“Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji” (tzv. Istanbulska konvencija), pripremana je od 2008. s ciljem stvaranja “sveobuhvatnog pravnog okvira za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja”, koji bi omogućio da žrtve uživaju istu razinu zaštite svugdje u Europi.
Naime, tijekom 2000-ih nacionalna izvješća o nasilju nad ženama, ispitivanja i istraživanja otkrila su veliku prisutnost nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u Europi, što je potaknulo Vijeće ministara Vijeća Europe da inicira izradu pravnog mehanizma koji će odgovoriti na ovu negativnu pojavu.
Konvencija je usvojena na sjednici Vijeća ministara Vijeća Europe 7. travnja 2011., a otvorena je za potpis država članica VE u Istanbulu 11. svibnja 2011. te je stoga poznata pod nazivom “Istanbulska konvencija”.
Riječ je o međunarodnom ugovoru kojim se države koje su ga ratificirale obvezuju na provedbu sadržaja ugovora.
Potpisom na Konvenciju pojedina država omogućuje proces ratifikacije Konvencije u svojem nacionalnom parlamentu, koji odlučuje hoće li Konvenciju prihvatiti, čime će ona postati obvezujuća.
Samim potpisom, tj. bez ratifikacije, pojedinu državu Konvencija ne obavezuje.
Do danas je Istanbulsku konvenciju potpisalo 37 država članica VE, među kojima i Hrvatska 22. siječnja 2013, a ratificiralo ju je 18 država – Švedska, Španjolska, Portugal, Crna Gora, Srbija, Francuska, Poljska, Finska, Slovenija, Italija, Danska, BiH, Austrija, Andora, Monaco, Malta. Hrvatski sabor nije ratificirao Istanbulsku konvenciju. Ratifikacijom Andorre kao desete države Konvencija je stupila na snagu 1. kolovoza 2014. godine.
Nisu ga sastavljale države članice nego stručna skupina
Istanbulska konvencija prvi je međunarodni ugovor u povijesti Vijeća Europe u čijem sastavljanju nisu sudjelovale države članice na koje će se jednom Konvencija odnositi, već ju je pripremala stručna skupina, a države su preko Vijeća ministara “samo” prihvatile finalni tekst.
Gotovo da nije ostavljen prostor za “javnu raspravu” među državama o samom sadržaju Konvencije. S obzirom da Konvencija ostavlja mali prostor za “rezerve” država koje ratificiraju Konvenciju – “rezerva” znači da država može prilikom ratifikaciji odlučiti hoće li se na nju primjenjivati neke odredbe Konvencije i u kojem opsegu/značenju – države su donošenjem Konvencije stavljene pred izbor: uzmi ili ostavi.
To se pokazuje posebno problematičnim jer Konvencija sadrži neke jako nejasne i štetne formulacije o kojima države članice Vijeća Europe gotovo da nisu mogle raspravljati te na njih ne mogu donijeti rezervacije.
Tako Istanbulska konvencija po prvi puta u međunarodni ugovor uvodi i definira termin roda: “’rod’ označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce” (čl. 3. c.) te nalaže da će “stranke osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob…” (čl. 4. 3., usp. čl. 43. i 53. Pojašnjavajućeg izvješća)
Nadalje, Konvencija dodatno sadrži nejasan tekst i odredbe koje se mogu različito tumačiti te države koje su ratificirale Konvenciju mogu biti izložene pritiscima tzv. “međunarodno nadzornog mehanizama” GREVIO, koji nadzire provedbu Konvencije, pogotovo na području državnih javnih politika (školstvo, mediji, antidiskriminacijska politika…).
Primjerice: “Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.” (čl. 12. 1)
Stranke će osigurati da se kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana “čast” neće smatrati opravdanjem za bilo koje djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije. (čl 12. 5.)
“Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.
Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima.” (čl. 14. 1-2. i usp. čl. 94-97. Pojašnjavajućeg izvješća: pod “neformalno obrazovanje” se misli i na “vjerske obrazovne ustanove”)
