet. Shvatila je da djeca ne znaju još raspolagati novcem na tjednoj bazi, a kamoli na mjesečnoj i događa se da novac, neovisno o iznosu, brzo potroše. Praksa koju je Ana ustalila sa ‘cjenikom’ malih kućanskih pospremanja pokazala se kao vrlo korisna za djecu koja se tako uče zaraditi novac.
Za Anin sistem davanja džeparca zanimali su se i drugi roditelji. Najveći problem im je bio koliko i kako da odrede iznos. Ana smatra kako više od 10 kuna ‘po satu’ djeci u toj dobi nije potrebno, s time da djeca ionako ne rade 8 sati, već ovi poslovi iziskuju maksimalno sat vremena dnevno, a vodila se satnicom jedne krojačice. “Ukoliko jedna krojačica zarađuje 20 kuna po satu, djeci koja imaju sve što im treba kod kuće ali i u školi, nije potrebno više od 10 kuna ‘po satu’.”, objasnila je.
Iako je svako dijete drugačije i drugačije će možda raspolagati s novcem, stručnjaci su utvrdili pojedina pravila koja bi trebala pomoći svim roditeljima u davanju džeparca. S Aninim ‘cjenikom’ vjerojatno bi se složile i ekonomistice Ana Vrbošić i Danijela Princi Grgat koje na svom blogu “Novac i djeca” u jednoj od preporuka spominju i određivanje zadataka poput pospremanja kao jedan od načina davanja džeparca, ali napominju da roditelji džeparac ne smiju koristiti kao ucjenu – na način da kažu “Ako ne napraviš ovo ili ono neću ti dati džeparac”.
Dajući prvi džeparac dajete djetetu mogućnost da nauči raspolagati novcem. Dr. sc. Michele Borba, edukatorica i autorica knjige Building Moral Intelligence, predlaže da vrtićka djeca imaju male kasice prasice kako bi naučili o važnosti novca i štednji. Kasice ne trebaju biti veće od staklenki dječje hrane, kako se ne bi previše obeshrabrili dok ih ne napune do vrha.
Vrbošić i Princi Grgat na svom blogu “Novac i djeca” predlažu da prvi džeparac po mogućnosti roditelji mogu dati svojoj djeci kada krenu u školu. Visina neka se odredi ovisno o kućnom budžetu. Prije prvog džeparca potrebno je odrediti iznos, dan isplate koji bi trebao biti uvijek isti dan u tjednu ili mjesecu, potrebno je odrediti na što se smije potrošiti, a na što ne smije. Također, potrebno je djetetu objasniti kako da si rasporedi taj novac. Na primjer, odrediti barem 30% od iznosa i staviti na štednju, a pritom je dobro djetetu reći za što se štedi kako bi ga se na to uopće potaknulo.
Tinejdžere je najbolje poticati na sezonske poslove, kako bi osjetili što znači zaraditi vlastiti novac, kako bi stekli iskustvo, i više to cijenili.
Kakvo je ponašanje roditelja prema novcu takvo će, u većini slučajeva biti i ponašanje djeteta prema istom, slažu se stručnjaci.
