Nakon što je saslušao sažetak žalbe presude i nakon što je ustao čuti litaniju zločina kojom je Žalbeno vijeće potvrdilo kaznu od 20 godina, general Slobodan Praljak je sebi oduzeo život ispijanjem otrova – ali ne prije nego je izrazio prijezir prema presudi, a samim time, njegov prijezir prema sucima i ICTY kao pravosudnoj instituciji, piše Karnavas na svom blogu.
Pitanja obiluju. Kako je general Praljak prokrijumčario bočicu otrova u sudnicu? Kako je mogao s time proći kroz brojne kontrolne točke? Je li to imao kod sebe kad je stigao na ICTY? Je li mu netko to prokrijumčario? Ili, je li ga čekalo na ICTY, potajno postavljeno u ćeliji ili u WC-u?
Ova pitanja jesu relevantna, a malo ljudi se pita ono što mislim da je možda još važnije pitanje: zašto je general Praljak sebi oduzeo život?
General Praljak je proveo desetak godina u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda za razvoj. Uz kredit za odsluženo vrijeme, imao bi pravo na prijevremeno puštanje na slobodu u roku od dvije do tri godine, te bi vrlo vjerojatno bio pušten prije odsluživanja pune kazne.
Ali pritvor nije mučio generala Praljka. Za razliku od ostalih optuženih u njegovom slučaju, on je odbio da se privremeno pusti na kućni pritvor. To je stvar principa. I kad je došao do svojih principa, bio je tvrdoglavo beskompromisan. Njegov argument bi bio: ako sam nedužan, ako sam dobrovoljno došao u Haag nakon saslušanja moje optužnice, ako hrvatska Vlada nudi garanciju za moj povratak u ICTY, ako će svaki moj pokret dok sam na privremenoj slobodi u Zagrebu biti praćen od strane policije, ako je u skladu s uvjetima mog privremenog puštanja u prošlosti, zašto bih trebao sada biti u kućnom pritvoru, kao uvjetu za moje privremeno puštanje na slobodu? Naravno, on je želio biti u svojoj kući sa suprugom, djecom i unucima koje je obožavao i koji su njega obožavali. Ali to je princip – princip kojega je bio spreman pridržati se. I zbog toga se divim generalu Praljku. Bio je nesputan.
Razmišljajući o zadnjim trenutcima generala Praljka, vjerujem da si je zbog principa oduzeo život – ne iz straha, niti iz ljutnje, niti depresije, ili očaja, a sigurno ne iz bilo kojeg drugog razloga koji tjera ljude da samoubojstvom traže mir.
General Praljak nije bio romantična budala, on nije gajio iluzije da će njegova presuda biti poništena. Svaki objektivni promatrač došao bi do istog zaključka. Ja svakako jesam. U najboljem slučaju, Žalbeno bi vijeće moglo smanjiti kazne, ali osude bi uglavnom ostale kakve jesu, iako po mom mišljenju dokazi ne podržavaju činjenične nalaze i pravne zaključke Raspravnog vijeća. To osobito vrijedi za tvrdnju u optužnici o sveobuhvatnom udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. godine, kako bi se ona ili spojila s Hrvatskom ili bi bila neovisna država unutar Bosne i Hercegovine (BiH) usko povezana s Hrvatskom, te da je taj UZP uključivao trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i ostalih ne-Hrvata iz tih područja.
Osuđene osobe u žalbenom postupku, u pravilu, osjetljive su na iracionalna nadanja, neutemeljene glasine “iza scene”, spletkarenja i navodne napore da bi usmjerili suce u povoljnom smjeru ili prema lažnim tvrdnjama iskupljenja (obično umotanima u jezik koji je dovoljno neodređen kako bi se omogućilo uvjerljivo opovrgavanje) – tvrdnje koje nekad prodaju šarlatani predstavljajući se kao moćni odvjetnici, tražeći brzu (i pretjeranu) naknadu.
General Praljak nije imao strpljenja za bilo koje takve gluposti. General Praljak je bio racionalan, inteligentan i pragmatičan. Njegova je misao bila izoštrena prirodnim znanostima, iako je bio jednako verziran u društvenim i humanističkim znanostima: filozofiji, sociologiji, povijesti, književnosti, kazalištu i kinematografiji. Pretpostavljam da se general Praljak nadao i možda očekivao (kao moj klijent, dr. Jadranko Prlić) da će dobiti pošteno suđenje u ICTY-u. Trebalo mu je postati jasno prije dolaska ili negdje ubrzo nakon toga, da su predodređena uvjerenja o većini navodnih zločina.
General Praljak (i drugi optuženi) trebao je biti razuvjeren od bilo kakve misli pravednog i poštenog suđenja. Možda zato što je nada vječna, svi mi, uključujući i generala Praljka, držali smo neki trag očekivanja da će optuženi imati priliku. General Praljak svakako je želio. Nije štedio ni vremena ni novca da rasvijetli ono za što je vjerovao da je kontekstualno relevantno za sudce Raspravnog vijeća, između ostalog:
-
- kako je to bilo biti na njegovom mjestu;
- ono što je učinio i zašto;
- što on nije učinio ili nije mogao učiniti;
- što je sve bila hrvatska zajednica (a kasnije Republika) Herceg Bosna;
- grozne nevolje u kojima su se našli Hrvati u Bosni i Hercegovini (BiH) i imperativ reagiranja brzo i sa svrhom;
- velikodušnost Hrvatske u pomaganju muslimanima u BiH, u vrijeme kada je Hrvatska bila jedna trećina okupirana i borila se za preživljavanje protiv krnje Jugoslavije i visoko obučene i naoružane Jugoslavenske narodne armije.
Očekivanja generala Praljka – legitimna kao što su bila – nisu na bilo koji način ispunila stupanj zadovoljstva. Znam, jer od početka 2005. godine sam predstavljao dr. Prlića u ovom slučaju. On je također gajio očekivanje pravičnog suđenja – kao što bi i trebali svi optuženi koji se pojavljuju pred bilo kojom pravosudnom institucijom, pogotovo kad se sudi na sudu osnovanom od strane Ujedinjenih naroda.
Ja ne mogu biti najobjektivniji promatrač, i može se tvrditi da imam veliki interes u ovom slučaju, koji traje više od 12 godina moje karijere. Bilo kako bilo, ja mogu reći s punom odgovornošću da je ono čemu sam bio svjedok tijekom suđenja bila parodija, šarada, kazalište apsurda prerušeno u raspravu. Svatko tko je bio na ICTY je to vidio. Kao što sam se više puta žalio na suce tijekom suđenja, nitko od njih, niti bilo koji od sudaca, ne bi htio da mu se sudi na način na koji se sudilo mome klijentu.
Ako postoji jedan slučaj, jedno suđenje, jedna žalba koja se ističe kao dio tamnog naslijeđa ICTY-a, to je slučaj Prlić i ostali. To je školski primjer kako ne voditi slučaj, kako ne odabrati panel sudaca, kako ne provoditi sudski postupak, kako ne analizirati dokaze, kako ne izraditi presudu. Također je školski primjer zašto osuđene osobe ne mogu i ne trebaju očekivati da će greške i grijesi Raspravnog vijeća biti izložene s nepopustljivom preciznošću, brutalnom iskrenošću, pogotovo kada to zahtijeva Žalbeno vijeće da preispita gotovo cijeli zapis (u ovom slučaju 52,967 stranica transkripata, 818 pisanih odluke, te 5,926 eksponata priznatih tijekom pet godina sudskog postupka). Ali to je upravo ono što je Žalbeno vijeće trebalo obaviti u slučaju Prlić i ostali.
Kako naivno je bilo misliti da je rezultat ovog slučaja mogao biti drugačiji! ICTY – kao sudska institucija – već je presudila o mnogima od navodnih glavnih problema s kojima se suočilo optuženike u slučaju Prlića i ostali, kao što je muslimansko-hrvatski sukob u BiH bio međunarodni oružani sukob, ili kako su hrvatski predsjednik Tuđman i njegova vlada pokušali podijeliti BiH, ili da su Hrvati u BiH postavili državicu koja je trebala biti samostalna ili dio Hrvatske, i pitanje etničkog čišćenja muslimana u BiH – za sve se tvrdilo da je bilo dijelom nekog velikog plana, UZP-a.
Iako možda nisam najobjektivniji promatrač, uvjeren sam bez svake sumnje na temelju dokaznih predmeta podnesenih tijekom suđenja da nije bilo UZP-a, niti državice, niti napora da se podijeli BiH, niti etničkog čišćenja, itd. U potpunosti prihvaćam da su se činile greške, da su počinjeni teški zločini nad vojnicima i civilima, te da odgovornost mora postojati. Ali, što se tiče sveobuhvatne teorije Tužiteljstva da je postojao UZP s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske s granicama iz 1939. godine, te da se provodilo etničko čišćenje kako bi se postigao taj cilj, jednostavno ne vidim ništa više nego u najboljem slučaju indicije koje ukazuju na samo jedan od mnogih mogućih zaključaka
Drugi, bez sumnje, vidjet će različito. Pošteno. No, može li se iskreno reći da suci Raspravnog ili Žalbenog vijeća nisu bili, barem u određenoj mjeri, predispozicionirani za naći postojanje sveobuhvatnog UZP kako tvrdi tužiteljstvo, a kao rezultat da to ne bi prelili u utvrđivanje krivnje, kada su web stranice ICTY-a, materijali za prenošenje i izložbeni plakati prikazali naraciju ispod (ili varijaciju toga) prije, za vrijeme i nakon suđenja, a dok je žalba u tijeku:
Strateški položaj Republike [BiH] uvjetovao je, kako Srbiji, tako i Hrvatskoj, da pokušavaju nametnuti dominaciju nad velikim komadima njezina teritorija. Naime, čelnici Hrvatske i Srbije su se 1991. već susreli na tajnom sastanku na kojem su se dogovorili da podijele Bosnu i Hercegovinu, ostavljajući malu enklavu za muslimane.
… Bosanski Hrvati, uskoro slijedi, odbacuju autoritet bosanske vlade i proglašavaju svoju republiku uz potporu Hrvatske. Sukob se pretvorio u krvavu trodijelnu borbu za teritorij, a civili svih nacionalnosti postaju žrtve strašnih zločina.
U svjetlu tih činjenica koje se tvrde na web stranici ICTY-a, može li se reći da su optuženi u “Prlić i ostali” uistinu uživali pretpostavku nevinosti? Godinama je ovaj tekst dio pripovijesti ICTY-a za javnost. To nije bilo izrađeno slučajno. Niti je vjerojatno da je priča objavljena i paradirala okolo bez izričitog odobrenja predsjednika ICTY-a. Usput, u Žalbenom vijeću u slučaju Prlić i ostali su dva bivša predsjednika (sudac Theodor Meron i sudac Fausto Pocar) i sadašnji predsjednik, sudac Carmel Agius.
Ova pripovijest uvijek je služila kao podtekst tijekom suđenja. Kako i ne bi? Kada razmišljamo kako je postupak proveden i kako su neki od optuženih bili tretirani (posebno general Praljak, koji nije bio sramežljiv u izražavanju svoga mišljenja), kristalno je jasno od jednog dana da nitko od optuženih u slučaju Prlić i ostali nije imao mnogo šanse za pošteno suđenje i pravedan ishod. Pitanja ili komentari koji su došli od nekih od sudaca prikazali su pristranost pro-optužbe, kao što je nazivanje Hrvatskog vijeća obrane „katoličkom vojskom”. Povremeno, suci bi se osvrnuli na dokaze, prejudicirajući ih na temelju njihovih pretpostavljenih osobnih spoznaja. Popis ide dalje.
U našem Žalbenom nalogu podnesenom u korist dr. Prlića, gđa Suzana Tomanović i ja tvrdili smo da je dr. Prliću uskraćeno pravedno suđenje i da je sudska presuda bila temeljito pogrešna s pravnim i činjeničnim pogreškama, jer je Sudsko vijeće olakšalo pristranost potvrde:
-
- ne uzimajući u obzir i procjenjivati sve relevantne dokaze koji su primljeni u zapisnik, umjesto da se sustavno oslanjaju na selektivne dokaze koji iskrivljuju istinu i dovode do lažnih zaključaka (1);
- zanemarujući svjedočenje gotovo svakog svjedoka dr. Prlića, raspršujući imena njegovih svjedoka kroz sudsko vijeće i pozivajući ih na nedosljedne stvari kako bi stvorili izgled da ih se razmatraju (2);
- ne dajući konkretne nalaze o dokumentarnim dokazima za koje je navodno trebalo procijeniti, na primjer, tvrdeći da su uzeti u obzir sve dokazane dokaze koji su prihvaćeni pismenim putem u kontekstu podnesenih dokaza, bez navođenja dokumenata koji su mu dali malo ili nikakve težine i razlozima zašto je to učinio (3);
- oslanjajući se na glasine iz Mladićeva Dnevnika, dok je dr. Prliću zabranjeno da ponudi ulomke iz dnevnika Mladića i / ili sadašnje svjedočenje viva voce kao odgovor na priznaje rekla-kazala (5);;
- nije propisno procijeniti progona leže i vještake i ne daju obrazloženo mišljenje o njihovom vjerodostojnost; Razlozi (4 i 6); i
- sustavno uskraćivanje dr. Prliću dovoljno vremena i mogućnosti za ispitivanje ključnih svjedoka i predstavljanje bitnih dokaza primjenom jedne šestine-rješenja: svih šest obrana ekipe zajedno bi imali isto vrijeme za unakrsno ispitivanje kao što bi tužiteljstvo imalo za izravno ispitivanje svakog svjedoka (7).
(I tako, bilo je duboko razočaravajuće, zaista šokantno, čuti suca Agiusa kako čita sažetak koji je pažljivo izrađen za javnost (obzirom da će tek nekoliko ljudi, ako ih ima, pročitati 1400 stranica žalbe presude) u kojem se navodi da je jedini pravni pretres pravog suđenja dr. Prlića bio da je “sustavno uskraćeno adekvatno vrijeme i objekte za ispitivanje svjedoka”. Tko je napisao sažetak očito je bio u neznanju o detaljima žalbe.)
Ove pogrešne karakteristike pogrešnih sudskih postupaka koje je dr. Prlić napisao u svom kratkom obliku su jednostavno propaganda. Oni dovode do namjeravane posljedice olakšavanja fiktivne percepcije u javnom smislu da, osim ove tvrdokornosti tvrdeći da nemaju dovoljno vremena za predstavljanje svojega slučaja – nešto što je previše amorfno i neprimjetno da se javnost u potpunosti cijeni – Dr. Prlić je bio zadovoljan kako su procijenjeni dokazi koje je predstavio.
(Sažetke primjedbe Žalbenog vijeća o Mladićevim dnevnicima jednako su šuplje, što odražava ekonomičnu upotrebu činjenica. Žalbeno vijeće tvrdi da:
Prlić nije bezuvjetno zatražio da se njegov slučaj otvori i, u svakom slučaju, Raspravno vijeće izričito mu je dozvolilo priznati dokaze kako bi opovrgnuo dnevničke ulomke, što je činio. General Praljak je također ponudio mogućnost da ospori te ulomke.
Ovo pogrešno označava zapis. Nakon zatvaranja dokaza, tužiteljstvo je zatražilo ponovno otvaranje predmeta na natječaj u dokazne izvatke iz dnevnika Mladića, koje su srbijanske vlasti pronašle u Mladićevom prebivalištu u Beogradu. Kao odgovor na to, Suzana Tomanović i ja tvrdili smo da slučaj tužiteljstva ne bi trebao biti ponovo otvoren, ali ako se ponovo otvori, dr. Prliću treba pružiti jednako pravo da ponovo otvori svoj slučaj i priznali su ulomke iz dnevnika Mladića relevantne za njegovu obranu. Bilo bi suprotno logici i zdravom razumu da otvorimo vrata i krenimo za priznanjem Dnevnika Mladića bez odobrenja tužiteljstva. Međutim, kad su ušli izjave iz tužiteljstva (Dnevnici Mladića bili su novootkriveni dokazi), zatražili smo Raspravno vijeće u više navrata da prizna izvode relevantne za obranu dr. Prlića. Koliko puta bi trebao biti isti zahtjev prije nego što se može smatrati “bezuvjetnim”?)
(To je samo jedno od pitanja koja postavlja dr Prlić. Nije da želim ponovno otvoriti, ali na jedan određeni navod u Dnevniku Mladića vrijedi ispitivanje. Možete suditi o tome je li ovo razlog zašto bi trebao priznati, procijeniti i oslanjati se na rekla-kazala dokaze.)
(Većinu je priznao i oslonio na ulomke iz Dnevnika Mladića, koji su sadržavali citirane primjedbe, navodno pripisivane Generalu Praljku, u izradi UZP otkrića – ulomke koji izravno utječu na dr. Prlića. Izjave Generala Praljka su neoboružan glas. Mladić nije svjedočio. Nije bilo prethodnog svjedočenja o tim sastancima, a svjedoci nisu svjedočili na sastancima. Generalu Praljku je zahtjev da ponovno otvori svoj slučaj i svjedoči o sastancima s Mladićem odbijen. Odbijajući svoj zahtjev, prijedlog većine da je odvjetnik generala Praljka u zatvoru i da svjedoči za vrijeme zatvaranja argumenata za zamjenu usmenih svjedočenja generala Praljka bio apsurdan. Čak i studenti prava znaju da savjetnik ne može svjedočiti i zastupanje odvjetnika u zatvaranju izvještaja i zatvaranja argumenata nisu dokazi. A što je s Dr. Prlićevim pravom sukoba, njegovim pravom na pitanje generalu Praljku o onome što je navodno rekao ili značilo?)
Te točke mogu se činiti nevažnim, ali mislim da nisu. Evo zašto. Čak i ako se žalbena presuda bavi svim pravim izazovima koje je postavio dr. Prlić, to na stranu. Ono što je relevantno je lažna percepcija ovih segmenata sažetka koja se stvorila u javnosti – namjere na stranu.
Govoreći o percepciji, svatko tko je svjedok suđenja će potvrditi koliko disfunkcionalno Raspravno vijeće je; s dva od sudaca koji se često javno svađaju s predsjedavajućim sucem, koji se činio nesposobnim za upravljanjem sudskog postupka. Niti jedan od sudaca nije bio na visini zadatka, to je bilo očito. Njihova neumjerena intervencija dok su stranke provodile svoje ispitivanje potaknula me da pozovem suce da ili provode postupak pravilno i u skladu s pismom i duhom Statuta ICTY-a i Pravilima o postupku i dokazima (i suzdrže se od neprimjerenog miješanja kao što su imali radili), ili da spakiraju svoje torbe i odu kući. Budući da se činilo da nemaju pojma kako se postupak treba provoditi, nadalje sam zatražio da suci dopuste da tužiteljstvo i obrana imaju jedan sat da ih pouče – budući da su i tužilaštvo i obrana imali znatna iskustva u predmetima u Haškom sudu. Bez obzira što se može činiti drskim, moj je zahtjev odobren te su podnesci podneseni. Postupak se nešto popravio nakon ove intervencije i treninga, ali sveukupno, ja mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina kao odvjetnik, slučaj Prlić i ostali apsolutno najgore iskustvo suđenja koje sam ikada imao kao odvjetnik.
Ali zašto bi to bilo važno i u vezi sa smrću generala Praljka?
To je važno jer da je Raspravno vijeće bio uravnoteženo i odmjereno u svom postupanju prema obrani, da nisu zauzeli nerazuman pristup i dopustili šestorici optuženih da zajedno imaju na raspolaganju ukupno vrijeme jednako vremenu koje je imalo Tužiteljstvo za svakog svjedoka, da su sudci bili strpljiviji s generalom Praljkom i dopustili mu veću slobodu u ispitivanju svjedoka (naposljetku, on je bio in situ u pitanjima s kojima je htio suočiti svjedoke), da nisu gotovo masovno ignorirali dokaze obrane i da su sastavili dokument koji je predstavljao dokaze podnesene tijekom petogodišnjeg suđenja, u tom bi slučaju možda prihvatio nalaze suđenja i zaključke. Možda bi general Praljak prihvatio mogućnost da je možda griješio u magli rata dok je pokušavao, najbolje što je znao, zapovijedati i kontrolirati vojsku građana-vojnika, vođenu malobrojnim profesionalnim časnicima s činovima koji su premašivali njihovo iskustvo i kompetenciju.
Kažem to zbog vremena koje sam proveo upoznavajući generala Praljka prije suđenja i promatrajući ga već više od desetljeća dok je slučaj napredovao kroz suđenja, pa sve do njegovog posljednjeg dana. General Praljak je bio neustrašiv. On se nije bojao smatrati se odgovornim za djela počinjenja ili propusta – tako dugo dok dokazi nose svoju odgovornost. On je zauzeo stajalište i svjedočio više od tri mjeseca. Nije okolišao, nije izigravati odsustvo memorije, a on sigurno nije pokušao prebaciti krivnju.
General Praljak nije trpio budale, možda zato što je njegov um bio izvan ljestvice, a ne zbog superiornosti kompleksa ili arogancije. S vremena na vrijeme, međutim, mogao biti svadljiv, glasniji i mrzovoljan. Imao je veliku prisutnost prštiti energijom i odlučnošću da izloži ono što je znao, što je vidio i što je mislio o događajima koje je iskusio. Ponekad bi njegovo prekomjerno nastojanje da dođe do istine izvuklo najbolje od njega dok bi se zanio ili zalutao, ovisno o temi raspravljanja. Povremeno je imao probleme da vidi drvo od šume. I da, ponekad bi se mogao teško suzdržati kada bi čuo gluposti zamaskirane kao činjenice.
Ako sam išta naučio što predstavlja optuženika u vrlo spornim i stresnog suđenjima, osim ako suci su ljubazni, obzirni, strpljivi i brižni, optuženi će biti pod velikim pritiskom da prihvati rješenja ili konačnu presudu, bez obzira na kvalitetu ili dostatnost dokaza. No, kada sam razmišljao o tome kako se sudski postupak sudi, načinu na koji su dva suca stupila u interakciju s generalom Praljkom, načinom na koji su se često ophodili s njime, a naravno, i njihovim konačnim zaključcima u presudi i kako su oni postignuti, je li bilo čudo što će general Praljak osporiti ravnodušnost postupka ili da će odbaciti presude?
Konačni čin generala Praljka baca veliku sjenu na činjenične nalaze i na pravne zaključke koje je donijelo Raspravno vijeće i podržalo Žalbeno vijeće. Dokazi, u većini slučajeva, su dostupni za promatranje svakome tko je zainteresiran presudu. Naravno, malo će ljudi, ako ih ima, odvojiti vrijeme za preuzimanje ovog materijala kako bi vidjeli što je dokazano, što je spekulativno, što je točno i što je lažno. No, nitko ne bi trebao biti prevaren zamišljajući da je general Praljak izašao s terena kao ustupak, prihvaćanje krivnje ili zato jer se bojao nastavka zatočeništva. Umjesto toga, njegova žrtva bilo je krajnje neprihvaćanje nepravde koja mu je suđena.
Neki će pogledati presudu u predmetu Prlić i ostali i naći osvetu, možda čak i utjehu. Drugi će je bez sumnje odbiti kao što je to napravio general Praljak, možda čak s istom dozom prijezira. Ali ono što je sigurno je to da ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata.
Duboko poštujem suce Žalbenog vijeća koje je donijelo presudu. Također prihvaćam, kao što svi moramo, da je njihova presuda konačna. Međutim, ne mogu mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli ti cijenjeni suci. Moja kritika nije napad na ICTY kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu Prlić i ostali, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju nažalost Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik ICTY-a imam ‘pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda’, bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu ICTY-a, ali po riječima Voltaira: “Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu”.
Samoubojstvo generala Praljka bio je čin prkosa kojim je ravijetlio ostavštinu ICTY-a. Nikakav spin neće izbrisati ovaj tragičan događaj koji se dogodio u Sudnici 1, 29. studenoga 2017. godine. Ono što je trebao biti labuđi pjev MKSJ-a – koji završava potvrdom presuda u predmetu Prlić i ostali samo nekoliko dana nakon presude Mladiću – pretvorio se u tužan i zbunjujući prizor.
(General Praljak radije si je oduzeo svoj život, nego da potvrdi presudu žalbenog postupka – postupka koji po njegovom mišljenju daje lažnu priču temeljenu na suglasnosti suca ili nemogućnosti da pogledaju izvan doseljenih ortodoksnosti koje su propale na internetskim stranicama ICTY-a, Outreach Program, čak i dok su postupci bili u tijeku.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
