Sestra Antonija Grubišić: smatram se potpuno ostvarenom ženom

Sestra Antonija Grubišic je sestra franjevka od Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije koja svojim životom u potpunosti svjedoči radost redovništva.

Uz uobičajene dužnosti u svojoj zajednici, ona sudjeluje u radu palijativnog tima u Klaićevoj bolnici te uz Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine (CEPAMET) sudjeluje u tribinama i seminarima” Čini dobro – osjećaj se dobro”. Administratorica je Facebook stranice “Čini dobro”.

Sestra Antonija rođena je u Posušju u mnogobrojnoj obitelji. Jedan od braće je radio u Cavtatu i upravo ondje prvi put se susreće s redom franjevki od Bezgrješnog začeća.

Istaknula je kako se mnogo družila s njima, pomagala im u kući te kroz cijelu sezonu dok je radila u Cavtatu promatrala je njihov život. Naglasila je kako su to bile dvije sestre koje su već bile starice te kako su one nju fascinirale. Nakon dolaska jedne mlađe sestre iz Italije koja je studirala psihologiju i njezinog poziva da dođe posjetiti samostan, shvatila je da i ona želi postati jedna od njih.

Obitelj u prvi mah nije mogla pojmiti da ona želi otići u samostan jer je s braćom i sestrama uvijek izlazila i družila se te uvijek bila spremna na neku akciju. Istaknula je kako su je na sve načine pokušavali odvratiti od njezine odluke, no ona nije odustajala.

„Trideset i jednu godinu sam u samostanu, 27 godina sam redovnica, nije mi žao nijednoga dana provedenog u samostanu. Smatram se jednom u potpunosti ostvarenom osobom. Pod ostvarenje mislim da je čovjek sretan u sebi, a samim time može prenijeti sreću drugome“, naglasila je s. Antonija. Put redovništva ju je iz Dubrovnika odveo u Kanadu i Njemačku.

Istaknula je kako je u Kanadi zajedno s ostalim redovnicama radila sve poslove – kućne, školske, župne, rad s izbjeglicama. „Tada sam bila vrlo mlada, 21 godinu sam imala, i mislim daje taj veliki pritisak i stres svakako utjecao na mene. No, uz sve nikad nisam skidala osmijeh s lica“, naglasila je dodavši kako se u Hrvatsku vratila zbog narušenog zdravlja – oboljela je od multiple skleroze.

Nakon dijagnoze godinu dana je prolazila teško razdoblje svog života. Međutim, uspjeli su joj uz lijekove utvrditi terapiju nakon koje joj je preporučeno da ode na razgovor psihologu. Ondje se upoznala s dr. Marijanom Braš, psihologinjom, koja ju je usmjerila na palijativni tečaj prepoznavši u njoj pravu osobu za taj posao.

Ja sam jedna sretna redovnica s tisuću križeva koje nosim

Tad se uključuje u palijativu u Hrvatskoj. Kroz rad u inozemstvu to joj je već bilo jako poznato, no kad je završila palijativni tečaj u Hrvatskoj čvrsto je odlučila da želi raditi s djecom.

Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine (CEPAMET) je centar sviju koji se educiraju za rad u palijativi. Radi se o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj organizacijskoj jedinici Medicinskog fakulteta koja se bavi razvojem akademskih programa na svim razinama iz područja palijativne medicine, medicinske etike i komunikacijskih vještina te potiče osnivanje prvih zdravstvenih ustanova za palijativnu skrb u Hrvatskoj.

Facebook stranica Čini dobro postala je poveznica za sve one koji su prošli tečajeve CEPAMET-a gdje mogu pronaći nove informacije o tečajevima.

„Htjela sam razveseliti male duše koje vapiju. Znam da im je teško i to su djeca na onkološkom odjelu u Klaićevoj bolnici gdje idem po potrebi“, poručila je s. Antonija te dodala: „Jako sam sretna što sam doživjela redovništvo baš u ovoj godini koju je Papa posvetio redovništvu. Ja sam jedna sretna redovnica s tisuću križeva koje nosim, moj život nije samo pjesma, ja i molim i pjeva i plačem, ali sve radim s radošću jer je jedini moj cilj i put Krist u kojeg gledam. Jer ako je on nas mogao sve otkupiti na križu, tko sam ja da ne oprostim bratu čovjeku“.

“Ja sam žena, redovnica i majka mnogima. Kad netko kaže vi ste časne sestre, što vi znate uopće o tome što znači majka? No, kad bi znale koliko je na mojim rukama utješeno djece, mladih i starih, nitko ne bi pomislio upitati takvo što”, poručila je dodavši kao je ona jedna sretna žena koja je postala redovnica i koja svoje redovništvo živi kroz majčinstvo u drugome.

Sestra Antonija je istaknula kako je osim što je duhovni asistent djeci i roditeljima u Klaićevoj bolnici, ona je često i duhova osoba i potpora svojem palijativnom timu u Klaićevoj. Iako je i sama neurološki pacijent te ima mnogo svojih zdravstvenih problema, uz svoj veliki osmijeh i ljubav uspijeva obavljati sve svoje dužnosti kojih nikako nije malo.

Opisala je kako joj se svim posjetima dječica u Klaićevoj bolnici uvijek obraduju te kako nastoji svima izmamiti osmijeh na lice, no ističe kako bude svega, suza i smijeha jer je to jako težak život: “Tebi su umirući ljudi u rukama. Puno se djece izliječi i ode zdravo, i to je najveća pobjeda liječnika”, naglasila je sestra Antonija.

Uz sve, sudjeluje u pokretanju nove Facebook stranice – Udruga sretnih žena gdje se sastaju žene oboljele od raka, majke i žene branitelja, čiji je cilj je poticanje kreativnosti i stvaranja pozitivne, poticajne atmosfere.

Majka nam je uvijek govorila da budemo pošteni, makar bili i kruha gladni.

Nabrajajući žene koje su njoj uzor u životu spomenula je svoju majku koju koju vidi kao veliku pobjednicu u životu te sve liječnice koje sudjeluju u radu palijativne njege koje se neizmjerno žrtvuju za svu djecu. Osobito je istaknula dr. Marijanu Braš i dr. Lovorku Brajković koje su je prve uvele u palijativnu njegu.

“Majka nam je uvijek govorila da budemo pošteni, makar bili i kruha gladni. Ona je za mene velika žena i uzor. Tko god je tražio hranu ili prenoćište, moja majka im je uvijek otvorila vrata našeg doma”, rekla je.

Svaki poziv je težak i popraćen križem jer ako nije popraćen križem – nije pravi put

Antonija je poručila svim mladim djevojkama da ako imaju poziv za duhovno zvanje, nek se ne odupiru te nek se ne odupiru ni ako imaju poziv za majčinstvom – svaki poziv je težak i popraćen križem jer ako nije popraćen križem – nije pravi put.

“Spasitelj svijeta je završio svoje poslanje na križu i on je to napravio da otkupi sve nas. Isus je mogao izbjeći taj križ, no on to nije htio. Mi kao ljudi moramo biti spremni na to da ćemo imati križ cijeli život, no nema ništa ljepše nego živjeti s križem”, naglasila je te dodala: “Ne morate sve biti majke, mogu biti i duhovne majke. To mogu posvjedočiti na svakom mjestu u životu”.

“Ako postoji u tebi želja za Kristom, ne boj se, idi! Ako želiš biti dobra majka, idi, ne boj se! I ja kad sam odabrala svoj poziv bilo me je strah, nije mi bilo svejedno poći u nepoznato. Uvijek zahvaljujem Gospodinu što me uzdržao do sada u mom životu i neka mi da snage činiti dobro i osjećat se dobro, pomagati drugima jer dok drugima pomažem i sebi pomažem. Čini dobro, osjećaj se dobro i bit će ti dobro”, zaključila je.