Postoje li stvarni dokazi kako očevi imaju jedinstveno važan utjecaj u životima svoje djece? Naša kultura čini se, daje malo važnosti ulozi očeva. Dokaze za ovo vidim svugdje, od pop kulture i medija do Vladine politike. Moje osobno iskustvo i sustav vjerovanja govore mi kako je očinstvo značajno, ali bih želio znati točno objasniti zašto je to tako. Možete li mi pomoći? Pitanje je to koje je postavio čitatelj portala Focus on the Family.
> Na Ugljanu pravi ‘Baby boom’: Svake godine sve veći broj djece
Odgovor donose s portala Focus on the Family:
Vaše intuicije su točne. Možemo citirati ugledne znanstvene radove kako bi ih dokazali.
Dr. David Popenoe, profesor sociologije na Sveučilištu Rutgers i ravnatelj Nacionalnog projekta za brak, pružio nam je dobar sažetak i pregled teme. Ovo su njegovi stavovi:
“Očevi su mnogo više od samo odraslih osoba u domu. Angažirani očevi, posebno biološki, donose veliku korist svojoj djeci, koju nijedna druga osoba ne može donijeti. Oni pružaju zaštitu, materijalnu podršku i primjer muškosti. Oni imaju odgojiteljski stil značajno drugačiji od majčinog i ta razlika je važna u razvoju zdravog djeteta.”
(David Popenoe, Life Without Father, (New York: The Free Press, 1996), p. 163.).
Ono što dr. Popenoe naziva “značajno drugačijim odgojiteljskim stilom” je jedan od najvažnijih vidova očinskog doprinosa životima svoje djece. Muškarci i žene su različiti i kao takvi drugačije odgajaju svoju djecu. Očevi će npr. voljeti svoju djecu “opasnije”. To je zato jer se ponašaju “grublje” i vjerojatnije će ohrabrivati djecu na preuzimanje rizika.
Oni pružaju djeci mnoštvo različitih društvenih iskustava i pokazuju im mnoštvo različitih načina nošenja sa životom. Naglašavaju pravila, pravdu, poštenje i odgovornost. Na ovaj način djeca se uče objektivnosti i posljedicama činjenja dobra i zla. Oni daju djeci uvid u muški svijet, pripremaju ih za životne izazove i primjerom pokazuju važnost poštovanja među spolovima.
Istraživanje pokazuje kako će oženjeni otac malo vjerojatno zlostavljati svoju ženu i djecu od bilo koje druge kategorije muškarca. Očevi ohrabruju nadmetanje i time stvaraju osjećaj neovisnosti kod djece. S druge strane, majke promiču pravednost stvarajući osjećaj sigurnosti. Očevi naglašavaju pojmovnu komunikaciju, koja pomaže djeci proširiti rječnik i intelektualne sposobnosti. Od majki se pak djeca više uče suosjećanju, brizi i pomoći čime razvijaju međusobne odnose i osjećaj brige za drugoga.
Očevi promatraju svoju djecu u odnosu na svijet, dok majke gledaju svijet u odnosu na svoju djecu. Nijedan stil odgajanja nije dovoljan sam za sebe, ali u kombinaciji oni se upotpunjuju i okrepljuju nove generacije sa zdravim zaokruženim pristupom životu.
Ne ulazeći u detalje, možemo ponuditi nekoliko primjera relevantnih istraživanja, koja potvrđuju gore navedene tvrdnje:
82% znanstvenih radova o angažiranosti očeva i dobrobiti djece izdanih od 1980. godine pokazale su značajne veze između pozitivne očinske uključenosti i dobrobiti djece (Paul R. Amato and Fernando Rivera, “Paternal Involvement and Children’s Behavior Problems,” Journal of Marriage and the Family 61 (1999): 375-384. ).
Analizom više od 100 znanstvenih radova o odnosima roditelj-dijete zaključeno je kako je za djetetovu sreću, dobrobit, društveni i akademski uspjeh jednako važno imati brižnoga oca punog ljubavi, baš kao i majku. Neki radovi su čak pokazali kako je očinska ljubav bila snažniji čimbenik u nekim važnim ishodima za dobrobit djece ( Ronald P. Rohner and A. Veneziano, “The Importance of Father Love: History and Contemporary Evidence,” Review of General Psychology 5.4 (2001): 382-405.).
Prema dječjoj psihijatrici Kyle Pruett, aktivniji način igre očeva i paralelno s time sporiji odgovor na mališanovo iskustvo frustracije služi razvijanju neovisnosti i sposobnosti rješavanja problema kod djeteta (Kyle D. Pruett, Fatherneed: Why Father Care is as Essential as Mother Care for Your Child, (New York: The Free Press, 2000), p. 41-42.).
Dr. Pruett kaže kako je pozitivna očinska skrb povezana s društvenijim i moralnijim ponašanjem kod dječaka i djevojčica (Pruett, 2000, p. 52.).
Ovo proizlazi iz istraživanja Sveučilišta u Pennsylvaniji, koje pokazuje kako djeca koja osjećaju blizinu i toplinu oca dvostruko više upisuju fakultete, imaju 75% manje izgleda za trudnoću u dobi, 80% manje izgleda za završiti u zatvoru i upola manje izgleda za razviti znakove depresije (Frank Furstenberg and Kathleen Harris, “When and Why Fathers Matter: Impacts of Father Involvement on Children of Adolescent Mothers,” in Young Unwed Fathers: Changing Roles and Emerging Policies, R. Lerman and T. Ooms, eds. (Philadelphia: Temple University Press, 1993).
U 26 godina dugom istraživanju istraživači su pronašli najvažniji faktor u razvijanju suosjećanja kod djece – angažiranost oca. Djeca koja su imala priliku redovito provoditi vrijeme na samo s ocem postala su suosjećajnije odrasle osobe (Richard Koestner, et al., “The Family Origins of Empathic Concern: A Twenty-Six Year Longitudinal Study,” Journal of Personality and Social Psychology 58 (1990): 709-717.).
Ovim člankom samo smo zagrebali površinu, ali vidljivo je gdje nas dokazi vode. Najbolji znanstveni radovi izvan svake sumnje dokazuju važnu i nezamjenjivu ulogu očeva u razvoju zdravog djeteta.
“To znači kako su pretpostavke čitatelja s početka teksta ispravne, a poruke koje dobivamo od medija, pop kulture i Vladinih politika pogrešne. Mi koji smo to spoznali imamo dužnost predstaviti ove informacije javnosti,” poručuju s portala Focus on the Family.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
