Talijanski ministar vanjskih poslova Antonio Tajani obnovio je početkom godine staru ideju uspostave zajedničke europske vojske, ali zasad nema previše izgleda za njezino ostvarenje.
Tajani smatra da bi europska vojska bila logična posljedica europske integracije, posebice u svjetlu najnovijih sigurnosnih izazova u svijetu.
Europska obrambena politika, drži on, nameće se kao nužno rješenje nasuprot moćnim globalnim igračima poput Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Rusije ili Indije.
Churchill je prvi došao na ideju europske vojske
Ideja zajedničke europske vojske nije nova, ona je u međuvremenu čak zaživjela u skromnom, eksperimentalnom obliku, ali stvaranje jedinstvene europske vojne sile zasad se pokazuje kao utopija u kontekstu realnih političkih i sigurnosnih struktura.
>Juncker: Europska unija bi trebala imati vlastitu vojsku
Još je svojedobno engleski premijer Winston Churchill predlagao osnivanje zajedničke europske vojske. U međuvremenu, tu je ideju spominjao i bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker.
U govoru pred Vijećem Europe 1950. Churchill se zauzeo za stvaranje europske vojske pod jedinstvenim zapovjedništvom i sa zajedničkom odgovornošću zapadnoeuropskih država.
Slijedom toga, Savjetodavna skupština Vijeća Europe iste je godine zatražila osnivanje europske vojske “pod europskim demokratskim nadzorom i u punoj suradnji sa Sjedinjenim Državama i Kanadom”.
Ugovorom iz Maastrichta, EU je dobila sigurnosnu dimenziju
Kako onda, tako i danas, sve je ostalo samo na ideji. Ugovorom iz Maastrichta Europska unija dobila je i sigurnosnu dimenziju, točnije, ona od tada obuhvaća i zajedničku sigurnosnu politiku.
Međutim, ona je usmjerena na koordinaciju različitih nacionalnih sigurnosnih mehanizama, a ne na osnivanje zajedničke vojne strukture.
Doduše, kao posljedica Ugovora iz Maastrichta osnovan je Europski korpus (Eurocorps), najprije kao zajednička njemačko-francuska inicijativa, kojoj su se kasnije priključile i Belgija, Luksemburg, Španjolska i Poljska, a kao pridružene članice i Austrija, Grčka, Italija, Rumunjska i Poljska.
Eksperimentalni mehanizam zajedničke sigurnosne politike
Europski korpus međutim nije zasebna vojna struktura. On se sastoji od stožera kojemu je na raspolaganju oko 1.100 vojnika pripadnika vojski članica.
>Davor Dijanović: Složeno strateško rivalstvo SAD-a i Kine obilježit će budućnost međunarodnih odnosa
Europski korpus šalje vojnike u misije NATO-a i tu dolazi do granice svoje nadležnosti. Primjerice, Europski korpus sudjelovao je u misijama na Kosovu, u Afganistanu, u Maliju i Srednjoafričkoj Republici.
U biti, Europski korpus svojevrsni je dodatni mehanizam zapadnog vojnog savezništva u okviru NATO-a, s više-manje eksperimentalnim karakterom.
Ideja europske vojske s početkom devedesetih godina predstavljana je često kao oblik emancipacije od Sjedinjenih Država. Međutim, struktura NATO-a i prevladavajuća uloga SAD-a u zapadnoj sigurnosnoj arhitekturi zasad priječe bilo kakav zasebni oblik vojne integracije.
Zasad ne postoji način integriranja toliko vojski u jednu
Nadalje, javljaju se snažne unutarnje prepreke koje stoje na putu osnivanju zasebne vojne strukture.
Riječ je ponajprije o nemogućnosti integracije postojećih europskih vojski u jednu, s njihovim jezičnim, zapovjednim, organizacijskim i logističkim posebnostima. Drugim riječima, trebalo bi ukinuti sve europske vojske kako bi se osnovala nova.
Osim toga, zajednička obrambena politika nužno počiva na konsenzusu i zahtijeva brze i jasne odluke. Nasuprot tome, povijest Europske unije pokauzuje da konsenzus podliježe vrlo složenim i vremenski dugačkim procesima odlučivanja. Da se i ne govori o tome, da su brze odluke u EU praktički nemoguće.
>Hrvatska protiv ukidanja jednoglasnih odluka u EU, poručio je Plenković na sastanku u Zagrebu
Na putu osnivanja zajedničke vojske nalaze se i strukturne prepreke. Primjerice, u Njemačkoj je parlament, Bundestag, jedini nadležan za odluke o inozemnom angažmanu vojske. To je ustavna odredba i teško bi se mogla promijeniti.
S druge strane, u Francuskoj o angažmanu vojske odlučuje isključivo predsjednik države.
Među mnoštvom otvorenih pitanja našlo bi se ono i o tome što je zapravo područje zajedničke obrane. To je u sadašnjim okolnostima prilično lako utvrditi, kad EU nije izravno ugrožena a operacionalizacija obrane pod nadležnošću je NATO-a.
Što s neutralnim državama, ili onima koje napuste EU?
Međutim, što bi se dogodilo u slučaju rata, kad bi pojedine članice EU bile izravno ugrožene ili pak umiješane u neke vanjske sukobe?
Naposlijetku, europska vojska ne bi mogla uključiti sve članice EU. Austrija, Irska, Malta i Cipar su neutralne države, što znači da njihovi ustavi priječe bilo kakvo vojno svrstavanje. I što bi se dogodilo s vojskom kad bi neka članica napustila EU, kao što se to dogodilo s Velikom Britanijom?
>Starešina: Nova hrvatska pozicija u promijenjenim geopolitičkim okolnostima
Zbog svega toga, ideja o zajedničkoj europskoj vojsci do daljnjega će ostati samo ideja. U međuvremenu, moguće je oblikovanje novih zajedničkih oblika sigurnosne suradnje, uključujući i one poput Eurocorpsa.
Ali ti oblici počivat će i dalje samo na suradnji različitih, autonomnih vojnih sustava i jedino mogu služiti njihovoj snažnijoj međusobnoj razmjeni i usklađivanju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
