Već dugo gajim sumnju kako višegodišnja briselska karijera na neke ljude ostavlja ozbiljne psihofizičke posljedice. Nakon što europsku javnost već godinama svojim ispadima zabavlja predsjednik Europske komisije Junker, sada je došao red i na pet minuta “slave” predsjednika Europskog parlamenta Antonia Tajanija, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list, koju djelomice prenosimo.
Dotični je već više od desetljeća visoki funkcioner EU, najprije kao komesar za promet pa za industriju i poduzetništvo, a potom i kao predsjednik Europskog parlamenta. Dakle, taj je uglavnom odlijepljen od talijanske, hrvatske i svake druge stvarnosti, o čemu svjedoči i ovotjedna izjava na obilježavanju Dana sjećanja na talijanske žrtve jugokomunističkog terora. Obraćanje okupljenima uz fojbu Bazovica kod Trsta Tajani je završio uzvikom “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija (…)”.
Priča ne počinje zločinima nad Talijanima
Kada govore o partizanskim zločinima 1943. i 1945. talijanski političari ih propuštaju staviti u širi kontekst. Fojbe su mjesta monstruoznih zločina nad Talijanima, ali oni nisu ništa drugačiji od onoga što su Titove snage činile diljem Jugoslavije, jer nimalo nježniji nisu bili ni prema Hrvatima i Slovencima, ali i pripadnicima drugih naroda koji nisu bili “na liniji”. Govorimo o ljudima ubijanim bez suđenja, ili na montiranim procesima, ne samo zbog sudjelovanja u zlodjelima kvislinških režima, već i zato što su percipirani kao klasni neprijatelji koji bi smetali uspostavi novog režima ili, vrlo često, isključivo zato da bi im se otela imovina.
Za razumijevanje tih događaja valja imati na umu kako priča ne počinje zločinima nad Talijanima. Dvadeset prethodnih godina tamošnje hrvatsko i slovensko stanovništvo trpjelo je fašistički teror, ubojstva, protjerivanja, ponižavanja, zatiranje identiteta. Teror je kulminirao nakon šire talijanske okupacije 1941., od logora poput onog na Rabu do masovnih strijeljanja civila.
Zahvaljujući Staljinu više nego Titu, Talijani nastradali
Problem hrvatsko-talijanskih odnosa koji se vukao kroz 19. stoljeće u višenacionalnoj Austrougarskoj, rasplet je doživio, spletom složenih okolnosti. u 20. stoljeću, talijanskim porazom. Najprije je Italija, našavši se na strani pobjednika, kapitulacijom i raspadom Austrougarske 1918. dobila Trst, Istru, Zadar, dio naših otoka, naknadno i Rijeku, a onda su, zahvaljujući Staljinu više nego Titu, Talijani nastradali na koncu Drugog svjetskog rata, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Bizarno je da njihovi nasljednici danas najviše propovijedaju toleranciju i multikulturalizam, a istovremeno slave totalitariste koji su zatrli talijansku zajednicu. No što činiti sada, gotovo tri desetljeća nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije? Demokratska Hrvatska treba odati počast žrtvama fojbi i komunističkog terora, i njegovati ostatak talijanske kulture na svom području. No sve to uz reciprocitet s talijanske strane, imajući na umu cijelu povijesnu sliku, dakle prije svega ono što je talijanski imperijalizam činio na istočnoj jadranskoj obali. Italija nam je danas glavni vanjskotrgovinski partner, a Talijane već desetljećima ne doživljavamo kao protivnike, već kao prijatelje. Italija nije samo zemlja koja nam je, dok je bila u nacionalnoj ekspanziji, bila pritisak i prijetnja, već i zemlja svetaca, umjetnika, znanstvenika, kojoj puno toga duguje cijeli svijet pa i Hrvatska.
Grozim se oznaškog širenja netrepljivosti samo zato što se njihov europski ćato nalupetao
I Dantea i Petrarku, i Leonarda i Michelangela, i sv. Franju i Padre Pia, i Fellinija i Alana Forda, i Corta Maltesea i Zagora, i Pavarottija i Sofiju Loren, i Ferrari i Vespu, i Serie A i Nutellu. O espressu da ne govorimo. Na takve stvari mislim kad punog srca nazdravljam “viva l’Italia” i nastojim drugima prenijeti ljubav prema toj divnoj zemlji i njenoj kulturi! I grozim se oznaškog širenja netrpeljivosti prema bratskom narodu samo zato što se njihov europski ćato nalupetao na komemoraciji.
Jedini način da se ubuduće izbjegnu ovakve manipulacije oko Dana sjećanja je da u njemu sudjeluje i izaslanstvo Hrvatske i Slovenije. Volio bih vidjeti predsjednika Hrvatske na Bazovici, ali tek nakon što prvo predsjednik Italije dođe na neko od mjesta talijanskih zločina na hrvatskom teritoriju, jer je tako išao i povijesni slijed akcije i reakcije. Iako je od tih događaja prošlo jako puno vremena, možda bi se još stigao procesuirati pokoji Talijan koji se “proslavio” na istočnoj obali Jadrana ili poneki Titov egzekutor jamar.
Talijanstvo se danas gubi i na teritoriju Italije
Priča o talijanskim pretenzijama se danas čini prenapuhanom, jer više nema Italije koja bi predstavljala prijetnju. Talijanstvo na koje su se nekada pozivali tamošnji šovinisti protiv “slavenskih barbara”, danas se gubi i na teritoriju Italije.
(…)
Ako ništa drugo ovaj incident još jednom je pokazao bijedu briselskih institucija, snishodljivost HDZ-ovaca, okorjelost i bešćutnost titoista koji koriste prigodu da nas podsjete kako trebamo biti zahvalni Maršalu jer je kao isturena Staljinova fronta na zapadnoj granici temeljito pobio i protjerao Talijane. Srećom da su drugo poluvrijeme tog rata, koje se nazivalo hladnim ratom, dobile zapadne demokracije, jedini stvarni pobjednici i nad fašizmom i nad “antifašizmom” kao krinkom za drugi totalitarizam. No iz perspektive 2019. sve se to čini kao jako daleka prošlost. Pred europskim narodima su drugi problemi, i Hrvati i Talijani će imati priliku na euroizborima za tri mjeseca pokazati što žele, zaključuje Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
