Ubojstvo 84-godišnjeg francuskog svećenika za vrijeme slavljenja svete mise simbolički je događaj koji sada kristalno jasno pokazuje Europi pravu narav i djelovanje islamskog pokreta poznatijeg pod nazivom ISIL.
Za ljude na Zapadu ta scena je više nego šokantna: grupa mladih adoslescenata muslimana striktno i s namjerom upada u crkvu usred najsvetijeg vjerskog kršćanskog obreda – svete mise – i ne samo da čini blasfemiju prekidanjem istog, već ide mnogo dalje: obeščašćuje i izruguje se kršćanskom obredu skačući naoružani oko oltara i držeći “propovijedi” na arapskom jeziku. Na kraju svega, kao vrhunac blasfemije, mladić od jedva 19 godina ritualno reže grkljan starom svećeniku.
Ništa novo u kršćanstvu, ovakve žrtve Kristovi mučenici prinose od smrti njihovog Gospodina na križu, pa su tako veliki sveci poput Antuna Padovanskog, Terezije Avilske, Ivana od Križa čak kao djeca sanjali da će za Gospodina moći umrijeti mučeničkom smrću kao i ovaj stari normandijski svećenik koji je služio misu na kojoj je u raskatoličenoj Francuskoj bilo svega pet osoba: svećenik, dvije časne sestre i dvije vjernice. Bilo je to drugo vrijeme velikih ljudi, a ova slika iz normandijske crkve odraz je francuskog i europskog društva danas.
Ovakve scene su za kršćane Bliskog istoka i Afrike u Siriji, Libanonu, Iraku, Egiptu, Pakistanu i drugdje redovita i poznata pojava još od vremena kada je islam postao dominantna vjera tog dijela svijeta. Osobito je situacija teška posljednjih godina kada je islam radikaliziran do te mjere da oni postaju svakodnevica obilježena terorom, mučenjima i nastranim često ritualnim ubojstvima kršćana. Oni su naučili s time živjeti. Još se sjećamo prošlogodišnjeg masakra u kršćanskoj crkvi u Bagdadu krajem listopada u sirijskoj katoličkoj crkvi Naše Gospe od spasenja za vrijeme obreda svete mise. Tada je ubojica koji je mahnito pucao po crkvi vikao: „Svi ste vi nevjernici…mi ćemo ići u raj ako vas ubijemo i vi ćete ići u pakao.“
U ime toga, 58 ljudi je ubijeno na toj misi.
Riječi suludog fanatika s dijaboličnom slikom Boga (Bože, oprosti!) koji ubojice šalje u raj, a žrtve u pakao sukus su razmišljanja svih ljudi koji stoje iza posljednjih napada u Europi. To razmišljanje, prema svim ozbiljnim analitičarima islamskog radikalizma, je osobni ‘spiritsus movens’ koji gotovo poput čipa pokreće te ljude da u ime toga mogu počiniti bilo kakav zločin na bilo kojem mjestu. Pa čak i takav prestrašan zločin kao u crkvi u Normandiji kada mladi adolescent ubija starog svećenika pred oltarom.
Europljani su do sada sve to promatrali, uz klasično povijesno salonsko (ljevičarsko) snebivanje, na dnevnim vijestima, portalima ili novinama, tek tu i tamo šturo komentirajući, na granici bešćutnosti, „divljaštvo tih fanatika“. Sada je to „divljaštvo“ stiglo i u njihovo dvorište, bolje rečeno – aktiviralo se.
Problem je međutim slijedeći: radikalni islam promatra čitav nekršćanski Zapad kao kršćansku civilizaciju i kao kršćansko društvo. Stoga je ovo događanje u Francuskoj, nimalo slučajno i nimalo nepredvidivo, simbolička prekretnica koja više nego jasno potvrđuje ono što smo odavno znali, a nismo se usudili zbog tzv. političke korektnosti izgovoriti: u očima islamskog fanatika, a koji se broje u stotinama tisuća ljudi raspršenih posvuda po svijetu, kršćanski Zapad je arhetipski neprijatelj kojeg treba uništiti. Naglasak nije na riječi Zapad, već kršćanski.
Ovaj zadnji, od niza islamskih valova i napada na europski kontinent od 7. stoljeća do danas (Turska je službeno otišla iz BiH 1908.) ipak je novi i do sada nezabilježeni oblik ratovanja na europskom kontinentu.
Sada tusti, tromi, dobro nahranjeni i dobro zabavljen Europljanin treba pitati mučenike kršćanskog Istoka i Afrike ono što oni odavno znaju – a zapadna javnost ne želi znati – što je kršćanstvo u očima islamskog fanatika? Ono je najomraženiji među svim omraženim ciljevima islamskih terorističkih grupa. Za džihadiste, kršćansko vjerovanje u božanstvo Isusa Krista jest uvreda koja opravdava takvo djelovanje.
Stoga, ubojstvo svećenika u središtu svetosti crkve – ispred oltara – jasna je poruka Zapadu i kršćanima Zapada.
Normandijski svećenik bio je star 84 godine. To nije za Francusku (i Europu) nimalo iznenađujuće, jer zbog nedostatka svećenstva mnogi svećenici produžuju službu u pozne godine. Siroti stari svećenik služio je dugo godina svojem Bogu i na kraju dao svoj život za njega. Možda je neprikladno ovo napisati, ali pitamo se hoće li će prolivena mučenička krv na oltaru probuditi Europu iz ‘dubokog sna’ da postane svjesna dvije stvari: dramatičnosti trenutka u kojem živi i povratka kršćanstvu koji je temelj njezine civilizacije, kulture i svega što Europa jest i bila 2000 godina – što bi je moglo doista i spasiti iz situacije gdje se pomalo nalazi između života i smrti.
Buđenje je potrebno danas, jer sutra će već biti kasno.
