Snažna represija prema političkim protivnicima (proganjanja, maltretiranja, uhićenja, mučenja, likvidacije), po uzoru na sovjetsku Čeku, jedna je od sličnosti izvještajno-sigurnosnog sustava DDR-a i SFRJ. Masovna represivna djelovanja ovisila su o trenutnim političko-sigurnosnim procjenama u zemlji, a Stasi i Udba bili su gospodari života i smrti.
Što je zapravo bila prava Demokratska Republika Njemačka (DDR), originalna verzija 1.0? Na što je mislila njemačka političarka dr. Alice Weidel kada je upozorila na današnju cenzuru i medijsku represiju kao DDR verziju 2.0?
Njemačka političarka nakon cenzure na Twitteru: Dobrodošli u DDR 2.0
Svaka sličnost verzije 1.0 sa Orwelovom knjigom 1984 je nimalo slučajna, jer je mladima danas teško vjerovati da se to sve donedavno događalo u srcu Europe, a stariji kao da su pomalo zaboravili.
Pročitajmo istinite priče što je to bilo u DDR-u, u zastrašujućoj verziji 1.0….
Matthias Melster imao je tek 21 godinu kad je uhićen u DDR-u (Demokratska Republika Njemačka, Istočna Njemačka) i odveden u zatvor u kojem je proveo pet mjeseci. Tamo je završio kad je sa prijateljicom pokušavao ilegalno prijeći u tadašnju, također komunisitičku, Čehoslovačku. Obje države bile su sateliti SSSR-a, praktički pod okupacijom te zemlje. Matthiasu je, iako je bio jedan od najboljih učenika u srednjoj školi, bilo zabranjeno studirati. Razlog je bio taj jer je još kao 13-godišnjak zamjerio vlastima tako što je na rukav školske uniforme prišio amblem Evangelističke crkve.
Tri puta je tražio dozvolu za studiranje. Svaki put je odbijen. Nakon toga, odlučio je pobjeći i studij medicine završiti van istočne Njemačke. Uskoro ga se dočepao Stasi, tajna policija tadašnjeg DDR-a ( istočne Njemačke u kojoj je na snazi bio komunistički režim). Matthiasa su utrpali u bijeli kamion, a prije toga su mu stavili povez oko očiju
Vodili su me u logor u centru Berlina sto metara od moje kuće, a ja nisam znao gdje sam!
„Nisam znao gdje me voze, niti sam išta smio pitati, a vožnja je trajala i trajala. Išli bismo preko makadama, pa glatkom cestom, pa kao da smo išli preko livada, pa opet preko kamene ceste, i sve tako. Nakon tko zna koliko sati ili dana kamion je stao. Izveli su me i skinuli povez. Bio sam u nekom velikom hangaru. Mislio sam da sam u Sibiru, a ustvari sam bio ovdje u zatvoru Hohenschönhausen, doslovno stotinjak metara od kuće. Moji roditelji nisu imali pojma što se dogodilo sa mnom“, ispričao je svojedobno medijima Matthias, a prenosi 24sata.hr
Za taj zatvorski kompleks Stasija stanovnici su mislili da je neka tvornica, govorilo se da se tu sprema hrana za javne kuhinje i čuvaju zalihe. Zloglasni istražni zatvor Hohenschönhausen je 1994. pretvoren memorijalni centar.
Satima su ga ispitivali o razlozima bijega, “suradnicima”, “špijunaži”. Mislio je da će gledajući kroz prozor prepoznati mjesto gdje se nalazi, no nije mu uspjelo. Prozor je gledao na mali komad betona na kojem se nije događalo apsolutno ništa i kojim nije nitko prolazio. Matthiasa će potom, kroz hodnike koji nemaju prozora odvesti u ćeliju na etaži ukopanoj u zemlji, a u kojoj će provesti narednih pet mjeseci. Sve je bilo tako koncipirano i osmišljeno da se ljudi između sebe ne bi mogli nikako sresti.
Ispitivanja su, ispričao je, bile strašne psihičke torture.
„Jednom su me, ne sjećam se je li bio dan ili noć, jer su dolazili u svako doba, odveli na ‘informativni razgovor’. Uveli su me u lijepo uređenu prostoriju, sa tapetama, tapisonom i zavjesama, baš kao kod kuće. Sjeo sam, a malo zatim je ušao ‘moj otac’. Naravno, to nije bio moj otac, nego isljednik, koji je imao isti pulover kakav je imao moj otac, iste hlače, jaknu… Izgledao je kao moj otac, imao je njegove kretnje, govorio je kao on, čak se isto i smiješio. Bio sam paraliziran. Razgovarao je sa mnom isto kao moj otac, govorio o stvarima iz naše kuće. To mi je dalo jasan znak da je moja obitelj u opasnosti. Znao sam da ih nadgledaju, možda i muče, možda su ih zatvorili, tko zna. Jer, ako neko ima garderobu istu kao moj otac, ako, dok priča sa mnom, govori stvari koje se znaju samo unutar obitelji, ako ima iste gestikulacije, to je znak da su oni došli do njih. To mi je bio najteži trenutak“, ispričao je svojedobno medijima Matthias.
Ubojstva kapljicama vode
Strašan način mučenja bio je i “gumena” ćelija. To je mala, jedva metar široka prostorija, čiji su zidovi i pod obloženi gumom. U nju bi ugurali zatvorenika i nalili ledenu vodu do nožnih članaka, a onda ga ostavili da stoji. Voda bi prvo iz zatvorenikovog tijela ukrala svu toplinu, a potom se doslovno počeo smrzavati. Ako zatvorenik na vrijeme ne bi priznao što se od njega tražilo, nakon određenog vremena od pothlađivanja bi izdahnuo…
Stasi je doslovno ubijao kapljicama vode. Zatvorenik bi kleknuo na pod i spustio glavu, ruke bi mu provukli kroz dvije prečke i svezali ih, a iz kante bi, kap po kap, na glavu kapala voda – sve dok zatvorenik ne bi progovorio što bi Stasi želio čuti ili dok mu sićušne i skoro bestežinske prozirne kapi vode ne bi izbušile lubanju.
DDR- zastrašivanje i teror u verziji 1.0
Osnovana 1950. punog naziva Stasi (kratica za Staatssicherheit), sestra jugoslavenske Udba-e, bilo je zapravo Ministarstvo državne sigurnosti. Ova tajna policija prvenstveno je služila ugnjetavanju domaćega pučanstva. Služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenata te kritičara režima. Zadatak joj je bio održavati istočnonjemačku jednostranačku diktaturu i boriti se protiv “vanjskih” i “unutarnjih” neprijatelja.
Na vanjskopolitičkom planu borili su se protiv “kapitalista” lansirajući razne dezinformacije poput one da su SAD proizvele virus AIDS-a.
Bili su i protivnici Židova i države Izrael, baš kao i Tito i njegova Udba.
2 milijuna doušnika u DDR-u – nitko nije bio siguran!
Nadzor je Stasi vršio putem brojnih doušnika. Njihov broj mogao je biti oko 500.000, a ako s uračunaju i povremeni doušnici to je bio broj od oko 2 milijuna. Stasi je kao doušnike novačio uglavnom protestantske svećenike, jer je katolika malo u tom dijelu zemlje
Ucjenjivalo se i adolescente i zlostavljalo malu djecu kako bi se kaznili roditelji. Stasi se s ponosom nazivao ‘mačem i štitom’ istočnonjemačke Jedinstvene socijalističke partije.
U poštanskim uredima diljem zemlje 2200 Stasijevih agenata svakodnevno je provjeravalo 90.000 pošiljaka. Sva pisma i paketi za inozemstvo su se otvarali, a čak 2000 ljudi bavilo se prisluškivanjem telefonskih linija. Stasi se čak mogao spojiti na bilo koji broj u Zapadnom Berlinu. Imali su opremu koja je automatski snimala razgovore u kojima bi se spomenula određena imena ili riječi.
Stasi je uspijevao regrutirati zapadnonjemačke građane da rade za njega u velikom broju, imao je svoje ljude u vrhovima obiju najvećih zapadnonjemačkih stranaka, demokršćana i socijaldemokrata. Stasi je i u NATO-ovu sjedištu u Bruxellesu imao svoje ljude. Na Zapad je slao zgodne mlade agente da zavode usamljene tajnice koje su radile u NATO-u ili nekoj drugoj zapadnonjemačkoj državnoj službi.
Stasi je dugo prisluškivao i zapadnonjemačkog kancelara Helmuta Kohla. Svojedobno je jedan bivši operativac Stasija ispričao: ‘Stasi je bio u stanju prisluškivati sve Kohlove razgovore, osim onih koje je vodio s američkim predsjednikom, jer su bili posebno kodirani’.
Skupljali uzorke mirisa ljudi
Stasijevi službenici provaljivali su u stanove kako bi ukrali donje rublje koje bi potom pohranjivali u posebne posude za slučajeve da zatrebaju psu tragaču pri lovu ili identifikaciji!
Tako bi imali u arhivi uzorke mirisa od izabranih “meta”. Doznalo se da su upravljali i barem jednom javnom kućom u Zapadnoj Njemačkoj, a vjerojatno i mnogo više.. Veliki skandal izbio je kad se saznalo da je jedan od bliskih savjetnika zapadnonjemačkog kancelara Willyja Brandta bio Stasijev agent.
Sofisticirana mučenja – tko može opstati?
Stasijevo mučenje nije ostavljalo krv na podu, tijela puna modrica ili slomljene noge ili ruke. Radilo se, naime, o sofisticiranom pranju mozga. Specijalizirani državni psiholozi nazivali su taj postupak Seelische Zersetzungsmassnahme (sustavno rastakanje duše).
U zatvoru se moglo završiti ako se ispričao politički vic ili bi se samo spomenulo kako bi se voljelo napustiti zemlju. Ako bi se stupilo u vezu s nekim zapadnjačkim veleposlanstvom i raspitivalo o mogućnosti iseljenja, takve bi čekalo dvije i pol godine prisilnoga rada. U zatvoru su išli i oni koji nisu odali prijatelja koji je razmišljao o bijegu.
Za vrijeme Stasijeva režima iza rešetaka je završilo između 180 i 250 tisuća ljudi, a više od 90 posto njih nije praktički nikada počinilo nikakav prekršaj.
Istočni Nijemci kao pokusni kunići za lijekove!
Pretražujući arhive i spise danas pohranjene u Berlinu prije nekoliko godina javnost je saznala za još jedan Stasijev grijeh. Oni su naime potajno prodavali istočnonjemačke građane zapadnim farmaceutskim tvrtkama koje su ih koristile kao “pokusne kuniće” za eksperimente neprovjerenim lijekovima.
Više od stotinu ljudi umrlo je tako u istočnonjemačkim bolnicama jer su im davani lijekovi koji na Zapadu nisu bili odobreni da bi se vidjelo kako na ove kemijske spojeve reagira ljudsko tijelo. Za ovu “uslugu” istočnonjemačka vlada primila je desetke milijuna dolara. Program je odobren u proljeće 1983. godine i otad je broj pacijenata koje su bolnice “ustupile” kompanijama rastao. Dok je na početku programa “prodano” 27 bolesnika, 1988. bilo ih je više od stotinu,
DDR 1.0 – život u stalnom strahu
Istočnonjemačka tajna policija imala je spis gotovo o svakom građaninu.”I sam Stasi je stvarao mit o svojoj moći i strahu koji izaziva. Jer taj strah u vašoj glavi je gotovo podjednako snažan kao da stvarno imate agenta Stasija za petama”, objašnjava glasnogovornica njemačkog Nacionalnog ureda za spise Stasija Dagmar Hoverstädtza Deutsche Welle.
Taj ured još od sloma komunizma obrađuje dokumente koje su uspjeli spasiti i već količina tih dokumenata svjedoči da se doista špijunirao i prisluškivao gotovo svaki građanin: tu ima oko 111 kilometara polica sa spisima!
Ali do dana današnjeg, gotovo četvrt stoljeća od nestanka DDR-a, zapravo je začuđujuće malen broj građana bivše socijalističke države doista zatražio uvid u spis koji je Stasi vodio o njima. Njemačka je tada brojala oko 17 milijuna stanovnika, a bilo je tek oko tri milijuna zahtjeva za spisima
Svi su potencijalni izdajnici!
“Neki ljudi ne žele znati tko ih je izdao. Ali onda ima i onih koji su iz svojih spisa saznali da su ih ljudi, za koje su mislili da su sve javljali tajnoj policiji, zapravo željeli zaštiti. Tako možete popuniti neke praznine u svom životu”, ističe glasnogovornica Ureda.
Ingrid je školska učiteljica koja je odrasla u Istočnoj Njemačkoj i priznaje nam da joj je trebalo puno godina da konačno smogne hrabrosti zatražiti spis o sebi.
“Prvih dvadeset godina uopće nisam ništa željela vidjeti. Ne želite znati da je neki vaš prijatelj ili vaša vlastita majka nešto rekla protiv vas. Čula sam od drugih koji su tako otkrili da ih je njihov muž ili žena prokazali policiji”, ističe Ingrid.
I danas u Ured stižu zahtjevi za uvidom u spise, ali Dagmar Hoverstädt naglašava kako je sad sve više upita drugog ili čak trećeg naraštaja iza onoga tko je doista živio u DDR-u. Djeci i unucima je ipak manje bolno kopati po prošlosti.
Istočna Njemačka, službeno Njemačka Demokratska Republika (NJDR), (njemački; Deutsche Demokratische Republik (DDR)) bila je komunistička država koja je postojala od 1949. do 1990. godine na području bivše sovjetske okupacijske zone.
DR Njemačka proglašena je u sovjetskom dijelu Berlina 7. listopada 1949. Puni suverenitet dobila je 1945., ali sovjetske su trupe stupile na njezin teritorij poslije dogovora u Potsdamu, kao odgovor američkoj nazočnosti u Zapadnoj Njemačkoj tijekom Hladnog rata. DR Njemačka bila je članica Varšavskog ugovora. Poslije izbora, ujedinila se sa Saveznom Republikom Njemačkom 1990. godine. Kao takva je postala i dio Europske Unije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
