Stanka (r. Čaljkušić – Ivanović) Huljev rođena je u Lovreću (tzv. Opanci) kao četvrta kći. Ona svojim životom pokazuje kako žena postavljena poput stupa u centar obitelji i može se usprotiviti svim vrstama nasrtaja na njezinu ulogu što joj dolazi iz vanjskoga svijeta
“Moja baka savjetovala je majku da me nazove Stanka (znači: pauza) kako bi dobila brata. To se i dogodilo. ‘Tko vjeruje bit će mu’! Dvostruko prezime ukazuje na moje pretke koji su bježeći iz Bosne pred Turcima našli sklonište u siromašnom kamenjaru Imotske krajine. Bio je to knez Opanak i brat mu Ivan. Od tada se spominju Čaljkušići – Ivanovići po kojima nosim prezime, tako je do danas. Raduje me zanimljiv običaj: svako novorođenče dobivalo je štap kao simbol oslonca u životu. Običaj se zametnuo, ali moja obitelj ima razumijevanje za moju zbirku štapova koju danas imam”, naglasila je Stanka opisujući svoju zanimljivu obiteljsku povijest.
Moj štap na koji sam se definitivno oslanjala bio je Bog i to je najveća sreća
U potrazi za kvalitetnijim životom njezin otac – fotograf – cijelu obitelj seli u Vinkovce. Pamti ih po cvjetnim parkovima, kazalištu i crkvi pored korza.
“Svi smo krenuli tamo u školu. Ne znam točno razlog zašto nas je otac poslije deset godina preselio u Županju. U Županji sam maturirala, dvije sestre su se udale u Zagreb, a moja Anđelka (sestra) tragično je nastradala. Potom smo se preselili u Split. Studirala sam kemiju i biologiju na Pedagoškoj akademiji, a brat pravo u Zagrebu. Imala sam velike planove, snove, maštarila sam o brojnoj obitelji i čekala. Moji snovi nikada se nisu ispunili, ali mi je drago da sam ih imala. Moj štap na koji sam se definitivno oslanjala bio je Bog i to je najveća sreća. Bog je tako zanimljivo vodio moju povijest, danas imam i ono što se nisam usudila željeti, pa čak i maštati”, pojasnila je.
Prvo mjesto službovanja je imala u Primoštenu u osnovnoj školi.
“Znakovito, prvi dan sam tu srela budućeg muža, bio je student, zabavan, duhovit, društven, muzikalan i nadasve uporan. Potpuno me osvojio. Nakon četiri godine dobila sam prezime Huljev. Unatoč anatomskoj deformaciji (uterus bicornis) dobili smo sina kao Božje čudo. S vremenom muž je diplomirao, pa sljedeće tri godine specijalizirao oftalmologiju, a ja za to vrijeme čekanja kukičala stolnjake, Wiehlerove goblene. Mnoge su iznenadili, a i mene samu, moji akvareli, brojni crteži. Nezaustavljiva kulminacija energije dogodila se 80-tih godina kada sam realizirala tridesetak, što samostalnih, što grupnih, izložbi Macrame tapiserija uglavnom religiozne tematike u galerijama Likum i Forum u Zagreb, crkvi Sv. Križa u Sigetu u Zagrebu, u Primoštenu, Trogiru, Šibeniku, Splitu”, naglasila je.
Pojasnila je kako su mnoge turisti odnijeli u Italiju, Njemačku, SAD itd., no kako je iznad svega voljela rad s djecom u školi.
“Gledati te male ljude kako ih ljubav može oblikovati, usmjeravati; pratiti njihovo sazrijevanje kao plodove svojeg osobnog rasta. To je najljepše radno iznenađenje. Ono što je od mene ostalo, danas ide dalje. Naizgled živim sama sa svojim udovištvo, ali uopće nisam sama jer Bog me stalno, uvijek iznova, iznenađuje i dariva”, rekla je Stanka dodavši: “Troje unuka je još maleno, ali dovoljno veliki da me ispune radošću, smijehom, te svojom bezazlenošću. Volim ih nezaustavljivo! Kad me trebaju srce mi pršti od radosti, a trebaju me! Kristova ljubav nema kraja, naučila me sve: opraštati, tješiti, vjerovati, podnositi, prihvaćati”.
Edith Stein je tražeći istinu zaustavila se na Bogu i poručila da nam u ovozemaljskoj prolaznosti nikakva ljudska snaga ne može pomoći – samo Kristova muka
“U jednom vremenu, nakon četrdeset godina zajedničkog života, Bogu se svidjelo uzeti mojeg muža k sebi. Vjera mi daje snagu u nekim novim izvorima života istine o vječnosti. Moju pažnju zaokupila je jedna izuzetna žena židovka, Edith Stein, koja se ‘šopala’ s filozofijama svijeta, a tražeći istinu zaustavila se na Bogu i poručila da nam u ovozemaljskoj prolaznosti nikakva ljudska snaga ne može pomoći – samo Kristova muka”, pojasnila je.
Obasjana uskrsnim svjetlom želim biti sudionik velikog Božjeg plana, širiti istinu o Kristu Bogu, radosti u rastu i prihvaćanju ljubavi u dimenziji Križa
“Suobličena s čvrstim kamenom moje Imotske krajine, mojeg zapuštenog sela kojeg sam po rođenju napustila, ne popuštam idejama suvremene ateističke filozofije i nikome ne dajem mogućnosti novog građenja mojeg osobnog dostojanstva kao žene; nagrđivanje genijalnosti mojih korijena koji su me potpuno definirali”, istaknula je dodavši kako je žene u svojoj konstantnosti mogu očuvati postojanost dostojanstva svoje obitelji, ukoliko ostanu vjerne Božjoj poruci.
“Žena je postavljena poput stupa u centar obitelji i može se usprotiviti svim vrstama nasrtaja na njezinu ulogu što joj dolazi iz vanjskoga svijeta. Obasjana uskrsnim svjetlom želim biti sudionik velikog Božjeg plana, širiti istinu o Kristu Bogu, radosti u rastu i prihvaćanju ljubavi u dimenziji Križa”, zaključila je.
 Huljev rođena je u Lovreću (tzv. Opanci) kao četvrta kći.){kind=link}