“Jedan narod, jedna partija: nikad prije ispripovijedana povijest Socijaldemokrata” (Ett folk, Ett parti: Socialdemokraternas historia som den aldrig berättats förut) naslov je dokumentarnog filma u produkciji Švedskih demokrata (Sverigedemokraterna) objavljen nekoliko tjedana prije rujanskih izbora. Dokumentarac predstavlja nastavak razotkrivanja mračnih strana prošlosti švedske socijaldemokracije koje je započelo 1990-ih u okviru znanstvene zajednice, nakon što su joj otvoreni arhivi, piše Boris Havel za Globus, a članak djelomice prenosimo.
Nitko se od današnjih čelnika stranke nije javno ispričao žrtvama prijašnje rasističke i antisemitske politike. Nitko se nije ispričao ni švedskoj javnosti. Dapače vrh je stranke godinama činio sve što je mogao da ta sramotna prošlost ne iziđe na svjetlo dana, i to mu je dugo polazilo za rukom. Sramotni rasizam išao je dotle da je pod nadzorom te stranke stvoren sustavan program kako Švedsku očistiti od rasa koje su se miješale s nordijskim arijevcima, najčistijim Germanima kako su sebe nazivali, te kako spriječiti novo useljavanja nižih rasa, poglavito Židova. Čelnici su te stranke jedno – doduše relativno kratko vrijeme – tražili da se granice Švedske po svaku cijenu zatvore za Židove. Kako bi postigli rasnu čistoću, posezali su i za okrutnom metodom prisilne sterilizacije Roma i drugih genetski nepoželjnih osoba.
Na svjetlo dana tada je izišao opseg rasno-socijalnog inženjeringa što su ga provodile institucije u vrijeme vladavine socijaldemokratska stranke. Ona je upravljala Švedskom od 1920-ih, uz iznimku nekoliko manje ili više spomena vrijednih razdoblja konzervativnih vlada. Rasno-socijalni inženjering provođen je prisilnom sterilizacijom ne samo Roma nego i beskućnika, samohranih majki, mentalno zaostalih i osoba s poremećajem u razvoju, a trajao je sve do 1970-ih. Zanimanje za sudbinu švedskog diplomata Raoula Wallenberga što ga je potaknuo dolazak ruskog nobelovca Aleksandra Solženjicina u Švedsku potaknulo je i zanimanje za švedsku politiku tijekom Drugoga svjetskog rata.
Socijaldemokrati u Švedskoj danas nastupaju s pozicije moralne superiornosti, arbitra dobra i zla, dušobrižnika nacije, zaštitnika ugroženih te odlučnog borca protiv društvenih nepravdi i zala, poglavito rasne, vjerske, rodne i skoro svake druge netrpeljivosti. To je stranka koja bije bitku da svjetonazorsko svjetlo pobijedi svjetonazorski mrak, u političko-metafizičkom smislu. Odlučno se zalažu za pravo svih ljudi na dignitet, za mir, nenasilje, ljudska i manjinska prava, prava žena, čist okoliš i sve ostalo čemu se nitko pri zdravoj pameti ne protivi. S pozicije moralne superiornosti švedski Socijaldemokrati određuju tko su oni koji u politički sklad zemlje unose nered, te ih hrabro prokazuju. Na domaćoj političkoj pozornici prokazali su Švedske demokrate kao stranku koju su osnovali i vode neonacisti i koja je populistička, ksenofobna, islamofobna i ekstremno desničarska. Riječima aktualnoga predsjednika socijaldemokratske stranke i donedavnog premijera Stefana Löfvena: “Švedski demokrati su u biti rasistička stranka s nacističkim korijenima, i to je naprosto činjenica… U povijesti ne smije ostati zabilježeno da nismo znali tko su oni zapravo.” Tim je riječima Löfven svojoj partiji učinio medvjeđu uslugu, jer su autori dokumentarca Ett folk, Ett parti, koje li ironije, upravo njima otvorili film.
Muslimanka koja se odbila rukovati dobila sudski spor u Švedskoj
I na svjetskoj političkoj pozornici socijaldemokratska moralna vertikala odlučno zastupa gore navedene vrijednosti. Ali ne tako što pred međunarodnim tijelima ukazuje na to da se u Venezueli progone oporbeni aktivisti, da je u Turskoj ugušena sva sloboda medija i znanosti a prava kurdske manjine se brutalno krše, da se u Iranu ili Saudijskoj Arabiji žene tretiraju kao niža bića i kažnjavaju javnim šibanjem, ili da je u Afganistanu za homoseksualnost zakonom propisana smrtna kazna. Ne. Njih duboko pogađa nepravda koju imperijalistički SAD nanosi svojim unilateralnim potezima i intervencijama. Glavni pak predmet kritike socijaldemokratskih čelnika, u kojoj je nekad prednjačio Ulof Palme, a danas donedavna ministrica vanjskih poslova Margot Wallström, jest Izrael. Neki elementi izvorne ideologije švedskih Socijaldemokrata, zlobnici bi rekli, teško umiru, piše Boris Havel za Globus.
Švedski demokrati stranka je koja je iz temelja promijenila politički krajolik Kraljevine Švedske. Prvih dana nakon izbora švedski su mediji počeli mijenjati terminologiju kod opisivanja političke stvarnosti. Glavni komentator središnjeg dnevnika SVT-a dan nakon izbora više nije govorio o lijevom i desnom bloku, nego o novom političkom spektru koji se sastoji od tri bloka: lijevima crveno-zelenima, strankama centra (mittenpartierna) i Švedskim demokratima. Švedski su demokrati ovim izbornim uspjehom sve četiri stranke koje su se tradicionalno smatrale desnima potisnuli u centar političkog spektra, te su stabilno zasjeli na mjesto nositelja švedske desničarske ideologije.
SD je u parlament prvi put ušao na izborima 2010. Stranka je tada osvojila 5,7% glasova i 20 mandata. Već 2014. s 13% glasova i 49 zastupnika postala je treća po veličini u Riksdagu. Na ovim je izborima zadržala tu poziciju i potvrdila je s preko 30% više osvojenih mandata nego 2014. Brojne predizborne ankete čak su joj predviđale uspon na drugo mjesto, ispred konzervativnih Moderata (Umjerenih).
Švedski demokrati osnovani su 1988., a iste je godine stranka osvojila 0,02% glasova. Osnivači SD-a, prvi čelnici i sljedbenici više ili manje otvoreno su simpatizirali nacizam, rasizam, antisemitizam i ekstremni, šovinistički nacionalizam. Među osnivačima Švedskih demokrata nalazio se bivši pripadnik njemačkih SS postrojba, a prvi čelnik stranke bio je aktivist Švedskoga nacionalsocijalističkog borbenog saveza (Sveriges nationalsocialistiska kampförbund, kasnije Nordiska rikspartiet). Pristaše SD-a su se koncem 1980-ih i početkom 1990-ih često odijevali u pilotske vojne jakne te na skupovima otvoreno koketirali s neonacističkim simbolima, pojmovima i idejama. Nerijetko su posezali i za javnim izgredima i nasiljem. Njihov se sav politički program sastojao od netrpeljivosti prema strancima. Šveđanima, općenito nesklonima radikalizmima i nasilju, sve je to bilo odbojno. SD je bio bizarna i marginalna pojava u političkom životu nacije, za koju malo tko nije čuo, ali ju je isto tako malo tko uzimao zaozbiljno. Tijekom 1990-ih SD je bio ruglo koje se spominjalo samo u kontekstu kakvih izgreda ili u vicevima. A onda je 2005. na čelo stranke došao Jimmie Åkesson, zaključuje Boris Havel za Globus.
Članak u cijelosti može se pročitati na portalu Jutarnjeg lista.
Dokumentarni film s engleskim titlovima može se pogledati na Youtubeu:
