Ovih dana se često moglo čuti koja je razlika ako imaš jedno dijete ili troje ili petero ili više od toga. Ova kolumna biti će posvećena upravo tome. Koja je razlika? Bez osude zašto netko ima djece koliko ima. Svatko od nas je donio odluku da li će imati djece, koliko će ih imati i zašto će ih imati ili je dragi Bog odlučio. Pa ne smatram da se oko toga moramo žaliti, da moramo kukati koliko nam je teško i komplicirano…. Ali nažalost postoje razlike – one matematičke i logične i zato, barem mene, živcira, kada mi netko kaže da je njemu teže s njegovim jednim nego meni s mojih pet!
Ok, meni nije teško ništa napraviti za moj klince no molim da se primi na znanje koliko su kod nas ipak “veće” stvari nego u “normalnim” obiteljima… i koliko toga moramo “više” odraditi da bi obitelj funkcionirala. Pa krenimo od doručka… “normalna” obitelj će ispeći možda 6 jaja, u mojoj obitelji, ako svi taj dan jedemo pečena jaja za doručak bude to i oko 15 jaja. Da bi ispekao toliko jaja trebaš veliku tavu ili pečeš nekoliko puta. Kruha ode nekad na tone, nekad skoro ništa. A mlijeko je jedna sasvim druga priča. Ponekad pomislim da bi bilo najbolje i najjeftinije da držimo kravu na terasi i da ju dojim svako jutro i večer nego da kupujemo te količine mlijeka u dućanu – dnevno se popije barem tri litre ako nismo doma, ako smo doma – vikendom, još i više a pogotovo onda kada pečem kolače, što dovodi do zaključka da bi nam trebale ipak dvije krave.
Rublje mi je vječni neprijatelj, uvijek ga ima i kupaonica je stalno zatrpana i taman kada mislim da su košare prazne nekim čudom se za časak napune. Najgore je to što imamo velike mašine za pranje i sušenje, sve po 8 kila i vrte se dva puta na dan. To je 16 kila veša koje netko mora opeglati i pospremiti u ormare. Svaki dan. Od čarapa mi je blago rečeno, muka. Nas sedam puta sedam dana u tjednu je 49 pari čarapi. 49 pari čarapa! “Normalne” obitelji možda ukupno posjeduju toliko čarapa a kod nas je to tjedna zaliha koju moraš imati jer uz sve obaveze i posao ne stigneš redoviti odraditi kućanske poslove i posložiti baš sve čarape.
O odlasku u dućan ne želim niti pričati. Nekada davno odlasci u šoping centre su mi bili smiraj za živce, a danas je to da odem, obavim čim prije i dođem doma i tek onda nastaje kaos – dovuci njih 5 na drugi kat pa dovucite svi skupa sve te silne vrećice pa sve to skupa raspremi i pospremi. Uglavnom, igramo tetris po kuhinji i kupaonici jer nam je momentalno malo premalo mjesta za zalihu od barem tjedan dana. Moja svekrva uglavnom kuha ručkove preko tjedna jer ja radim, a onda ja preuzimam kolače i ručkove preko vikenda. Uglavnom, preko vikenda nahranimo dnevno i po 15tak ljudi jer nas skoro toliko živi zajedno u kući i uvijek kapne još pokoji nenadani gost… A što to znači? To znači da kuhaš u najvećim loncima koji postoje na tržištu i ljutiš se jer ti takva dva istovremeno ne stanu na staru ploču za kuhanje koja imaju četiri ringa… Pa tako, uvijek paziš i promišljaš što i kako ćeš skuhati da ti sve skupa bude toplo i gotovo istovremeno. Evo, samo za to trebaš strateško planiranje.
Nadalje, ljudi misle da u velikim obiteljima nema mjesta aktivnostima za djecu… e pa ima. Troje velikih ide dva puta tjedno na plivanje, jednom tjedno na satove gitare, vozimo ih u školu i iz škole jer im je udaljena nekih 20-tak kilometara, vozimo i ne našu djecu odnosno naše drage male prijatelje. Muž ide dva puta u teretanu, dva do tri puta tjedno smo kod Isusa i tak…. Nakupi se toga u nedogled… I onda shvatiš da si od jutra do mraka na terenu i bojnom polju i da ne staješ ponekad niti stotinke ali ipak imaš vremena proćakulati s prijateljicom na telefon, ipak uspiješ naći vremena i naći se utorkom na pivi ili otići ponekad u kino – makar zadnji dogovor za kino odgađam već po treći put. I bez obzira na sve stignem se družiti s mužem i otići s njim van i zabaviti se. I onda mi nije jasno; nakon ovog svega navedenog što je to zapravo teško?
Kako netko tko ima “normalnu” obitelj može konstantno kukati da mu je strašno teško i kako ni zašto nema vremena i još k tome reći meni da mi je lakše? Nije meni ništa lakše, samo ne kukam nego idem s Isusom kroz dan i radim što god treba i kako treba i kako najbolje mogu i umijem. I jest, nekad mi je dosta svega i duša mi vapi za odmorom ali na takvom putu nema odmora. Odmor je u svakom poljubcu i zagrljaju kojeg dobiješ od bilo kojeg svog djeteta, od svog muža. Odmor je kada dođeš u školu na informacije pa čuješ samo lijepe stvari o svom djetetu, odmor mi je i u pisanju ovih kolumni makar me prekinu tisuću puta i onda uvijek moram pročitati ispočetka što sam napisala da bi mogla nastaviti. Odmor je kada dođem na posao i popijem kavu na miru i pročitam si nešto kratko za svoju dušu. Odmor je svaka bolest, svaki odlazak na hitnu, svaka operacija, svaka nepotrebna briga. Odmor mi je kada vidim kako svi skupa rastemo i mijenamo se iz dana u dan.
Prihvatila sam svoj život kakav mi je Bog dao, a dao mi je točno ono što sam željela i često se zapitam kako i zašto sam to zaslužila. Kako? Zbog čega? I baš zbog te zahvalnosti prema Bogu jer mi je dao sve što sam god pomislila i zatražila ga; ne kukam, ne grintam nego zahvalno idem iz dana u dan u trnje u blato u mulj u bol u preispitivanje… jer nikad ne znam koja će to sljedeća staza biti koju je dragi Bog namijenio i koji će me plodovi dočekati na toj stazi.
Tako je i u tvom životu jer prorok Izajia je rekao (43,19): Evo, već činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
