Roditelji, znate li što se krije “iza ekrana” vaše djece i kako ih medijski odgajati?

Od televizijskih ekrana, preko ekrana računala do mobitela i tableta… Spomenuti uređaji i sav sadržaj koji “u sebi kriju” uvelike sačinjavaju živote cijelog modernog društva, a posebno je zanimljivo vidjeti na koji način utječu na djecu.

Dok su se prije manje od sto godina ljudi tek privikavali na “čudo televizije”, danas se čini kao da se djeca rađaju s instinktom za pametne mobitele, ekrane na dodir… Razvoj medija strahovito je brzo krenuo naprijed i bez pravog znanja teško je znati uopće odvojiti bitno od nebitnog ili korisno od štetnog u medijima.

U istraživanju Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba navodi se kako vrijeme koje prosječni predškolac dnevno provodi ispred ekrana iznosi 2,4 sata, a vikendima se penje i na 3 sata. Navodi se i podatak o otprilike 90% djece koja prije spavanja gledaju u neki od ekrana, unatoč upozorenjima liječnika o štetnosti takve prakse.

Nesanica i problemi s koncentracijom mogu se javiti uslijed pretjeranog (posebice večernjeg i noćnog) gledanja u ekrane. Osim toga, problemi koji se sve više javljaju jesu i ovisnost, otuđivanje i povlačenje u sebe te nerazlikovanje stvarnog svijeta od onog „iza ekrana“.

Uz to, sve su češći primjeri cyberbullyinga (elektroničkog vršnjačkog nasilja), neprimjereni sadržaji mogu dovesti do hiperseksualizacije djece i problema s prehranom (anoreksija, pretilost), a nasilni sadržaji do neosjetljivosti na patnju drugih.

Mnogi roditelji (i učitelji) nisu svjesni svih tih opasnosti koje vrebaju iza ekrana. Podaci Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba navode kako je 15% djece doživjelo je da je netko o njima pisao neistine ili otkrivao njihove tajne na internetu, 20% doživjelo je da se netko lažno predstavljao kao oni, a 18% ih je doživjelo inzistiranje na susretu uživo iako to sami nisu željeli. Cyberbullying zaista je prisutan u društvu, pitanje je koliko su ga odrasli svjesni?

U istraživanju provedenom na 250 roditelja djece u dobi od 5. do 8. razreda samo 6% roditelja odgovorilo je kako je njihovo dijete bilo uključeno u cyberbullying (kao žrtva ili kao zlostavljač).

U istom tom istraživanju ispitano je u kojoj mjeri djeca posjeduju uređaje poput pametnog telefona, tableta ili računala. Čak 94% djece u dobi viših razreda osnovne škole posjeduje smartphone, a poznato je kako se i iza takvog sitnog ekrana mogu kriti različite opasnosti, koje najčešće ostaju skrivene od očiju roditelja, jer djeca se uglavnom mobitelom koriste nesmetano i bez nadzora.

Zanimljiv je i podatak da oko 70% roditelja koji imaju profil na nekoj od društvenih mreža na popisu „prijatelja“ ima i svoju djecu. Je li to način nadzora ili razina otvorenosti u odnosu roditelja i djece, pitanje je.

Kako osmisliti kućni medijski odgoj?

Roditeljima je važan zadatak odgojiti dijete, a u današnje je vrijeme neizostavan i medijski odgoj. On ne bi smio i trebao biti zadaća samo roditelja već i obrazovnog sustava i društva u cjelini, no roditelji su, kao prvi i temeljni odgajatelji djeteta, svakako važan faktor.

Mnogi autori ističu kako se rješenje problema negativnih utjecaja medija ne krije u zabrani i nekorištenju medija. Roditelji zabranama ne čine dobro djetetu i ne rade mu usluge pa se tako restriktivni medijski odgoj ne preporučuje.

Naravno, to ne znali da se djetetu treba dati potpunu slobodu u smislu nesmetanoga i neograničenog boravka na računalu, uz videoigrice ili uz (crtane) filmove, serije… Pravila moraju postojati, samo je važno da se tih pravila drže i sami roditelji, koji u određenoj mjeri danas možda nesvjesno i sami postaju “hipnotizirani“ korisnici medija.

Također, “ne” zabranama ne znači da se djecu prepusti bilo kakvim sadržajima. Nasilne, promiskuitetne sadržaje potrebno je što je moguće više udaljiti od djece i prilagoditi sadržaj dobi djeteta. Ne kaže se slučajno da djeca upijaju doživljeno “poput spužve”. Upravo zato, potrebno je s njima razgovarati o viđenome u medijima i pomagati im da usvoje kritički način razmišljanja, a ne da im mediji postaju oblikovatelji razmišljanja.

Upravo razgovor o viđenome/doživljenome u medijima većina stručnjaka navodi kao poželjan pristup. Potrebno je razgovarati s djecom o onome što su u medijima vidjeli te im kroz razgovor pomoći da shvate percipirano.

Roditelji su ti koji u prvom redu trebaju djeci usaditi osjećaj promišljanja i probuditi svijest da je čovjek taj koji upravlja medijima, a ne obrnuto.

Na vama, roditeljima ostavljamo da razmislite koliko ste do sada bili uključeni u medijski odgoj djece i njihove živote „na mreži“. Jesu li ekrani danas dobre “dadilje” kojima se djecu prepušta kako bi i roditelji imali “malo vremena za sebe”? Uspavljujete li djecu crtanim filmovima, jesu li mobiteli način na koji okupirate najmlađe prilikom hranjenja?

Već od najranije dobi djeteta roditelji svojim primjerom i pristupom medijski odgajaju djecu. Važno je shvatiti da danas, kada su mediji i u džepu vašeg osnovnoškolca, medijski odgoj nije sporedna stvar i potrebno mu je dati na važnosti i o njemu promišljati.