Izbori u Poljskoj sredinom studenog izazvali su veliku pažnju i donijeli velike promjene. Iako je vladajuća konzervativna stranka Pravo i pravda (PiS) osvojila najveći broj glasova, neće ostati na vlasti. Poljski parlament nije podržao u ponedjeljak poljskog premijera Mateusza Morawieckog te je na taj način otvorio put lideru liberalne oporbe, Donaldu Tusku da se vrati na vlast. On je inače ljubimac Bruxellesa. Nadolazeće promjene komentirala je i Višnja Starešina u svojoj kolumni “Nema dramatike u tome što su u Poljskoj otvorena vrata promjeni vlasti” gdje je Tuska okarakterizirala kao „umjerenog narodnjaka“. No, s njenim tezama ne slaže se novinar Goran Andrijanić koji živi u Poljskoj te u svom osvrtu iznosi argumente zašto Poljsku čekaju radikalne promjene i zašto Tusk nije “umjerni narodnjak”.
> Kraj konzervativne vladavine u Poljskoj: Donald Tusk novi premijer Poljske
“Nema dramatike u tome što su u Poljskoj otvorena vrata promjeni vlasti” naslov je teksta Višnje Starešine objavljenom na Lideru 22. listopada, a koji je prenio i Narod.hr. Andrijanić piše kako je riječ o komentaru izvrsne analitičarke, u kojemu se pozabavila izbornim promjenama u Poljskoj. Pri tome je, tvrdi Andrijanić, netipično za nju napisala nekoliko potpuno pogrešnih teza.
>Starešina: Nema dramatike u tome što su u Poljskoj otvorena vrata promjeni vlasti
U nastavku prenosimo osvrt Gorana Andrijanića na kolumnu Višnje Starešine.
U tekstu na početku pravilno primjećuje jednu stvar. Europski politički i medijski mainstream tijekom predizborne kampanje otvoreno je i aktivno podržavao kandidata oporbe na premijera Donalda Tuska, a “ocrnjivao” Jarosława Kaczyńskog, proglašavajući ga diktatorom. Nakon što to primijeti, Starešina, međutim, uopće ne objašnjava razloge zbog kojega “mainstream” jednoga političara podržava, a drugoga sotonizira. Kao što, uostalom, ne objašnjava zašto bi se europski mainstream uopće trebao miješati u nacionalne izbore suverene države i otvoreno zauzimao jednu stranu.
>Andrijanić za Narod.hr analizira rezultate izbora u Poljskoj: Izgledna je nova vlast, ali je pitanje koliko će trajati
Starešina potom piše sljedeću, vjerojatno presudno pogrešnu rečenicu svojega komentara:
“Donald Tusk nije nikakav ruski revolucionar, njemački agent ili LGBT aktivist, kako ga je u izbornoj kampanji prikazivao suparnički PiS, već je umjereni politički narodnjak, koji je kao poljski premijer u dva mandata pridonio njezinu ekonomskom i političkom rastu”.
Karikiranje iz prvoga dijela ove rečenice ima za učinak da se banaliziraju neka vrlo važna pitanja postavljena tijekom izborne kampanje.
Na što je upozoravao PiS?
PiS nije Tuska prikazivao niti kao “ruskog revolucionara”, niti kao “njemačkog agenta” niti kao “LGBT aktivista”, ali je zato ukazivao na sljedeće probleme:
a) Tusk i njegova vlada bili su aktivno uključeni u iz Berlina dirigiranu politiku “reseta” u odnosima s Rusijom. Riječ je o politici koja je otvorila vrata Moskvi za agresiju na Ukrajinu i koja je učinila Europu energetski ovisnom o Rusima. Tusk je svemu tome dao svoj veliki prilog, što su pokazali i autori dokumentarnog serijala “Reset” novinar Michał Rachon i povjesničar Sławomir Cenckiewicz. Serijal je bio prikazivan nekoliko tjedana na javnoj televiziji i jasno je prikazao sve pogreške poljske politike prema Rusima za vrijeme Tuska. Najveća takva pogreška, koja prelazi okvire diletantizma i ulazi u područje ugroze nacionalne sigurnosti jest 2011. potpisana suradnja između poljskih civilnih i vojnih obavještajnih službi i ruskog FSB-a. Ta je suradnja pojedinim svojim dijelovima narušavala obveze koje Poljska ima kao član NATO-a prema drugim članicama. Drugim riječima, sve govori da su poljske obavještajne službe surađivale s ruskim u hibridnom i obavještajnom ratu protiv NATO-a.
>Analiza Gorana Andrijanića: Sve neistine koje je Jutarnji list objavio o poljskim izborima
Sejm je prije nekoliko mjeseci utemeljio povjerenstvo koje je trebalo ispitati utjecaj Putinova režima na Poljsku u razdoblju od 2007. do 2022. i koje je vodio spomenuti Cenckiewicz. Novi Sejm, u kojemu Tusk ima kontrolu, na jednoj od svojih prvih sjednica je ukinuo to Povjerenstvo, ali ne prije nego je ono predočilo izvješće sa svojih dosadašnjih zasjedanja. Prema njemu, Tusk, njegov ministar Radosław Sikorski i nekoliko visoko pozicioniranih časnika ugrozili su nacionalnu sigurnost. Prema preporuci Povjerenstva, nikome od njih više ne bi trebala biti udijeljena državna funkcija koja uključuje odgovornost za nacionalnu sigurnost.
Tusk – vjerni vojnik bruxelleskog establishmenta
b) Nitko, ozbiljan ponavljam, nije opisao Tuska kao “njemačkog agenta”, ali bilo je onih koji su ga opisivali kao “marionetu Berlina”. Nema, naime, nikakve sumnje da je u Tuskov politički profil duboko usađena ideja slijeđenja Njemačke kao političkog mentora bez kojega nema smisla napraviti niti jedan ozbiljan korak. Čak niti njegovi najvatreniji zagovornici to ne osporavaju, ali oni to iščitavaju kao “odgovornu” i “proeuropsku” politiku. U situaciji kada Poljska prema svim pokazateljima postaje sve moćnija država i kada njezin rast smeta upravo Nijemcima (o čemu je svojedobno u razgovoru sa mnom govorio lijevi publicist Rafał Woś), postavlja se pitanje je li ta Tuskova servilnost nešto dobro za Poljsku ili je upravo potpuno suprotno.
Donald Tusk je vjerni vojnik bruxelleskog establishmenta, koji ga je za to nagrađivao dobro plaćenim sinekurama i neskrivenom potporom, i takvim će ostati. U situaciji kada poljski interes i interes toga establishmenta nisu uvijek na istoj strani povijesti, njegova uloga može postati presudno negativna.
>Andrijanić: Zašto su nedjeljni izbori u Poljskoj u važni za cijelu Europu?
Svi signali govore da će Tusk zaustaviti proces jačanja državnih tvrtki i ponovno ih početi privatizirati, ali prekinuti neke važne investicije kao gradnju Središnjeg komunikacijskog čvorišta, kompleksa koji treba prekinuti prometnu inferiornost Središnje Europe, i koji predstavlja veliku konkurenciju njemačkoj infrastrukturi.
Ideološka pitanja
c) Nije Tusk nigdje niti opisan kao “LGBT aktivist”, barem koliko ja znam, ali ono što je jasno jest da je svoju stranku Građanska platforma (PO), u nekoliko zadnjih godina debelo usmjerio prema lijevoj “progresivnoj” politici, napuštajući s njom poziciju centra koju je, barem donekle, imala. U kampanji je objavio kako će zakon o “civilnim partnerstvima” homoseksualnih parova biti prioritet njegove vlade. Kao što znamo, civilna partnerstva uvijek su bila početak legislativnog puta prema homoseksualnim brakovima. Toga je dobro svjestan i Tusk.
Nadalje, po pitanju abortusa napravio je takav zaokret da se promatraču vrti u glavi, a pomalo i u želucu. Obećao je svom biračkom tijelu kako će legalizirati abortus na zahtjev do 12 tjedna trudnoće. Ne samo to – nitko na njegovoj izbornoj listi nije imao pravo na priziv savjesti po ovome pitanju, nego su svi morali podržati ubijanje nerođenih.
>Poljska – primjer države koja je posljednjih godina u Europi prednjačila u zaštiti obitelji
Tu prelazimo na Starešininu tezu o Tusku kao “umjerenom narodnjaku” koja, moram to napisati, nema nikakve veze s političkom stvarnošću. Riječ je o političaru koji “narodnjak” sigurno nikada nije bio, a još manje “umjeren”.
U idejnom smislu, Tuska bi trebalo ipak prije svega opisati kao liberala. Njegovi politički korijeni nalaze se u oporbenoj skupini “gdanjskih liberala” koji su svojedobno izdavali časopis “Przegłąd polityczny”. Lijevi sociolog i aktivist Jan Śpiewak svojedobno je napisao doktorsku disertaciju o tom krugu političara Solidarnosti. Kako tvrdi, oni su krajem osamdesetih bili manje moćna frakcija oporbene scene, ali su njihove glavne teze – krajnje liberalna transformacija ekonomije i dogovor s komunistima pri toj transformaciji – dominirali u lijevoj frakciji pokreta Solidarnost nakon rušenja komunizma.
Koketiranje s poljskim konzervativizmom
Sam Tusk je devedesete godine proveo u manje više marginalnim ulogama političke scene. Njegov pravi uspon počinje s osnivanjem stranke PO u 2001. godini. Utemeljio ju je zajedno s Andrzejem Olechowskim i Maciejem Plazyńskim (dobili su nadimak “Tri tenora”). Bila je to stranka koja je zamišljena kao nova politička snaga koja će okupiti lijevo-liberalnu frakciju Solidarnosti koja se našla u krizi nakon raspada stranke Unija slobode (Unia Wolności). Upravo je Tusk bio taj koji je u lijevo-liberalnoj eliti III RP bio doživljen kao onaj koji će joj vratiti moć.
>Eurozastupnik Patryk Jaki s G. Andrijanićem: Berlin i Pariz žele europsku ‘superdržavu’ hegemonije
Iz te faze potječe i njegovo koketiranje s poljskim konzervativizmom. On i supruga nakon 20 godina građanskog ulazi u crkveni brak, obitelj se fotografira pred stolom prepunim križeva i slika svetaca, govori dobro o sv. Ivanu Pavlu II. Sama Građanska platforma u svojim programskim dokumentima spominje kršćanstvo, ali riječ je o pragmatičnom političkom pozicioniranju, ne o nekakvoj povezanosti s idejom poljske katoličke politike (iako je u PO bilo i nekoliko takvih političara, koji su s vremenom iz nje pobjegli ili su izbačeni).
>Tko će oblikovati Europu u 2024.?: Politico najmoćnijom osobom u nadolazećoj godini proglasio Donalda Tuska
Tusk je tehnokratski tip političara, ne onaj koji je vođen nekakvim velikim idejama. Igre političke moći i eliminacija protivnika – to su njegove glavne karakteristike. Niti jedna od glavnih karakteristika “narodnjačke” politike – socijalna osjetljivost, društvena solidarnost, kršćanski korijeni Europe, supsidijarnost – nisu mu bliski. Ako bude trebalo, doduše, pozivat će se na svaku od njih, iz pragmatičnih razloga. Njegovo čvrsto povezivanje PO s njemačkim demokršćanima ima, dakle, isključivo praktičnu svrhu, ne svjetonazorsku ili idejnu. Ako možemo uopće još govoriti o nekakvoj svjetonazorskoj specifičnosti europskih pučana koji sve više postaju slični svojim lijevim partnerima u europarlamentarnoj koaliciji.
A što se tiče njegove “umjerenosti”…
U trenutku dok ovo pišem, Tuskovi javni istupi ispunjeni su samo jednim: prijetnjama političkim obračunima s PiS-om i ljudima koji su za vrijeme njezine vladavine postavljeni u državne institucije. Prijeti kako će predsjednika Poljske narodne banke staviti pred sud, prijeti kako će u dva dana očistiti javnu televiziju od, kako kaže, PiS-ovske propagande, iz njegova tabora dolaze skandalozne ideje o smjenama ustavnih sudaca preko deklaracija parlamenta…Itd. Nikakva “umjerenost”, dakle, nego jakobinski juriš na političkog protivnika, pri čemu će najviše trpjeti poljske institucije.
>Članovi nove većine poljskog parlamenta predlažu liberalizaciju pobačaja
Za svakoga tko iz prve ruke prati što se događa u Poljskoj, ova politika agresivne osvete nije nikakvo iznenađenje. Cijela kampanja PO-a bila je ispunjena agresivnošću i dehumaniziranjem političkog protivnika. Glavni slogan joj je bio J…PiS, pri čemu ga nisu koristili neki marginalci, nego i neki vrlo važni ljudi stranke. Tusk je cijelo vrijeme to prešutno podržavao, jačajući u svojim predizbornim istupima ovu atmosferu linča i prijeteći zatvorom vodećim ljudima PiS-a.
Naravno, o ovome nećete čitati u zapadnim medijima, nego o “fašističkom” PiS-u i “diktatoru” Kaczyńskom. Tusk je bio i ostao ljubimac liberalne Europe, političar koji ne radi probleme i zbog toga biva nagrađivan dobrim PR-om i sinekurama (spominje se kao mogući budući predsjednik Europske komisije). Ovaj “uljuđeni Europejac” se u kontekstu nacionalne politike ponaša poput huligana. Radi to jer može i jer zna da mu lijevi mediji u Poljskoj i inozemstvu jedu iz ruke. O takvoj je situaciji riječ, pa se zato i događa da čak i dobro informirani analitičari poput Starešine pišu o njemu kao o “umjerenom narodnjaku”.
Poljsku čekaju velike promjene
Mislim da bi upravo Donald Tusk bio prvi koji bi se pobunio protiv teze hrvatske komentatorice koja tvrdi da “Poljsku ne čeka dramatična promjena”. On, naime, hoće baš takvu promjenu, ona koja će Poljsku okrenuti za 180 stupnjeva u političkom, kulturnom i gospodarskom smislu. Njegova politika se i sastoji upravo u uništavanju političkog naslijeđa PiS-a, a oni koalicijski partneri koji mu se eventualno suprotstave u tome bit će pojedeni.
>Andrijanić: Napad EP-a na slobodu govora – zastupnicima PiS-a oduzet imunitet zbog statusa na Twitteru
Gospodarski i politički suverenizam, suprotstavljanje njemačkom konceptu federalizacije EU i izbacivanja utjecaja SAD-a iz ujedinjene Europe, društveni i ekonomski egalitarizam, jačanje poljskih javnih poduzeća, preuzimanje odgovornosti za Srednju Europu, borba protiv kulturološkog “progresivizma”…Sve su to neki od glavnih elemenata političke ostavštine stranke Jarosława Kaczyńskog koje će Tusk sasvim sigurno promijeniti, a u nekim slučajevima i uništiti.
Poljsku čekaju velike promjene. A njihove posljedice osjetit će cijela Europa.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
