U ekskluzivnom intervjuu za Remix News, talijanski zastupnik u EP Vincenzo Sofo objašnjava kako je smjer talijanske politike vezane za imigracije sada isti kao i u vrijeme kad je ministar unutarnjih poslova bio Matteo Salvini.
Sofo je napustio je Ligu Mattea Salvinija i pridružio se Braći Italija Giorgije Meloni početkom 2021., kad je Liga ušla u Draghijevu veliku koaliciju s ljevicom.S njim je razgovarao novinar Olivier Bault.
Francuski ministar unutarnjih poslova Gérard Darmanin ponovno je oštro osudio Italiju i talijansku vladu. Rekao je kako je vlada “krajnje desnice” Giorgije Meloni pokazala nesposobnost kontrole imigracije. Što vi na to kažete kao Talijan?
Sofo: Mislim da nije na mjestu dijeliti lekcije Italiji. Službeni podaci o migracijiama pod vladom Emmanuela Macrona katastrofalni su s novim rekordnim brojem boravišnih dozvola useljenicima, a stopa deportacije ilegalnih imigranata jedna je od najnižih u Europi, čak niža i od one za vrijeme socijalističkih vlada njegova prethodnika Françoisea Hollandea. Ali nema smisla da se države u tome međusobno natječu i nije pametno od Darmanina da tako govori.
Shvatio sam motiv toga napada: Francuska vlada ima velikih unutarnjih nevolja, svakodnevno je suočena s prosvjedima i štrajkovima i traži vanjskog neprijateljima samo kako bi odala dojam da desnici u drugim zemljama ne ide dobro. Na drugoj strani, godina slijedećih francuskih predsjedničkih izbora, 2027., tabor predsjednika na odlasku bit će u neprilikama.
Migracijska kriza bez presedana
Francuska je vlada već dva ili tri puta napadala talijansku vladu i to upravo zbog toga što smo mi danas primjer. Ali to nije stvarni problem i to bi Gérald Darmanin trebao dobro znati. Nadam se da to zna jako dobro, jer on je ministar unutarnjih poslova. Stvarnost je ta da imamo posla s migracijskom krizom bez presedana. Imamo ogromni priljev ilegalnih imigranata u Europi, na južnim i istočnim granicama.
Tu se spojilo nekoliko čimbenika: destabilizacija Tunisa, kriza u Sahelu, o kojoj Francuska ponešto zna nakon neuspjeha njezine misije ondje, rat u Ukrajini, klimatska kriza, kriza žitarica, destabilizacija koja se događa posljednjih godina u Sjevernoj Africi i u kojoj Francuska također ima veliku odgovornost glede Libije.
Očito je da su zemlje poput Italije tome najprije izložene jer smo na granici. Stoga je normalno da migranti ovdje najprije dolaze. Upravo zbog toga shvatili smo da s jedne strane moramo raditi na nacionalnoj razini kako bismo ispravili zakone što ih je prošlih godina donijela ljevica, ali to nije dovoljno, riječ je o globalnoj krizi koja obuhvaća cijelo Sredozemlje. Stoga je potrebna europska reakcija.
To je razlog zašto nastojimo dobiti rješenja na razini EU. Već se događaju promjene. Ako pogledate deklaracije i operacionalizacijske strategije što su ih posljednjih mjeseci predočili Europsko vijeće i Europska komisija, vidljivo je da to više nije isti pristup, trebate samo pogledati dokumente i usporediti ih kako biste to vidjeli.
Nakon krize s brodom Ocean Viking Francuska je ponovno napala talijansku vladu, optužujući ju za nehumanost. Kao reakcija na to, sve je više zemalja stalo na našu stranu zahtijevajući konkretnu i učinkovitu izmjenu Sporazuma iz Dublina. Zasad vidimo da Europska komisija poziva na izradu strategije zatvaranja granica i umetanje filtara izvan europskih granica. Čak se i Njemačka sa svojom vladom lijevog centra složila s talijanskim prijedlogom.
Problem s EU
Vidimo promjene, ali danas još uvijek imamo problem s razinom EU: Dok Europska komisija i Europsko vijeće počinju shvaćati potrebu za novim pristupom, Europski parlament i njegova većina lijevog centra, čiji je dio i Macronova stranka pa time i Macronova vlada, ne želi izmjene Sporazuma iz Dublina u smjeru koji mi predlažemo. Znam što govorim jer sam izvjestitelj skupine SCR za reformu migracijskog saveza: Uzeli su prijedlog Europske komisije, koji je sadržavao neke zanimljive elemente i sve su učinili kako bi ga u parlamentarnom odboru izmijenili i oslabili.
Čini se ipak da je Matteo Salvini bio učinkovitiji kad je bio ministar unutarnjih poslova 2018. i 2019. Iako Darmanin nije bio sretan zbog toga, kao ni predsjednik Macron, kojemu je Salvinijeva politika zatvorenih luka navodno izazivala mučninu. To je sam izjavio tada, izazivajući još jedan diplomatski incident s Italijom.
Sofo: Činjenica je da je naš sadašnji ministar unutarnjih poslova član Lige i da je bio Salvinijev šef stožera prije nego što je on postao ministar unutarnjih poslova u Conteovoj vladi. Stoga možete shvatiti da se smjer nije stvarno promijenio. Promijenile su se mjere što ih je donio Salvini, koje su dijelom proglašene neustavnima. Kad nam to jednom kaže ustavni sud, ne možemo ponavljati iste mjere. Zakon je donesen u prvom tjednu svibnja u talijanskom parlamentu po istoj logici kao i mjere što smo ih tada donijeli, ali se nastoji izbjeći neustavnost.
Imamo potpuni kontinuitet, ali su se promijenile statistike. Ranije, 2019., bio sam član Lige i to dobro znam, nije bilo rata u Ukrajini ni milijuna ukrajinskih izbjeglica, nije bilo destabilizacije Tunisa, general Haftar u Libiji nije postavljao nove migracijske pravce, Turska nije puštala brodove pune migranata da kao danas plove s njezinih obala prema Italiji. Svijet je bio drugačiji.
Ucjene i prilagodbe
Europska komisija već godinama ucjenjuje Poljsku i Mađarsku europskim fondovima, a sad to postaje još gore. Italija sa svoje strane još čeka treći dio europskog fonda za oporavak NextGenerationEU. Netko bi se mogao zapitati nije li i umjerena migracijska politika vlade Meloni sukladna nekim pozadinskim ucjenama Komisije…
Sofo: Jasno je da plan za oporavak što ga je donijela Europska unija daje Europskoj komisiji mogućnost ucjene, takva ucjena već je viđena u nekoliko slučajeva. Ali to nije slučaj s imigracijom, upravo zato što Europska komisija sada dijeli naše poglede u mnogim pitanjima, u mnogim stvarima u kojima je prije godinu dana zauzimala suprotnu stranu. To je lako za razumjeti: Europska komisija dobiva naznake od Europskog vijeća, koje čine države, a nacionalne vlade sve više idu u desno. Riječ je o Italiji, Švedskoj, Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj itd. Stoga je normalno da se mijenja i smjer. Čekamo da se nešto dogodi i u Francuskoj. Vlada Emmanuela Macrona trebala bi znati da postoji, primjerice, Danska, čija lijeva vlada također primjenjuje restriktivne mjere protiv ilegalnih imigracija. Ustvari, čini se da samo talijanska i francuska ljevica ne mogu shvatiti potrebu za djelovanjem.
Što je s njemačkom ljevicom?
Sofo: Njemački ministar unutarnjih poslova, socijalistički ministar u većinskoj vladi lijevog centra, upravo je izjavio da je Italija u pravu i da novi savezi o migracijama trebaju omogućiti podnošenje zahtjeva za azil i njihovu obradu izvan europskih granica, to je radikalna promjena.
Sadašnju vladajuću koaliciju predvođenu Giorgijom Meloni čine Forza Italia, Liga i Braća Italije. Kao što ste ranije spomenuli, vi ste još 2019. bili član Salvinijeve Lige. Zašto ste napustili Logu i pridružili se Braći Italije Giorgije Meloni?
Sofo: Imao sam nekoliko motiva, ali postoje dva posebna razloga zašto sam se našao nasuprot političkom smjeru Lige. Kao prvo, riječ je o političkom planu za jug u određenoj točki. Neki članovi stranke rekli su da bismo se trebali vratiti Sjevernoj ligi i biti dio industrije koja je sklonija sjeveru. Ja sam s juga, ondje sam izabran. Snažno vjerujem da jug mora imati stratešku ulogu u budućnosti Italije i nisam se pridružio tim analitičarima koji su onda to počeli primjenjivati.
Suradnja s ljevicom kao crvena crta
Drugi je razlog bio taj što je Liga ušla u Draghijevu vladu s ljevicom. Za mene je to bila crvena crta. Logika Lige bila je ta da ćemo ući u vladu i poduprijeti Draghija, što će nam onda omogućiti politički utjecaj iznutra. Tada sam rekao: Vidjet ćete da će se dogoditi suprotno, zahvaljujući Ligi imat će većinu, ali će iskoristiti zastupnike i glasove Lige kako bi osnažili lijevu politiku. To se točno i dogodilo i što je bio razlog da je Salvini u jednom trenutku rekao: “Zaustavite Draghijevu vladu”.
Znakovito je u Italiji da unatoč tim razlikama postoji desna koalicija koja funkcionira cijelo vrijeme na lokalnoj i regionalnoj razini a sad vlada i na nacionalnoj razini. Vrlo dobro poznajete Francusku i njezinu politiku. Smatrate li da je takav savez moguć i u Francuskoj?
Sofo: Mislim da je to ostvarivo. Ne razumijem zašto se to do sada nije dogodilo, ali mislim da je to vrlo poželjno za Francusku. Očito je da, ako imate koaliciju, uvijek ste u logici pregovora, morate naći kompromise. Ali to su kompromisi s onima koji zapravo razmišljaju na isti način.
Suradnja na desnici
Naravno, ne razmišljaju potpuno isto o svemu, inače bi bila samo jedna stranka. To su očite nijanse, ali sa zajedničkim nazivnikom na kojemu možemo raditi. Logika je ta da se se radije usredotočimo na ono što nas okuplja nego na razlike. A onda pregovaramo o stvarima u kojima se ne slažemo, sjedamo za stol i pronalazimo rješenja. To ne znači da se nekad ne svađamo i mirimo se. Ponekad jedna strana uspijeva nametnuti svoj smjer, a ponekad druga, ali uvijek u okviru političkog projekta koji sprječava da ljevica nametne svoj politički smjer, jer bismo u suprotnom završili kao korisne budale progresivnog sustava.
Smatrate li da je u Europskom parlamentu nakon idućih izbora moguća zajednička skupina u perspektivi saveza desnice, koja bi uključila i desno krilo Europske pučke stranke?
Sofo: Vidite da postoje poteškoće već u sklapanju koalicija na nacionalnim razinama. Zamislite što bi se dogodilo na europskoj razini. Teško bi bilo okupiti jednu skupinu, ali to nije ni nužno. Logika koalicija dopušta različitim strankama da imaju vlastite skupine, dok dogovor o zajedničkoj, koalicijskoj strategiji omogućuje većinu. To bi trebao biti cilj, ne okupiti EPP, ECR i I&D u jednu skupinu. Kad bi se to dogodilo, još bolje, ali nisam veliki optimist. Više me brine to da se objasni EPP-u kako nema smisla koalirati s ljevicom i da možemo osnovati većinu na modelu, primjerice, onoga što se događa u Italiji, sada i u drugim državama.
Mislite li stvarno da je nakon izbora iduće godine moguća konzervativna većina u Europskom parlamentu?
Sofo: Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati europskih izbora, ali sigurno je da su konzervativne snage u usponu u svim zemljama. Socijalisti, lijeve snage imaju stvarne poteškoće, dakle, zašto ne? Ali u svakom slučaju, naš će utjecaj biti mnogo veći, a njima će biti teže provesti njihov plan.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
