Ono što je euro-medijasfera za akademske građane, to su organizacije civilnoga društva za europske mase: inkvizicija XXI. stoljeća.
Moderni inkvizitori nas neprestano drže na oku
Rečenice i situacije koje su se nekada činile bezazlenima danas su zločin za koji će nas sustići kazna. Svi smo stalno nešto krivi, iz kojeg nas razloga inkvizitori «progresivisti» neprestano moraju držati na oku. Krivi smo jer smo popušili cigaretu, nosili krznenjak, pojeli slasni mesni odrezak, šalili se na račun žena ili homoseksualaca, ne daj Bože – uvrijedili neku manjinu… jer vozimo stari auto, pa pridonosimo ekološkoj katastrofi i «kraju svijeta»… Tome treba dodati «krivnje» koje progesivistička inkvizicija ne klasificira kao takve, nego kao blagodati multikulturalizma: npr. kada muslimani kršćanima zamjeraju što jedu prasetinu, židovi muslimanima što goveda trpe više prilikom halal nego košer obreda klanja, a hindusi osuđuju sve tri skupine jer ne samo da im krava nije sveta, nego ju nalaze u europskim tanjurima, piše dr. sc. Sanja Vujačić u kolumni za geopolitika.news, koju djelomice prenosimo.
> Tko se krije iza GONG-a i što je obilježilo njihov dosadašnji rad?
> Može li Gordan Bosanac ostati članom Vijeća za nadzor tajnih službi nakon stranačkog angažmana?
Sve te krivnje istodobno su izvori anksioznosti i gnušanja europskih građana. Preteksti su, zahvaljujući kojima se svaki Europljanin, u datom trenutku, nađe prikovan za stup srama (čega se gnuša), prozvan (anksiozan jer strepi od prozivanja) i pozvan priznati zločin i prihvatiti kaznu. Jer, novodobni inkvizitori mrze čovjeka takvog kakav jest, nesavršenog. Vjeruju da će nove tehnologije i biomedicinska znanost toliko povećati njegove kognitivne i fizičke sposobnosti, zdravlje i životni vijek, da ćemo moći govoriti o novoj «post-humanističkoj» vrsti čovjeka. O Supermanu iz literature za djecu: koji više neće morati klati kako bi se prehranio; za prokreaciju neće biti nužno spojiti par žena-muškarac; bioničkoj djeci neće biti potrebna obitelj nego nove tehnologije – dakle neće im trebati niti etnički, vjerski i nacionalni identitet…
Teoretski, novodobni inkvizitori promoviraju «poboljšanog čovjeka» kako bi se približio modelu Nietzsche-ovog Nadčovjeka, odnosno plemenitoj, apsolutno kreativnoj eliti čovječanstva koja odbacuje predodređenost i podložnost bilo kome i bilo čemu, pa tako i humanističkom idealu društva blagostanja za sve, a ne samo za izabrane… Praktično, ti «novi bigoti koji slijepo vjeruju u novu ‘progresivističku religiju’, u stvari su korisni idioti neoliberalizma koji atomizira društva i slabi tradicionalne strukture kako bi nametnuo svoje manihejsko viđenje svijeta» (N.Polony – J.M. Quatrepoint). U tom crno-bijelom «progresivističkom» svijetu, inspiriranom perzijskim i ranokršćanskim vjerskim dualizmom Dobra i Zla, prisiljeni smo u ime Dobra mijenjati svoj zločesti vokabular, uskraćivati si zadovoljstva, kriminalizirati svoje želje i, svakako, «ponovo pisati» povijest.
(…)
Prosječni bijeli Europljanin shvaća da je tretiran kao ‘white trash’
Tako prosječni bijeli Europljanin uzalud ponavlja da je odavno oslobođen od rasnih i vjerskih predrasuda, da je i sam tretiran kao white trash i dakle svjestan kako narodne mase svih boja esencijalno trpe klasni rasizam. Kako je ultra-liberalni kapitalizam klase transformirao u mase, proglasio da društvo kao takvo ne postoji (no society), a novi bigoti kvazi-religiozno svakodnevno europske multikulturalne mase prozivaju i/ili pozivaju na očuvanje multikulturalizma pod sloganom «živjeti-zajedno», antirasistički militanti dobili su krila. Inzistiraju na razvoju osjećaja krivnje u domorodačkom stanovništvu zbog kolonijalnog nasilja njihovih predaka. Kao da nasilja, prije i poslije «bjelačkog», nije bilo.
Fingirana dobronamjernost novih bigota, sadržana u devizi «živjeti-zajedno», izvor je noćne more svih zapadnoeuropskih narodnih masa. Zaokupljenost proklamiranom jednakopravnosti svih kultura na europskom tlu izvor je permanantne anksioznosi koja ih priječi da se, ujedinjeni na određenom teritoriju, učinkovito odupru predstavnicima globalnog sustava koji jednako melje «luzere» svih rasa i vjera – gubitnike globalizacije.
Globalne elite – poricanje kultura i instrumentalizacija multikulturalnosti
Novim bigotima nije promakao niti rad sociologa Hugues Lagrengea Poricanje kultura. On je 2010. bio izložen medijskom procesu, jer rezultati njegova istraživačkog rada u prvi plan stavljaju važnost i dimenzije kulture kao faktora koji objašnjava problematiku nasilja na periferijama velikih francuskih gradova koje naseljava više generacija imigranata. U radu je poglavito opisana važnost različitih kulturnih nasljeđa (imigranata iz Magreba, Turske ili Afrikanaca iz Sahela) u društvenoj stvarnosti periferija. Paradoksalno, upravo je zahvaljujući tom medijskom procesu popularizirana i potvrđena autorova teza poricanja kultura, odnosno, podcrtana je važnost kulturnog kapitala u zaštiti svih narodnih masa, neovisno o njihovom porijeklu. Dokazano je da baš kulturni kapital uvjetuje common decency – kako je Georges Orwel nazvao objedinjene vrijednosti uzajamne pomoći i solidarnosti prisutne u narodu, a koje su temelj svakog društva.
Poricanje kultura od strane europskih elita jednako se odnosi na one autohtonog stanovništva, kao na kulture koje su pristigle s imigrantima. U isto vrijeme, elite se ne libe pitanje multikulturalnosti instrumentalizirati kako bi opravdale svoj globalizacijski model. Paralelno, neovisno da li se radi o konzervativcima ili progresivistima, dobitnici globalizacije grčevito štite vlastiti ultra-liberalni sustav vrijednosti, odnosno svoj dragocjeni kulturni i socijalni kapital.
Globalna percepcija svijeta o ‘masama’ bez povijesti i kulture
Percepcija svijeta koji naseljavaju populacije koje su «bijela stranica» bez povijesti i kulture, omogućila je brutalne imigracijske politike poput one Angele Merkel koja je 2017. godine, u par mijeseci, uspjela «uvesti» milijun migranata kako bi odgovorila na zahtijeve njemačkih poslodavaca. To isto poricanje narodnih kultura navelo je i francuskog utjecajnog mislioca i političkog savjetnika Jacquesa Atallija da predloži pragmatičku repopulaciju francuskih pustih sela bjelosvjetskim migrantima. Jer, oslobođene od «tereta» kulture, autohtone ili imigrantske narodne mase neograničeno su «mobilne»: prenosive i međusobno zamjenjive, poput robe. A to je ono što treba europskim poslodavcima.
Sociolog Christophe Guilluy upozorava da je taj koncept poricanja narodnih kultura specifičnost zapadnoeuropskih elita. Globalizirane svjetske elite svugdje imaju priliku prikupljati bogatstva zahvaljujući istom neoliberalnom ekonomskom modelu, ali samo zapadnoeuropske negiraju kulture svojih naroda. One njeguju tu specifičnost kako bi im poslužila u suprotstavlju univerzalizmu europskih narodnih masa, koje banalno brane svoj identitet kao što to čine i drugi narodi na pet kontinenata. Zato jer ne vide kakvu bi dobit ostvarile zamijenom jedne legende (kulture) drugom (multikulturalizmom). Gdje je tu napredak?
Totalitarna ideja – želja za prepravljanjem prošlosti i ‘klasa u mase’
Posebno ukoliko se uzme u obzir da je ideja prema kojoj je prošlost moguće prepravljati po želji – totalitarna ideja, kako tvrdi Marcel Gauchet (glavni urednik jedne od najcjenjenijih francuskih intelektualnih časopisa Le Débat). Jednako je totalitarna kao i ideja transformacije klasa u mase. Kada se europske populacije protive nametanju relativnog društva bez povijesti i kulture, one kulturni kapital koriste kao soft power masa. Kako sve svjetske elite plebisticiraju isti model nejednakosti, ipak je samo europski praćen brisanjem kultura, u europskim narodnim masama rastu anksioznost i gnušanje prema političkim elitama koje ih ne štite. Poglavito se gnušaju od manipuliranja antirasizmom i antifašizmom.
U ograničavanju javne debate, zapadnoeuropske elite koriste se i ucjenom. Ili građanski rat, ili prihvaćanje devize «živjeti-zajedno». Kako se autohtone zapadnoeuropske populacije, za razliku od elita, na dnevnoj bazi susreću s poteškoćama suživota različitih kultura, odavno su integrirale rizik od građanskog rata. Svjesne su da su im elite namijenile dvostruku ulogu: glavnih aktera i žrtava eventualnog građanskog rata. Stoga na dezerterstvo svojih vođa odgovaraju praksom dvostrukog izbjegavanja: i multikulturalnosti i sukoba. O uspješnosti te metode najbolje svjedoći činjenica da niti brojni teroristički akti, niti najveći migracijski valovi nisu izazvali značajnije akcije odmazde od strane autohtonih zapadnoeuropskih populacija.
To ne znaći da su napetosti nestale, ili da su zapadnoeuropske populacije odustale od obrane svog socijalnog i kulturnog kapitala, nego da na provokacije odgovaraju suptilnim reduciranjem kontakt-teritorija. Rezidencijalnim strategijama za sad uspješno izbjegavaju direktni kontakt s drugim kulturama. Nametnuti model «živjeti-zajedno» transformirale su u «živjeti-zajedno, ali odvojeni».
Model je karakterističan za sve zapadnoeuropske države.
(…)
Cijeli članak dr. sc. Sanje Vujačić možete pročitati ovdje
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
