Slučaj Ivana Jakovčića, koji je godišnje primao između 60 i 70 tisuća eura u raznim “naknadama” od tvrtke Danka Končara Afarak, aktualizirao je pitanje korupcije i lobiranja u Europskom parlamentu. Ivan Jakovčić nikad nije skrivao svoj angažman u Končarovoj tvrtki, posve otvoreno je u intervjuima govorio o tome, primjerice 2015., no uvijek je tvrdio da su takvi angažmani uobičajeni za eurozastupnike i da je to “posao za ljude s iskustvom.
Dodatni izvori prihoda – legalni ili ne?
Ne može se reći da je lagao. Bar ne sve. Istina, velik broj eurozastupnika ima dodatne poslove na kojima zarađuje, samo pitanje je jesu li oni lobističke prirode ili ne i je li to i koliko legalno.
Jakovčić, iako je bio relativno iskren oko Afaraka, nikad nije priznao da je njegov angažman u NO Afaraka – koji se poklopio s njegovim izborom za eurozastupnika – bio povezan s lobiranjem, iako je to bilo posve očito – ne samo iz toga kad je angažiran u Nadzorni odbor, kao “osoba od povjerenja” vlasnika (Končara) nego i iz toga što on ni o metalurgiji ne zna ništa: Doduše, ovo drugo bi se moglo anulirati time što to za takav posao nije niti bitno, a Jakovčić je ipak diplomirao vanjsku trgovinu i bavio se biznisom relativno uspješno prije nego li je shvatio da su mogućnosti bogaćenja u politici puno veće, iako su plaće nominalno puno manje.
Končar razotkrio Jakovčića
No problem je što je sam Danko Končar nedavno u intervjuu otkrio da je upravo lobiranje bilo pravi posao Ivana Jakovčića. Afarak je velika tvrtka koja posluje po cijeloj Europi, a Končar je očito interese svoje tvrtke htio progurati kroz europsku legislativu. Problem je što to baš nije legalno: Zastupnicima EP nije zabranjeno zaraditi poneki euro sa strane pod uvjetom da jasno deklariraju koliko zarađuju, od koga, i za koji točno posao. Takve izjave o dodatnim prihodima moraju biti jasno istaknute na službenim stanicama Europskog parlamenta uz ime svakog zastupnika.
Jakovčić je tamo naveo da prima novac od Afaraka – ali osjetno manji iznos nego što je stvarno primao, prekršivši time Kodeks (za čije kršenje doduše ne postoje jasne sankcije, pa su bespredmetna). Naime on je naveo da je kao član NO-a Afraka od svibnja 2015. do rujna lani mjesečno primao do 1000 eura, a od rujna 2017. između 1000 i 5000 eura, a financijska izvješća Afaraka jasno kažu da je i 2016. i 2017. primao u prosjeku više od 5.000 eura mjesečno (68, odnosno 63 tisuće eura godišnje).
No poslovi lobiranja su im izričito zabranjeni – iako samo lobiranje nije zabranjeno i regulirano je posebnim zakonima, odnosno člankom 11 Ugovora o Europskoj uniji. Dakle, Lisabonski ugovor to regulira, no lobisti naravno ne smiju ujedno biti i parlamentarci, što je zakonom zabranjeno 2011. nakon što se novinar Sunday Timesa predstavio kao lobist jedne tvrtke te europarlamentarcima nudio novac u zamjenu za predlaganje amandmana, na što su pristala tri zastupnika među kojima, za divno čudo, nije bio niti jedan Hrvat. A ono što je Jakovčić radio nije ništa drugo nego to – primao je novac da bi lobirao za interese jedne privatne tvrtke u europarlamentu.
Na rubu zakona
Je li Jakovčić prekršio zakone, odnosno regulativu EU parlamenta nije posve jasno – formalno, on nije radio za lobističku tvrtku koja legalno lobira u parlamentu, odnosno primao novac od njih, što bi bilo protivno propisima. No primao je novac da bi lobirao, iako je formalno novac primao kao član NO jedne privatne tvrtke, što je pak dozvoljeno regulativom. Reklo bi se, de facto jest, de iure možda i ne.
No takvo poslovanje uz izigravanje zakona nije novost za Končara, on je upravo zato jer je preko članova obitelji i povezanih osoba kontrolirao preko 70% Afaraka osuđen platiti nekoliko desetaka milijuna eura kazne u Finskoj – a tamošnjem regulatornom tijelu, burzi, je prijavio da je vlasnik samo 27%. No kad prijeđete određen udio u vlasništvu, morate ostalim dioničarima dati ponudu za preuzimanje njihovih dionica – tzv “neprijateljsko preuzimanje” – koja je obično veća za dvadesetak posto od tržišne cijene, i to je ta razlika od četrdesetak milijuna eura koju je Končar morao platiti.
Transparency international razotkriva eurozastupnike
A da se kod lobiranja i inače radi o rubnom području zakona i morala potvrđuju podaci Transparency internationala, koje je danas prenio Jutarnji list. Ta organizacija je pronašla da su eurozastupnici u posljednje četiri godine najmanje 24 puta prekršili Kodeks kojim je među ostalim zabranjeno lobiranje, ali nitko nije kažnjen – što znači da će prijava Živog Zida europskom uredu za borbu protiv korupcije (OLAF) podnesena protiv Jakovčića vjerojatno završiti u smeću ili ladici. Po njima, gotovo polovica europarlamentaraca ima neku zaradu “sa strane”, koja nije nužno nelegalna, ali može kao i u slučaju Jakovčića biti prikriveno lobiranje, odnosno sukob interesa.
No ono što je legalno je također zanimljivo – a to je samo lobiranje. Po uzoru na SAD, u EU je dozvoljeno da predstavnici korporacija i drugih interesnih skupina – recimo onih za ljudska prava i raznih NGO-a – lobiraju u europarlamentu i pokušavaju pridobiti europarlamentarce za svoje ideje i interese, pa iako je nuđenje novca za to zabranjeno, teško je zamisliti da bi takvo nagovaranje išlo bez određene protuusluge europarlamentarcu koji bi nekakav zakon progurao u interesu lobista. U SAD to se obično rješava, posve legalno, tako da se političar koji je išao na ruku nekoj korporaciji po isteku mandata zaposli kao “savjetnik” u toj istoj kompaniji uz godišnju plaću koja može dosizati nekoliko milijuna dolara, a slično je i sa stranim vladama. Zato je Donald Trump najavio da će to spriječiti tako što će članovima Senata i Kongresa biti zabranjeno zapošljavati se na takav način pet, odnosno u slučaju stranih vlada deset godina po isteku mandata…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
