Gotovo dvadeset godina od kada je u Belgiji donesen Zakon o eutanaziji, postaje sve jasnije da Belgija ne uspijeva kontrolirati ni sankcionirati kršenja ovoga, već ionako kontroverznog, zakona. To pokazuje i najnovije istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta u Gentu “Eutanazija u Belgiji: nedostaci zakona i njegove primjene te praćenje prakse”, objavljenog u časopisu Journal of Medicine and Philosophy (JMP).
Belgija je legalizirala eutanaziju 2002. godine, među prvim zemljama u svijetu, a danas ondje eutanazija čini 2,4% svih smrtnih slučajeva – od kojih je sve veći broj onih koje nisu trajno i neizlječivo bolesne, a što kao uvjet propisuje belgijski zakon.
Objašnjavajući kako je došlo do takvog proširenja eutanazije u posljednjih 18 godina u Belgiji, autori, Kasper Raus, Bert Vanderhaegen i Sigrid Sterckx sa Sveučilišta u Gentu, iznose tri glavne tvrdnje:
“Prvo, okvir zakona o eutanaziji proširio se na način da se više ne primjenjuje samo na osobe s ozbiljnim i neizlječivim bolestima nego i na osobe koje su ‘umorne od života’.” Prema belgijskom zakonu, eutanazija zbog “zasićenosti životom” nije dopuštena. Međutim, liječnici mogu zaobići zakon dijagnosticiranjem “polipatologije”, odnosno komorbiditeta – višestruke kronične bolesti koje ima gotovo svaka starija osoba – a to je dovoljno za eutanaziju. Ovaj razlog predstavljao je 19,4% svih prijavljenih slučajeva eutanazije u 2019. godini i “nevjerojatnih” 47% svih prijavljenih neterminalnih slučajeva.
„Drugo, obavezno savjetovanje jednog ili dva neovisna liječnika možda neće pružiti pravu zaštitu. Njihovo djelovanje prilično je ograničeno i, što je još važnije, njihovi savjeti ionako nisu obvezujući. Konačni autoritet za provođenje eutanazije ima liječnik koji je može izvršiti, čak i protiv (negativnog) savjeta liječnika koji ga daje. “
Evo jednog primjera kako se sustavom može manipulirati. Ako se zbog psihijatrijskog stanja traži eutanazija, potrebno je obratiti se psihijatru za savjet. Međutim, ako pacijent ima još jednu bolest, onda se njegovo stanje može redefinirati kao „polipatologija“ i liječnik opće prakse to može potvrditi, uklanjajući potrebu za psihijatrijskim konzultacijama.
Treće, „ Povjerenstvo koje je zaduženo za nadgledanje liječnika koji vrše eutanaziju i usklađenost njihovih odluka sa zakonom nije u mogućnosti provjeriti ispunjavanje različitih zakonskih kriterija i ima znatan autoritet za tumačenje Zakona o eutanaziji po svom nahođenju“. Zapravo, “čini se da Povjerenstvo ne djeluje kao filter između liječnika koji vrše eutanaziju i javnog tužitelja, već kao štit koji sprječava upućivanje potencijalno problematičnih slučajeva tužitelju.”
Sukob interesa prisutan je u sastavu ocjenjivačkog odbora od 16 članova. Osmero članova moraju biti liječnici, a mnogi od njih, uključujući predsjednika Wima Distelmansa, redovito provode eutanaziju. Tako na kraju međusobno provjeravaju dokumentaciju za slučaj nepravilnosti, umjesto da se oni liječnici čiji su slučajevi na ocjenjivanju izuzmu – oni to ne čine.
Neučinkovitost ili povlađivanje Povjerenstva u njenim odlukama najbolje pokazuje njena dosadašnja evidencija rada. U 18 godina od legalizacije eutanazije, samo je jedan slučaj upućen javnom tužitelju. A ovaj slučaj snimio je reporter australske TV mreže i toliko je bilo očito da krši zakon da je upućivanje predmeta tužitelju bilo potrebno da bi mogli zadržati reputaciju. Liječnik je oslobođen optužbe.
Povjerenstvo dosljedno brani pravilno funkcioniranje zakona o eutanaziji i tvrdi da se unatoč nekim propustima u vezi “nebitnih” značajki, “bitni uvjeti” poštuju. Ali autori istraživanja ističu da za te razlike ne postoji pravni temelj. Povjerenstvo sebi prisvaja zakonodavne ovlasti koje nema.
Donositelji odluka i političari u Belgiji trebali bi biti užasnuti katastrofalnim provođenjem zakona o eutanaziji u svojoj zemlji kako su ga prikazali akademici u svojem istraživanju. Ali autori nisu optimistični u vezi toga. Smatraju da tek ostaje za vidjeti hoće li ih netko shvatiti ozbiljno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
